SVOJATANJA

Izdvajamo

• Kukoč, kao i Tesla, također je američki državljanin po vlastitom izboru. Devedesetih, kad je Hrvatska nastala, bio je u SAD. Najviše je, kao i Tesla, u karijeri i u struci postigao u Americi: tri titule NBA prvaka u najboljem timu svih vremena uz najboljeg igrača košarke svih vremena. Prije toga, najviše je trofeja osvojio za SFRJ. Po prijemu u Hall of Fame, hrvatski su mediji objavili da je Kukoč peti Hrvat u tom globalnom panteonu, a time je Hrvatska, navodno, dala najviše predstavnika poslije Amerike. To nije istina. Poslije Amerike, najviše predstavnika imaju dvije danas nepostojeće države: SFRJ sa devet i SSSR sa pet. Naime, svi sa ovih prostora koji su ušli su u Hall of fame, a im ih devetoro igrača, trenera i funkcionera, produkt su jugoslavenske škole košarke. Taj sistem sportskog razvoja baziran na selekcijama za državnu reprezentaciju, začet je početkom 1960-ih, a već sredinom 1970-ih do samog kraja, 1991, na svjetskom je vrhu. Ti pojedinci, porijeklom iz raznih etnija i konfesija ali tada ujedinjeni u veliku modernu naciju svjetskog ugleda, bili su fantastičan tim, happy together, pokazali su rijetko viđenu sinergiju, pobjeđivali velesile. Oni su ljudski kapital projekta SFRJ, moderni ljudi iz druge polovice XX vijeka. U inauguracijskom govoru za Hall of Fame, Kukoč se nije plašio spomenuti da je igrao za Jugoslaviju, iako je od rata 1991.-1995. sama ta riječ u Hrvatskoj „politički nekorektna“. Nije ipak išao toliko daleko da se zahvali jugoslavenskoj školi košarke, sistemu bez kojega ne bio postigao to zbog čega je ušao u Hall of Fame.

Povezani članci

• Ladislav Babić: Arogancija posvećenih
• (Ne)ko je smahnuo Cvijana
• Hrvatski umjetnci poručili Crkvi i Bandiću: Ovo je Hitler radio u Njemačkoj 30-ih!
• Žaropek sluganskog maloumlja za „Evgenija Onjegina“
• Čedomir Petrović: BILO NEKAD JEDNO VREME KAD SU LJUDI BILI DOBRI
• Višak istorije i manjak iskrenosti

Foto: Sam Smith/wikipedia

Zašto o mojim rodbinskim vezama s Nikolom Teslom nerado govorim? Mislim da je ružno i nepristojno da jednog takvog genija bilo tko po bilo kojoj osnovi svojata. Mislim da to nije u redu. Prvi put sam o tome progovorio u Grčkoj, godinama me bilo sramota da to uopće spominjem… Dušan Ivković, jedan od najvećih evropskih košarkaških trenera (1943.-2021.).

Što je zajedničko slavnom izumitelju Nikoli Tesli i košarkašu Toniju Kukoču, odnedavno članu američkog panteona košarkaške slave Hall of Fame? To, na primjer, što su, svaki u svojoj branši (sport i popularna kultura danas su možda i utjecajniji od znanosti), inovatori i izumitelji. Također su slavni Amerikanci i Jugoslaveni porijeklom s Balkana koje neslavne etnije njihovog porijekla diskreditiraju, svojataju i uvlače u plemenske sukobe.

