Tajna uspjeha zbog koje ćemo svi u krasni k…

Nakon uvodnog titranja, “Di si, šta ima, nismo se vidili ima sto godina?”, “Di radiš? Jesi zadovoljan?”, “Jesi kupija stan? Moš li vraćat kredit?”, sjedam pored bivšeg cimera. 

“Dobro je, tu i tamo koja plaća kasni, ali smo uglavnom u 17%.” 

“Kojih 17%?” 

“17% hrvatskih kućanstava koja imaju ‘točno koliko im treba'”. 

“Je, i svi tipkamo”, kaže on i otpije gutljaj vina. 

“Ne kužim.” 

“Pogledaj malo bolje. Je li vidiš ikoga, a da mu se posa ne svodi na tipkanje?” 

Svi tipkaju?

Nakon deset minuta smo s čašama zabijeni u ćošak i skeniramo tulum. Krećemo od sebe – ja, kolumnist i scenarist, tipkam do besvijesti. On, programer, tipka još i više. Idemo dalje, dvije pravnice, stol do nas, tipkaju. Dobro, idu i na ročišta s tim što otipkaju. Frendovi s ekonomije, jedan sada uposlenik banke – uglavnom tipka i sastaje se s klijentima između dva tipkanja, a drugi marketingaš, taj se ubija od tipkanja. 

“Eno ga, B.!” kažem ja. “On radi u nekoj firmi koja se bavi odašiljačima, radi na terenu.” 

“Je!” kaže cimer. “Penje se s aparatima na stupove, tamo nešto tipka po tim aparatima, a da bi mi ostali mogli i dalje nesmetano tipkati.” 

Uskoro u gužvi ugledam F.-a, arhitekta koji je uslijed recesije bio izgubio posao, pa pokrenuo firmicu i sad mu opet dobro ide. 

“Eno ga, F., on ne tipka.” 

“Ne tipka nego crta mišem. I prvi je od nas dobio otkaz. Eto, čim ne tipkaš nego projektiraš, odma pizdarija. Triba tipkat!” zaključuje cimer i otpije vino do kraja. 

A tko ne tipka…

Nakon još nekoliko čaša vina, dolazimo do prilično smionog zaključka: zaposleni iz 17% hrvatskih kućanstava koja imaju “točno koliko im treba”, bave se uglavnom tipkanjem. 
Prije mjesec dana boravio sam doma, u Dalmaciji, iz koje smo skoro svi s ovog tuluma došli, družio se s rodbinom, frendovima iz osnovne i srednje, mahom ljudima iz 72% hrvatskih kućanstava kojima na kraju mjeseca uvijek zafali barem sto eura. Moram primijetiti da ih jako mali broj tipka. 

Počnimo s onima koje nisam sreo, a htio sam. Recimo, s M.-om, inženjerom građevine koji je tipkao samo kad je pisao izvještaje s gradilišta. Nakon što je na terenu vodio gradnju nekoliko nebodera, šoping-centara i sportskih dvorana, ostao je bez posla kao i arhitekt F., pa sad gradi po Švicarskoj. 

Amo dalje, mater mi. Počela je tipkat tek otkako je na čekanju u Brodosplitu, u kojem je zaposlena kao krojačica – dakle šila je, a ne tipkala. Sad sjedi doma i ne zna što bi sa sobom dok se sudbina Brodosplita ne riješi, pa je naučila otići na web-stranicu Slobodne i pročitati novine. 

Nastavite li tipkati…