Tajni dokument CIA-e: Tuđman je predao Posavinu Srbima

Netom javnosti obznanjene zabilješke američkih obavještajaca i dužnosnika vezanih uz pregovore u američkoj zračnoj bazi u Daytonu otkrivaju kao se kreirao Daytonski sporazum i na čemu je koja od strana u pregovorima „zapinjala“, a što je dogovoreno „glat“. Svakako, nama je najzanimljivija opaska koja se poziva na izvješće Richarda Holbrookea u kojem on naglašava kako su Amerikanci bili šokirani opstrukcijama Krešimira Zubaka koji je odbijao potpisati Sporazum zbog, za Hrvate, neprihvatljivih entitetskog razgraničenja, poglavito u Posavini.

Zubak se nije slagao s predajom Posavine srpskoj strani unatoč već ranije postignutom dogovoru u kojem je Tuđman pristao da Hrvati ostaju bez Posavine. Amerikancima je bilo čudno kao pregovarač iz „drugog ešalona“ može prkositi odlukama glavnog pregovarača koji je u ime Hrvata već riješio pitanje Posavine i koji je Amerikance izvijestio da je pitanje Posavine „rešeno“.

Nakon čina Krešimira Zubaka američke oči su bile uprte u Tuđmana i Šuška i od njih se tražilo objašnjenje s jasno postavljenim pitanjem; kako sad „odjednom“ hrvatska strana (Zubak) postavlja zahtjeve o Posavini kada im je Tuđman već rekao da, kada se tiče Hrvata, u Posavini nema otvorenih pitanja?

Po istom izvješću, jednog od tvoraca Daytonskog sporazuma Holbrookea, Amerikancima su Tuđman i Šušak nonšalantno rekli kako oni trebaju zanemariti Zubaka, te da će u njegovo ime dokument potpisati Jadranko Prlić.

U najkraćim crtama ovo bi bio rezime jedne autentične pregovaračke situacije onoga što su agenti CIA-e i američki dužnosnici zabilježili u Daytonu, a što je vezano za potvrdu teze o Tuđman-Šušak izdaji Bosanske Posavine.

Nedvojbeno je i znakovito kako i tajni dokumenti američke obavještajne organizacije potvrđuju istu priču koju mnogi naši mediji prenose godinama. Priču o izdaji Posavine koju s druge strane neki sustavno žele opovrgnuti imputirajući kao se radi o nedokazanim tezama i insinuacijama.

Dokumenti CIA-e nepristrano potvrđuju da je Tuđman (Šušak se ne izostavlja) imao već ranije dogovore oko Posavine (s Miloševićem – s kim bi drugim) i da je jednostavno predao taj hrvatski nacionalni teritorij srpskoj strani.

Značajno je istaći veoma važan čin izdaje posavskih Hrvata koji se ogleda o marginaliziranju legitimnog predstavnika beha Hrvata, Krešimira Zubaka, u daytonskim pregovorima i apsolutno nezakonito davanje legitimiteta Jadranku Prliću koji nije imao nikakve zakonsku osnovu da u ime Hrvata iz BiH potpisuje dokumente od važnosti kao što je bio Daytonski sporazum.

Jadranko Prlić je mogao zamijeniti Krešimira Zubaka samo u slučaju njegove odsutnosti, odnosno spriječenosti, a koja se zakonskom regulativom prije svega odnosi na situaciju uslijed smrti predsjednika.

Krešimir Zubak niti je bio mrtav, niti je bio odsutan. On jednostavno nije htio potpisati dokument s kojim se na veleizdajnički način okupirani hrvatski nacionalni prostor predaje agresorima.

Iz perspektive službenog Zagreba Zubakov čin je morao biti legitiman i opravdan i Zubak bi od strane „Predsjednika svih Hrvata“ trebao imati puno razumijevanje. Barem tako logika nalaže. Ali isto tako ako se držimo logike lako dolazimo do zaključka zašto je „otac nacije“ tako olako prepustio „svoj“ teritorij neprijateljima. Vjerojatno zato što je po pitanju BiH uz sebe imao tutora koji je jedan od sukreatora (ako ne i glavni kreator) hrvatske politike u BiH. Po nekima udbaškog agenta i pizza majstora iz Kanade, ratnog ministra obrane Gojka Šuška. Čovjeka koji nesumnjivo Tuđmana držao u šaci i jedinog ministra kojeg Tuđman nikad nije smijenio. Neki kažu zato što nije mogao, što je možda i najrazboritije objašnjenje kada znamo da je Tuđman sve ministre (osim Šuška) mijenjao kao čarape.

Slijedom gornjeg dolazimo do srži hrvatskih ciljeva i strateške politike u Bosni i Hercegovini.

