Talibanska crkva u Hrvatskoj

Povezani članci

• Zašto Sarajevo šuti o nasilju Čovićevih ekstremista u Hercegovini?
• Vešovićeva priče iz Tomašice: Vas treba sjeć motikama
• Pršut
• Basarin SMS Vučiću: Stisni muda, pa najuri diletante!
• Markovina: Franjo Tuđman ključni je krivac za apsolutno civilizacijsko potonuće i pad ove zemlje
• Ima li Bosne na ekavici?

Seks? Može. Krv do koljena? Može. Rezanje udova hladnim oružjem? O, da. Silovanje muškarca dildom od strane naizgled maloljetne pankerice lezbijskih sklonosti? Bring it on. Srpska komedija o gay-paradi? Sakloni Bože!

Tako nekako išao je tok svijesti u dubrovačkoj biskupiji dok su procjenjivali ćudorednost filmskog repertoara koji se prikazivao u kino-dvorani u njihovom vlasništvu, trenutno jedinoj koja funkcionira u gradu kulture na krajnjem jugu Hrvatske.

Kako je u tom Dubrovniku, povijesnom gradu, dakle, kulture, s krajnjeg juga Hrvatske jedino gradsko kino trenutno na renoviranju, tamošnja publika, odlukom lokalnog duhovnog komesarijata Katoličke crkve, ostala je bez mogućnosti da na velikom platnu pogleda hit-film srpskog redatelja Srđana Dragojevića, “Paradu”.

Gospar taliban, biskup dubrovački Mate Uzunić, bio je posve jasan: Dragojevićev film, nije usklađen s naukom Crkve, odnosno, u njemu se radi o blagonaklonom pogledu na homoseksualnost, kakav Crkva ne podržava. I još više: u filmu se zaraćene stranke iz Domovinskog rata “stavljaju pod isti nazivnik”, što presvijetli smatra “nezgodnom porukom za građane Dubrovnika”.

Direktor tvrtke koja vodi dotičnu kino dvoranu u ime Biskupije, bio je još jasniji, ukazavši kako su “homoseksualci iskorišteni samo kao paravan za izjednačavanje žrtve Domovinskog rata i agresora”.

E sad: na stranu savršena besmislenost bilo kakvih zabrana u vremenu kad i vi i ja, i biskup Uzunić znamo da se “Parada” i bilo kakav film na svijetu mogu pogledati na ovom istom mediju na kojem čitate ove retke, đavlijem Internetu, bez previše muke. Na stranu i anakronost arrhaičnog jezika iz najboljih vremena nacionalističke (kontra)revolucije o agresorima, žrtvi i izjednačavanju krivnje. Na stranu i činjenica da se Crkvi crveno svjetlo upalilo tek kad su im kino repertoaru zaprijetili, udruženim snagama, pederi i Srbi.

U cijeloj ovoj priči radi se isključivo o pravu na izbor.

Ali, ne o pravu na izbor gledanja filma, koje su gospari talibani pokušali, barem u njihovoj, jedinoj butigi, zabraniti građankama i građanima Dubrovnika.

Crkva ima svo pravo izbora na svijetu da odlučuje kakvi će se filmovi prikazivati u njenim prostorima, pa čak i onda kad ga iznajmljuju kino-operaterima. Uostalom, tako je i uglavljeno u ugovoru u dotičnom slučaju.

Crkva, štoviše, ima svo pravo svijeta zahtijevati da se, recimo, u istoj dvorani prikazuju samo, primjerice, nijemi filmovi, ili filmovi afganistanske produkcije, u kojima je grešno žensko tijelo posve pokriveno. Ili, ima pravo tražiti da se prikazuju samo filmovi o Domovinskom ratu (i to samo oni “ispravni”, kod kojih nema ni natruhe pokušaja izjednačavanja krivnje). Ili samo partizanski, kvragu, što god im padne na pamet.

Ali, iz kriterija tog prava na izbor, prozilazi i drugo pravo na izbor, koje je također savršeno neosporno. A to je pravo na izbor društva i države da odabere koji su prioriteti pri trošenju novca poreznih obveznika.

Pa da se, možda, zaključi kako je “nezgodna poruka za građane Dubrovnika” da nemaju gdje pogledati međunarodno nagrađeni film o kojem priča cijela država. I da su se “bitno promijenile prilike” u kojima je sklopljen ugovor Svete Stolice i Republike Hrvatske, pa, stoga, “treba započeti pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima” (članak 15/II).

Jer, dok Dubrovčani nemaju kino dvoranu, ova država daje 245 milijuna kuna godišnje nevladinoj udruzi, koja je eto, baš u tom Dubrovniku iskoristila (ne)zgodan splet okolnosti da nametne svoj pogled na svijet svima ostalima.

Na što je imala potpuno pravo.

Kao što i država i društvo imaju barem 245 milijuna razloga (godišnje), da se zapitaju može li se za taj novac, između ostalog, sagraditi još jedna kino dvorana u povijesnom gradu kulture na krajnjem jugu Hrvatske

Novi list