Tada i tako je počelo

Izdvajamo

• Stoga koliko god da je točno kada se kaže da je rat u Ukrajini počeo 24. veljače 2022., dakle prije godinu dana, još je točnije reći kako je process koji je završio početkom toga rata otvoren u Muenchenu prije punih šesnaest (16!) godina.

Povezani članci

• Igre bez granica sa medicinskim otpadom u Mostaru
• CMS UPOZORAVA VLADU: ‘Maknite naputke s interneta i ispričajte se građanima BiH’
• Neznanje, budalaštine i laži s pogrešne strane tzv. željezne zavjese
• Miodrag Živanović: Treba promijeniti plemensku strukturu BiH
• Opipljiva mržnja prema migrantima
• Viktor Ivančić: Kosti bande

Foto: šg

Dan 24. veljače 2022. zapamćen je, ako ne u cijelome svijetu, a ono svakako u onome njegovom dijelu što se naziva ‘slobodnim’ kao dan početka rata u Ukrajini. I doista, toga su dana vojne formacije Ruske Federacije napale Ukrajinu i od tada, eto već punih godinu dana, traje rat koji – uz svesrdnu vojnu i financijsku pomoć Zapada – pretvara Ukrajinu sve više u razorenu zemlju i u sve veće groblje ukrajinskih i ruskih vojnika, ali i civila. No, može li se, smije li se, bespogovorno prihvatiti tvrdnja kako je rat počeo prije godinu dana ruskom invazijom, a da se zanemari, gurne u zaborav toliko toga što je prethodilo?

Naš je odgovor na to pitanje: ne, ne smije! Ne smiju se zanemarivati povijesne činjenice, ne smije se brisati iz kolektivnog pamćenja ono što se ne uklapa u aktualni propagandno-politički narativ. Ako, dakle, prihvatimo takvo stanovište, ako ‘dozvolimo’ činjenicama da govore same za sebe, onda odgovor na pitanje kada je počeo rat u Ukrajini ne glasi: 24. veljače 2022., nego danas već prilično daleke godine 2007., također u veljači, ali na Konferenciji o sigurnosti u Muenchenu.

Govor što ga je na toj konferenciji održao ruski predsjednik Putin bio je prijelomna točka. Do tada Zapad je, nakon Gorbačova koji je ‘predsjedao’ raspadu Sovjetskog Saveza i nakon Jeljcina koji je dozvolio da Rusija tone u siromaštvo i ovisnost, vidio u Ruskoj Federaciji mogućeg partnera, vjerojatno čak i u nekoj ne tako dalekoj perspektivi – poslušnika. Nakon Putinovog govora i Rusija i Vladimir Putin osobno postali su u očima Zapada (Amerike u prvome redu) ne samo suparnici s kojima ozbiljno treba računati, nego i neprijatelji. Pa se prišlo realiziranju obnovljene politike obuzdavanja (kakva je bila prakticirana prema SSSR-u u vrijeme tzv. hladnoga rata), pa su došle ‘obojene revolucije’ u nekadašnjim članicama Istočnog bloka, pa je nastavljeno širenje Atlantskoga pakta, da bismo na kraju došli do godine 2014. i od Zapada politički, ali i financijski podupiranih masovnih demonstracija u Kijevu, a sa ciljem rušenja legitimnog, legalno i demokratski izabranog Predsjednika (kakav god da je bio) koji nije pristajao na ucjenu: ili s Evropskom unijom, ili s Rusijom. I nakon toga dolazi referendum na Krimu, pripajanje Krima Rusiji, pobuna ruskog etniciteta u istočnom dijelu Ukrajine, ‘rat bez rata’ u tome dijelu zemlje u kojemu uglavnom pod paljbom s ukrajinske strane gine 14.000 ljudi. Uz godinama ponavljano upozoravanje Putina da neće dozvoliti ulazak Ukrajine u NATO, jer bi to značilo postavljanje raketa koje bi za 5 minuta stigle do Moskve. Zapad se pravio gluh i lud, provodio je svoje, oglušio se i o ‘prijedlog posljednje šanse’, ruski nacrt nove sigurnosne strukture u Evropi u prosincu 2021. godine.