Nikola Tesla postao je simbol nacionalističke Srbije, danas zemlje s vrlo niskim ugledom u civiliziranom svijetu. Svojatanje Tesle u službi srpskog nacionalizma počelo je puno ranije. Pred kraj velikanovog života, tijekom Drugog svjetskog rata četnička emigracija u SAD i Kanadi pokušala je Teslu iskoristiti za propagandu protiv Hrvata i antifašističkog pokreta, ali Tesla je, svjedoči američki socijalist Louis Adamic, odbio sudjelovati u tome. Danas ne može odbiti pa ga koriste nasljednici četnika shodno svojim potrebama. Tesla je bio Srbin po obiteljskom porijeklu i nekom selu gdje je rođen, ali se njegovu kvalitetnu biografiju na tisuću stranica može napisati bez da se to uopće spomene. Rodio se Tesla u Austriji, to jest, Habsburškoj monarhiji, a školovao u zapadnoj Evropi. U Srbiji je, kažu, bio jednom, jer, što bi uopće jedan radu, struci i nauci predan čovjek radio tamo? Svojom voljom i slobodnim izborom postao je Nikola Tesla državljanin SAD-a, u Americi proveo najveći dio života i ostvario karijeru. Teslu međutim svojata i današnja Hrvatska s kojom on ima veze koliko i sa Srbijom, dakle nikakve. Teslu bi, najavljuje hrvatska vlada, stavili na novčanicu eura kad se ta valuta uskoro uvede. Na to se buni Srbija, koja vjeruje da na Teslu ima kopirajt. Ali se ne buni protiv američke automobilske korporacije „Tesla“ kojoj ne može ništa.

Za Tesline izume i inovacije se zna, za Kukočeve puno manje. Obično se navodi statistika, medalje, titule, broj postignutih koševa, ali Kukoč je ušao u povijest košarke i stvarao tu povijest i po tome što je sudjelovao u historijskoj inovaciji košarkaškog sporta zvanoj visoki bek-organizator igre. Visoki igrači dvometraši su prije tog izuma bili samo centri pod košem, „tijela“. „Mozgovi“ u toj starinskoj košarci (kakvu su prikazali Jack Nicolson i onaj divovski Indijanac u filmu „Let iznad kukavičjeg gnijezda), bili su oni niski na vanjskim pozicijama. Prijelaz vizijom, atletski i tehnikom obdarenih visokih na vanjske pozicije bio je samo pitanje vremena. S visine je bolji pregled terena, lakše je asistirati suigračima, lakše je sve, to je igra za visoke.

1980-ih je 203 cm visoki Amerikanac Earvin „Magic“ Johnson bio preteča, usamljen u toj novoj ulozi. Poslije njega, među onima koji su tu poziciju do sad u povijesti košarke najbolje odigrali, bio je i 208 cm visoki Splićanin Toni Kukoč. Danas, uz trenutačno najboljeg na svijetu, LaBron Jamesa, na „jedinci“ zna zaigrati i 210 cm visoki Kevin Durant, uz LeBrona možda najveći danas, i drugi, kao Ben Simmons (208 cm), Joe Ingles (202 cm), RJ Barrett (203 cm), itd. A mladi košarkaški supertalent, Slovenac Luka Dončić, bi sa svojih 201 cm i snažnim tijelom u stara vremena bio „teški centar“ a ne lider-playmaker, glavni strijelac i dodavač Dallas Mavericksa. Čak i 213 cm visoki centar Denver Nuggetsa i ove godine najbolji igrač NBA lige, Nikola Jokić, zna često zaigrati na beku organizatoru igre, a specijalnost mu je proigravanje suigrača genijalnim dodavanjima i baš to mu daje posebnost i genijalnost. Nekada je visokim igračima bilo skoro pa zabranjeno driblati loptu i dalekometno šutirati; danas se od svakoga, bez obzira na visinu, očekuje da savlada ove tehnike i zna sve. Košarka, kao i nogomet ranije, postala je „totalna“.

Kukoču je kao visokom beku, organizatoru igre, teren pripremio jedan od njegovih trenera, Zadranin Krešimir Ćosić, koji je zaslužan i za razvoj Dejana Bodiroge na istoj poziciji. Ćosić je bio vizionar koji je s 210 cm morao igrati centra jer 1970-ih još nije bilo sazrelo vrijeme za revoluciju. Pokušavao je igrati beka, ali, kaže legenda, vlastiti suigrači bekovi bi mu prišli s leđa i ukrali loptu jer organizacija igre nije njegov posao! Ali Ćosić je prenosio svoju viziju i našao joj primjenu u jugoslavenskoj školi košarke. Košarkaška reprezentacija SFRJ iz 1970-ih, i sama svojevrsna inovacija u sistemu igre, negdje između američkog i sovjetskog stila, na treninzima znala je igrati u sastavima niski protiv visokih („tranzistori protiv antena“). Uglavnom su visoki pobjeđivali jer su mogli igrati na svim pozicijama, a obranom držati niske daleko od koša pa su ovi morali dalekometno pogađati 100 % da bi pobijedili. Ukratko, Krešimir Ćosić je bio košarkaški Tesla. Umro je 1995. i ušao u Hall of Fame. Da je poživio, hrvatska košarka možda ne bi pala na tako niske grane. Iako je i Ćosića odredila Amerika, a pripadao je i Mormonovoj crkvi, hrvatski nacionalisti Ćosića svojataju, kao srpski prezimenjaka mu Dobricu, i kao Teslu, dakle, po etničkom porijeklu i upotrebljivosti za nacionalnu stvar.

