ENG
Tajna uspjeha zbog koje ćemo svi u krasni k…
Autor/ica
Povezani članci
Zaposleni iz 17% hrvatskih kućanstava koja imaju ‘točno koliko im treba’ bave se uglavnom tipkanjem. Od moje rodbine u Dalmaciji, frendova iz osnovne i srednje, mahom ljudi iz 72% hrvatskih kućanstava kojima na kraju mjeseca uvijek zafali barem sto eura, jako mali broj tipka.
Frend iz studentskih dana slavio rođendan, pa nas se desetak okupilo na tulumu, mahom nekadašnji stanari studentskog doma na Savi. Gomilica klinaca koja je prije deset, petnaest godina došla iz svojih rodnih mjesta u metropolu, živjela od stipendija i love staraca čije tvornice su tad još uvijek bile žive, izrasla je u ozbiljne građane metropole s kreditima, obiteljima i radnim mjestima.
Nakon uvodnog titranja, “Di si, šta ima, nismo se vidili ima sto godina?”, “Di radiš? Jesi zadovoljan?”, “Jesi kupija stan? Moš li vraćat kredit?”, sjedam pored bivšeg cimera.
“Dobro je, tu i tamo koja plaća kasni, ali smo uglavnom u 17%.”
“Kojih 17%?”
“17% hrvatskih kućanstava koja imaju ‘točno koliko im treba'”.
“Je, i svi tipkamo”, kaže on i otpije gutljaj vina.
“Ne kužim.”
“Pogledaj malo bolje. Je li vidiš ikoga, a da mu se posa ne svodi na tipkanje?”
Svi tipkaju?
Nakon deset minuta smo s čašama zabijeni u ćošak i skeniramo tulum. Krećemo od sebe – ja, kolumnist i scenarist, tipkam do besvijesti. On, programer, tipka još i više. Idemo dalje, dvije pravnice, stol do nas, tipkaju. Dobro, idu i na ročišta s tim što otipkaju. Frendovi s ekonomije, jedan sada uposlenik banke – uglavnom tipka i sastaje se s klijentima između dva tipkanja, a drugi marketingaš, taj se ubija od tipkanja.
“Eno ga, B.!” kažem ja. “On radi u nekoj firmi koja se bavi odašiljačima, radi na terenu.”
“Je!” kaže cimer. “Penje se s aparatima na stupove, tamo nešto tipka po tim aparatima, a da bi mi ostali mogli i dalje nesmetano tipkati.”
Uskoro u gužvi ugledam F.-a, arhitekta koji je uslijed recesije bio izgubio posao, pa pokrenuo firmicu i sad mu opet dobro ide.
“Eno ga, F., on ne tipka.”
“Ne tipka nego crta mišem. I prvi je od nas dobio otkaz. Eto, čim ne tipkaš nego projektiraš, odma pizdarija. Triba tipkat!” zaključuje cimer i otpije vino do kraja.
A tko ne tipka…
Nakon još nekoliko čaša vina, dolazimo do prilično smionog zaključka: zaposleni iz 17% hrvatskih kućanstava koja imaju “točno koliko im treba”, bave se uglavnom tipkanjem.
Prije mjesec dana boravio sam doma, u Dalmaciji, iz koje smo skoro svi s ovog tuluma došli, družio se s rodbinom, frendovima iz osnovne i srednje, mahom ljudima iz 72% hrvatskih kućanstava kojima na kraju mjeseca uvijek zafali barem sto eura. Moram primijetiti da ih jako mali broj tipka.
Počnimo s onima koje nisam sreo, a htio sam. Recimo, s M.-om, inženjerom građevine koji je tipkao samo kad je pisao izvještaje s gradilišta. Nakon što je na terenu vodio gradnju nekoliko nebodera, šoping-centara i sportskih dvorana, ostao je bez posla kao i arhitekt F., pa sad gradi po Švicarskoj.
Amo dalje, mater mi. Počela je tipkat tek otkako je na čekanju u Brodosplitu, u kojem je zaposlena kao krojačica – dakle šila je, a ne tipkala. Sad sjedi doma i ne zna što bi sa sobom dok se sudbina Brodosplita ne riješi, pa je naučila otići na web-stranicu Slobodne i pročitati novine.
Nastavite li tipkati…
Ne tipka mi ni rođak koji se bavi poljoprivredom, on kopa, ore, zalijeva. Kaže da su mu u zadnjih pet godina prinosi svake godine isti, ali da mu dobit od njih pada skoro 10% godišnje, ubijaju ga supermarketi koji uvozno voće i povrće prodaju za bagatelu, a cijene umjetnih gnojiva svako malo rastu.
Ne tipkaju mi ni rođaci mali obrtnici, pitur i parketar, čije usluge treba sve manji broj ljudi. Ne da ne treba, nego nema čime platiti ili štedi. Do recesije su ljudi gradili kuće, obnavljali apartmane, sad svatko drži lovu pod ključem. Politika štednje je na snazi.
Njihovi klinci pak upisuju one iste fakultete koje smo upisivali i mi, generacija između njih i njihovih roditelja. Građevina, strojarstvo ili brodogradnja im ne padaju na pamet. Nadaju se da u trenutku kad ih završe, mi, ekipa s tuluma, nećemo već popuniti sva radna mjesta na kojima se uglavnom tipka.
Prije desetak dana malezijski premijer je u intervjuu BBC-u Europljanima poručio sljedeće: “Novac nije nešto što samo možeš naštampati. Iza njega mora nešto stajati, ili dobra ekonomija ili zlato. (…) Ne možete očekivati da ćete živjeti na toj razini bogatstva kada ne proizvodite ništa.”
Prevedeno: “Nastavite li samo tipkati, otipkat ćete se u krasni k…”
Autor/ica