Tek nakon svega toga Putin povlači potez potpuno u suprotnosti s međunarodnim pravom i napada susjednu državu. Zapad koji je, to je sada poznato, godinama pripremao ukrajinsku vojsku za rat s Rusijom, spremno daje pomoć – vojnu i političku u vrijednosti od više milijardi (!) dolara. I tako se, uz ljudske gubitke na objema stranama koji dosežu desetke tisuća mrtvih, režim u Kijevu uspješno održava već 365 dana. No, ipak, i dalje tvrdimo da rat nije počeo prije tih 365 dana, nego prije punih šesnaest godina (!) Putinovim govorom u Muenchenu. Govorom kojega se, tek usput budi rečeno, Zapad ne voli prisjećati, baš kao što izbjegava svaku usporedbu ruskoga djelovanja u posljednjih godinu dana s onime što je Amerika uradila kada su otkrivene sovjetske rakete na Kubi godine 1963.

Pa što je, dakle, Putin rekao te 2007. godine u Muenchenu?

Najprije načelno: ‘Poznato je kako problematika međunarodne sigurnosti obuhvaća znatno više od vojno-političke stabilnosti. Tu pripadaju postojanost svjetskog gospodarstva, prevladavanje siromaštva, ekonomska sigurnost i razvijanje dijaloga među civilizacijama.’

Potom malo konkretnije: ‘Kao i svaki drugi rat, i hladni je rat ostavio neeksplodirane bombe i mine. Mislim tu na ideološke stereotipe, dvostruke standarde, šablone blokovskog razmišljanja.’ Rečeno 2007., aktualno itekako i danas.

I onda ono ključno, ono što je upalilo ‘svjetlo za alarm’ u Washingtonu, gdje je Paul Wolfowitz već razradio tezu prema kojoj nakon raspada SSSR-a, Amerika nikada više ne smije dozvoliti da se na svjetskoj sceni pojavi suparnik koji bi ugrožavao njezinu poziciju jedine super-sile. Upravo o tome, o svijetu kojim dominira jedna sila, unipolarnom svijetu, Putin 2007. godine kaže: ‘Monopolarni svijet kakav je predložen nakon hladnoga rata nikada nije ostvaren. Naravno da povijest poznaje razdoblja monopolarnoga stanja i stremljenja prema gospodstvu nad svijetom. Sve se u povijesti čovječanstva već jednom dogodilo. No, što je zapravo unipolarni svijet? Kako god taj termin tumačili, na kraju on se praktički svodi na jedno: postoji jedan centar vlasti, jedan centar moći, jedan centar odlučivanja. To je svijet jednoga gospodara, jednoga suverena. A to je na kraju smrtonosno ne samo za sve koji se nađu unutar toga sustava, nego i za suverena, jer njega razara iznutra.’

Stratezi Amerike shvatili su već tada o čemu Putin govori. Jesu li se godinama nakon toga, u trenucima juriša Trumpovih pristaša na zgradu Kongresa, sjetili Putinove opaske da je unipolarni svijet smrtonosan i za suverena, jer ga razara iznutra, to ne znamo. Jednoga ćemo dana možda saznati.

Ne treba, međutim, puno mašte da bi se zamislilo kako su primili Putinovu primjedbu o demokraciji: ‘Unipolarni svijet nema nikakve veze s demokracijom, jer je demokracija – kao što znamo – vladavina većine uz uzimanje u obzir interesa i mišljenja manjine. Usput budi rečeno: stalno nas, u Rusiji, uče demokraciji. Samo što ti koji nam drže lekcije iz nekoga razloga sami nisu raspoloženi učiti.’

Govorio je potom ruski predsjednik o tome kako smo ‘svjedoci sve izraženijeg nepoštivanja temeljnih načela međunarodnoga prava’ , kako je ‘gotovo cijeli pravni sustav jedne države, naravno – SAD – u svim sferama prešao svoje granice’; kako ga se ‘nameće drugim državama u područjima gospodarstva, politike i humanitarnih aktivnosti’, kako se širi nesigurnost, a to je onda katalizator utrke u naoružanju.

Upozorio je na to da se upotreba sile u međunarodnim odnosima ne može legitimirati ni odlukama Atlantskoga pakta, ni onima Evropske unije, nego samo i jedino odlukama Ujedinjenih naroda. To je svoje upozorenje Vladimir Putin, punih šesnaest godina nakon što ga je izrekao i nakon što je iz godine u godinu svjedočio tome kako ga je izrekao uzalud, i sam prekršio, otpočinjući invaziju na Ukrajinu. Usprkos tome, ili možda i upravo zbog toga njegove su riječi iz 2007. da ‘niti NATO, niti EU ne mogu zamijeniti Ujedinjene narode’, danas aktualnije no ikada.

