Tajna sidnejske ploče

Autor/ica 👤Boris Dežulović 22.8.2017. u 19:49

Povezani članci

Vic bi mogao glasiti ovako: kako zabaviti Hrvate tisuću godina?

Odgovor bi pak bio nekakva ploča na kojoj bi pisalo, na primjer:

„Na ovom mjestu dana 13. kolovoza 2017. godine predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović u čast svog državničkog posjeta Australiji svečano je otkrila ovu spomen-ploču, postavljenu 13. kolovoza 2017. godine povodom povijesnog događaja svečanog otkrivanja spomen-ploče na mjestu na kojemu je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović svečano otkrila spomen-ploču u prigodi svečanog otkrivanja spomen-ploče u čast njenog državničkog posjeta Australiji i povijesnog svečanog otkrivanja spomen-ploče, u spomen na taj događaj postavljene 13. kolovoza 2017. godine, na mjestu svečanog otkrivanja spomen-ploče u spomen na svečano otkrivanje spomen-ploče sa sljedećim tekstom (vidi poleđinu)“

A kad se okrene, na poleđini ploče, jasno:

Tako nekako, ne znam kako drugačije, mora izgledati onaj tekst zlatnim slovima uklesan u crnu mramornu ploču – a kad kažem „zlatnom slovima“ ne mislim na jeftinu metaforiku upisivanja zlatnim slovima, već na prava, pravcata slova od pozlate – postavljenu ispred Hrvatskog katoličkog centra sv. Nikole Tavelića u Sydneyu, koju je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović prije tjedan dana svečano otkrila – citiram fragment ploče objavljen u egzaltiranim domovinskim medijima – „u čast svog državničkog posjeta Australiji“.

Svega smo u ove dvije-tri godine doživjeli od predsjednica Grabar-Kitarović, nije to daleko od scenarija kakve budalaste američke B-komedije zabune – nagledali smo se takvih – u kojoj nevjerojatnom kakvom glupom omaškom u državnom izbornom povjerenstvu, ili pak opkladom dokone gospode u ekskluzivnom bohataškom klubu, obična neka bogobojazna državna službenica postane predsjednica države. Sve što je do sad Kolinda Grabar-Kitarović radila i uradila – a radila je i uradila prilično svašta – iz tog je registra skromne širine, svedenog na geg za ljude kojima je smiješno kad netko naglas prdne, podrigne ili, štajaznam, vojsci objašnjava kako se u šatoru lakše preživljava u dvoje. Spomen-ploča ispred Hrvatskog katoličkog centra sv. Nikole Tavelića u Sydneyu nešto je, međutim, sasvim drugo.

Spomen-ploča ispred Hrvatskog katoličkog centra sv. Nikole Tavelića u Sydneyu najautentičniji je i do sad najvrjedniji pisani trag i dokaz besmisla hrvatske državnosti s početka dvadesetog stoljeća, i bude li dobre volje u gospode iz Vlade i Ministarstva kulture prijateljskog australskog Commonwealtha, jednoga dana u dalekoj budućnosti – nakon tisuću godina okretanja i istraživanja – ta će izvanredno važna, jedinstvena dvostrana crna spomen-ploča stajati u auli Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ili Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, zajedno s Baščanskom pločom, natpisom sa sarkofaga kraljice Jelene ili onim glasovitim kamenim ulomkom s imenom kneza Trpimira, „Pro duce Trepim(ero)…“, „Za kneza Trpimira…“.

Sve što će tada trebati znati o besmislenoj Kolindi Grabar-Kitarović i besmislenoj Republici Hrvatskoj s početka dvadeset prvog vijeka bit će sadržano u ulomku čuvene dvostrane „Sidnejnske ploče“, iz kojega će se dati iščitati kako je Predsjednica otišla u Australiju svečano otkriti spomen-ploču u čast Predsjedničinog svečanog otkrivanja spomen-ploče u Australiji.

Bit će, naravno, i tada skeptika koji će tvrditi da je to malo, hm, nategnuto, jer da nije moguće kako je hrvatska državna politika u to vrijeme bila toliko glupa i besmislena, kao što će vjerojatno biti i onih koji će se na temelju fascinantnog arheološkog otkrića iz Sydneya zapitati nije li možda i onaj Trpimirov kameni fragment iz Rižinica, sam zaglavni kamen hrvatske povijesti i arheologije, u punom tekstu glasio „Za kneza Trpimira uklesaše Hrvati prvi pisani spomen njegova imena, u čast povijesnog događaja prvog pisanog spomena kneza Trpimira, uklesanog na ovom mjestu u spomen na povijesni događaj prvog pisanog spomena Trpimirova imena“. Ili tako nekako.

To, naime, da je predsjednica Republike Hrvatske potegla u debelu poleđinu granične spomen-table „Republika Hrvatska“, na drugi kraj Zemljine ravne spomen-ploče, da bi u Australiji svečano otkrila spomen-ploču u spomen na vlastitu posjetu Australiji i otkrivanje spomen-ploče u spomen na otkrivanje spomen-ploče u čast toga događaja, najprecizniji je na hrvatskom jeziku uopće moguć opis hrvatske državne politike kao samodovoljne i samozadovoljne, kirurški amputirane od fizičkog svijeta i zadivljujuće oslobođene svakog društvenog smisla – paralelnog jednog i savršeno zaokruženog biološkog sustava koji ne služi ničemu doli samom sebi.

Spomen-ploča ispred Hrvatskog katoličkog centra sv. Nikole Tavelića u Sydneyu spomenik je takvoj Hrvatskoj, državi u kojoj čudovišni jedan megalodonski upravni aparat cjelokupni svoj golemi budžet troši samo na vlastite plaće i na apsolutno i veličanstveno ništa drugo, državi u kojoj je desecima hiljadama činovnika, referenata, pročelnika, ravnatelja, ministara, premijera i predsjednica Republike jedini i cijeli posao, ne znam kako bih to drugačije rekao, da budu.

Da budu, i za to – razumije se – primaju plaću. I podižu sebi spomen-ploče.

Posao dijeljenja plaće samome sebi nije lak, i valja biti dobro plaćen: da nije, uostalom, u unutarnjem bi logičkom smislu bio posve besmislen. Baš kao što laiku i neupućenu čitatelju besmislenom može izgledati država čija je cijela svrha i smisao samo da jest i da bude, da služi samo sebi, i apsolutno i veličanstveno ničemu i nikom drugom. Pa da sama sebi podiže spomen-ploče u spomen na podizanje spomen-ploča samoj sebi.

Što mislite, naposljetku, kako su Hrvati preživjeli hiljadu godina?

I još se pri tom dobro zabavili?