Dvije su teze moguće, tj, logički objašnjive. Po prvoj Šušak je kao agent UDBA-e imao zadaću kreirati politiku spram BiH na način da se Bosna i Hercegovina podijeli i to tako da njezina podjela odražava stavove njegovih nalogodavaca iz UDBA-ške centrale, jer njihovi interesi po pitanju BiH su nedvosmisleno bili i ostali jasni. Hrvatsko nacionalno tkivo razasuto od Save do Jadrana nikao nije išlo u prilog takvoj ideji o podjeli BiH. Teritorijalni diskontinuitet hrvatskog naroda u BiH bio je velika zapreka novopečenim osvajačima Bosne. Slijed događaja u ratnim godinama samo potvrđuje da su oni izazvani i provedeni u cilju rješavanja hrvatskog pitanja u BiH jer je ono bilo ključno za uspjeh disolucije Bosne i Hercegovine. Problem je taj što se ovim pitanje Hrvata u BiH rješavalo u Beogradu, a prije svega poradi srpskih ekspanzionističkih ciljeva s ovu stranu Drine.

Hrvatima u Hercegovini složena je priča kako Hrvati u Posavini zapravo nisu Hrvati. Jesu katolici, ali nisu Hrvati i o njima ne treba brinuti kao o ostalim pravim Hrvatima. Valjda da bi hercegovački narod lakše prihvatio amputaciju Posavine od „zdravog“ hrvatskog tkiva.

Poklanjanjem Posavine Srbima riješen je veliki dio Bosne, a za Hrvate banjalučke i tuzlanske regije, pa i drugih enklava s većinskim hrvatskim stanovništvom u Bosni već će se rat pobrinuti i oni ne predstavljaju stratešku prijetnju hrvatskog pitanja u BiH.

Ostali su još Hrvati središnje Bosne. Oni su predstavljali problem za sebe. Jedino rješenje za njih je bio ratni sukob s muslimanima. Pa kom’ opanci, a kom’ obojci. Što se na kraju i dogodilo.

Kako inače drukčije objasniti da su sukobi između Hrvata i Bošnjaka počeli obostranim zločinima nad civilima, istoga dana u isto vrijeme. Na objema sukobljenim stranama između Hrvata i Bošnjaka zapovjedni kadar su činili oficiri bivše JNA (KOS) što nikako ne može biti slučajno.

Po drugoj tezi koja ima možda realnija uporišta glede razumijevanja politike Herceg-Bosne, a koja poriče svaku umiješanost UDBE je procjena Šuška i podanika mu podno Veleža da Bosna i Hercegovina ne može opstati kao država. Procjena je morala sadržavati vjeru u srpsku stranu da će doslovce rasturiti BiH i da se iz te ojađene zemlje spasi što se spasiti može. Naravno, ne rizikujući previše, pa stoga treba samo voditi računa da se „jedino povijesno hrvatsko jezgro Hrvata u BiH“ odvoji od raspadajuće državne tvorevine i isto priključi matici Hrvatskoj.

Tih nekoliko zapadnohercegovačkih općina nisu bauk. Ionako se radi o izrazito većinskom hrvatskom teritoriju i po logici stvari ne bi trebalo biti problem taj teritorij prisajediniti s Republikom Hrvatskom.

Naravno da su u toj cijeloj priči „nerješivi balast“ bili bosanski Hrvati, kojih uzgred rečeno ima duplo više od Hrvata „čistunaca“. Njima je namijenjen isti scenarij kao u prvoj tezi. Razlike nema, osim što priča o hrvatsko-muslimanskom sukobu dobiva novu dimenziju. Naime hrvatsko rukovodstvo je Aliji Izetbegoviću predlagalo ovakav scenarij i tražili su od njega da se zapadna Hercegovina odvoji od BiH mirnim putem. Izetbegović nije pristao na takvo rješenje i kao logična posljedica toga bio je ratni sukob. Ratnim djelovanjima ne samo da se pokušavao zaokružiti što veći nacionalni prostor Hrvata u tom dijelu BiH nego se paralelno s tim stvarao svojevrsni pritisak na Izetbegovića i Bošnjake da zbog pretrpljenih ratnih šteta i razaranja konačno dignu ruke od Hercegovine i da ju lagano daju u miraz Šušku i Lijepoj našoj. Scenarij koji je vjerojatno bio blizu ostvarenja. Sve je išlo glatko dok se nisu umiješali Ameri i rekli „stop“ – nema prekrajanja granica Bosne i Hercegovine. Ubrzo je uslijedio Vašingtonski sporazum i stvaranje Federacije BiH, odnosno prisilnog mirenja strana čije posljedice zbog američki interesa „trpimo“ i danas.

Tako je. I danas se vode iste politike. Nema ratnih djelovanja, ali se zato diplomatskim putom sve strane u BiH bore za isto. I svi su na istim pozicijama, kao da sjede u rovovima i čekaju novi znak za neki novi juriš.

A Hrvati Bosanske Posavine?! Oni više ne sjede u rovovima posavskih bespuća nego ergete na njemačkim bauštelama i slave Prvog hrvatskog predsjednika što im otvori oči, a HDZ proširi vidike.

A Bruce Lee nekada im bijaše omiljeni filmski junak, a sva je prilika da je još uvijek, samo što mu danas mogu jasno reći; „Lee“ ne seri, pročitan si k’o „Vesela sveska“( za mlađe čitatelje, „Vesela sveska“: školski list za prvačiće u prijeratnoj BiH).

Ivan Stanić, e-posavina