Izjasnio se potom za obnavljanje pregovora o razoružanju. U međuvremenu Amerika je otkazala praktično sve sporazume iz toga područja što ih je imala s Rusijom (prethodno sa SSSR-om), da bi Putin sada suspendirao jedini još preostali takav dogovor, uz napomenu kako SAD teži ostvariti stratešku pobjedu nad Rusijom, što se – istini za volju – neskriveno najavljuje, uz ambiciju (doduše ne još na službenoj razini izraženu) da se Rusiju razbije na niz manjih državica.

I onda je došao na drugu ključnu stvar o kojoj je iznio poglede zbog kojih je u očima Zapada (SAD) postao neprijatelj kojega valja eliminirati. A rekao je ovo: ‘Očito je kako proces širenja NATO nema veze s moderniziranjem toga saveza, ili s ostvarivanjem sigurnosti u Evropi. Upravo suprotno: to je faktor provokacije što smanjuje uzajamno povjerenje. I naše je pravo pitati: protiv koga je usmjereno to proširenje? I što je s obećanjima što su nam ih dali zapadni partneri nakon raspuštanja Varšavskog ugovora? Nitko ih se danas ni ne sjeća. Citirao bih ono što je glavni tajnik NATO, gospodin Woerner, rekao 17. svibnja 1990. u Bruxellesu: “Već i sama činjenica da odustajemo od stacioniranja NATO snaga s onu stranu granica Njemačke, daje Sovjetskom Savezu čvrste garancije sigurnosti.” Gdje su te garancije?’

Od tada je, dakle, poznato što je Moskvi bilo obećano i od tada je poznato da se Rusija protivi širenju Atlantskog pakta. I zašto. Pa je onda zaista krajnje licemjerno kada se te činjenice danas olako odbacuju, a tu prednjače mediji, mada ni političari ne zaostaju za njima, uz opasku kako je to opet ona stara NATO priča.

Govorio je Putin tada, podsjetimo još jednom, godine 2007. i o tome kako ‘cijene energenata moraju biti prilagođene tržištu i ne smiju postati predmetom političkih spekulacija, gospodarskog pritiska ili ucjene’, pri čemu se valja sjetiti kako je upravo Zapad kroz niz paketa gospodarskih sankcija pokušao Rusiji oduzeti prihod što ga ostvaruje prodajom energenata, da bi takvu politiku okrunio očitom diverzijom na plinovodima kojima je ruski plin dolazio u Njemačku i Evropu.

Spomenuo je, tek da upotpunimo sliku, i opasnost socijalnih napetosti u nerazvijenim područjima što pojačavaju rizik globalne destabilizacije, kao i opasnost (koja se u međuvremenu pretvorila u realnost) militarizacije svemira. Da bi govor zaključio nečime što je bio neskriveni nagovještaj politike kakvu će voditi Rusija: ‘Naši partneri nam često kažu, pa i meni osobno, kako bi Rusija trebala igrati još aktivniju ulogu na svjetskoj sceni. Dozvolite mi malu primjedbu. Ne treba nas na to ohrabrivati, ni usmjeravati. Rusija ima više od tisuću godina dugu povijest i gotovo je uvijek imala privilegiju voditi samostalnu vanjsku politiku. Na toj tradiciji ni danas ništa nećemo promijeniti, pri čemu vrlo dobro vidimo kako se svijet promijenio i realistično procjenjujemo naše mogućnosti i naš potencijal.’

Tim govorom, održanim u Muenchenu godine 2007. Vladimir Putin je vrlo jasno dao Zapadu na znanje kakvo je stanovište Rusije o nekim zaista bitnim pitanjima i međunarodnih odnosa i odnosa Rusija – Zapad, kao i namjeru da Ruska Federacija vodi svoju, neovisnu vanjsku politiku. Bio je to otvoren, ali ne i neprijateljski govor. Bio je to govor s nekoliko izraženih vrlo kritičkih primjedbi, ali uz pitanja i pruženu ruku. Bez prijetnji.

Stoga koliko god da je točno kada se kaže da je rat u Ukrajini počeo 24. veljače 2022., dakle prije godinu dana, još je točnije reći kako je process koji je završio početkom toga rata otvoren u Muenchenu prije punih šesnaest (16!) godina.

Tada i tako je počelo. Kada i kako će završiti, to je pitanje bez odgovora – barem tako dugo dok se sve one koji plediraju za trenutnu obustavu vatre i primirje kao uvod u pregovore o miru i pronalaženje kompromisnog rješenja, brzinski etiketira kao izdajice, rusku petu kolonu, ljude zarobljene u prošlosti i tko zna kako još. Prošlost, međutim, treba poznavati; da bi se razumjela sadašnjost.

To je i svrha ovoga teksta. Jedina svrha.