Košarkaški Tesla je i Toni Kukoč. Kad je stigao početkom 1990-ih u NBA, tamo su već bili afirmirani visoki playmakeri, kao Tracy McGrady i Penny Hardaway. Toni je bio bolji od njih. Međutim, Tonijevim Bullsima i Michael Jordanu nije trebao Toni u toj ulozi nego kao krilo, vanjski šuter ili kao „četvorka“. Kukoč se prilagodio. Ipak, u karijeri je upamćen kao inovator, bek playmaker od 208 cm. Kad je devedesetih osvojio tri titule NBA prvaka, svojatala ga je nova Tuđmanova Hrvatska s kojom je osvojio dva međunarodna trofeja. Ali karijera mu je američka i jugoslavenska, minimalno hrvatska. U ovih trideset godina otkako postoji, ne bi se skupilo od ljetovanja i povremenih posjeta ni dvije Kukočeve hrvatske godine. Ipak, kao pred koju godinu srpski mediji kod ulaska Vlade Divca u Hall of Fame, hrvatski mediji igraju neku utakmicu nacionalističkog prestiža između dviju balkanskih državica, da se vidi kojih ima više u Hall of Fame, „naših“ ili „njihovih.“ To je lako, najviše ima Jugoslavena, svih devet su iz jugoslavenske škole i proslavili se igranjem prije svega za reprezentaciju SFRJ.

Kukoč, kao i Tesla, također je američki državljanin po vlastitom izboru. Devedesetih, kad je Hrvatska nastala, bio je u SAD. Najviše je, kao i Tesla, u karijeri i u struci postigao u Americi: tri titule NBA prvaka u najboljem timu svih vremena uz najboljeg igrača košarke svih vremena. Prije toga, najviše je trofeja osvojio za SFRJ. Po prijemu u Hall of Fame, hrvatski su mediji objavili da je Kukoč peti Hrvat u tom globalnom panteonu, a time je Hrvatska, navodno, dala najviše predstavnika poslije Amerike. To nije istina. Poslije Amerike, najviše predstavnika imaju dvije danas nepostojeće države: SFRJ sa devet i SSSR sa pet. Naime, svi sa ovih prostora koji su ušli su u Hall of fame, a im ih devetoro igrača, trenera i funkcionera, produkt su jugoslavenske škole košarke. Taj sistem sportskog razvoja baziran na selekcijama za državnu reprezentaciju, začet je početkom 1960-ih, a već sredinom 1970-ih do samog kraja, 1991, na svjetskom je vrhu. Ti pojedinci, porijeklom iz raznih etnija i konfesija ali tada ujedinjeni u veliku modernu naciju svjetskog ugleda, bili su fantastičan tim, happy together, pokazali su rijetko viđenu sinergiju, pobjeđivali velesile. Oni su ljudski kapital projekta SFRJ, moderni ljudi iz druge polovice XX vijeka. U inauguracijskom govoru za Hall of Fame, Kukoč se nije plašio spomenuti da je igrao za Jugoslaviju, iako je od rata 1991.-1995. sama ta riječ u Hrvatskoj „politički nekorektna“. Nije ipak išao toliko daleko da se zahvali jugoslavenskoj školi košarke, sistemu bez kojega ne bio postigao to zbog čega je ušao u Hall of Fame.

I Tesla je prije svega simbol modernog doba, simbol svjetla, a oni koji ga svojataju slave doba kad nije bilo električne rasvjete, doba mraka. I Tesla se izjašnjavao Jugoslavenom, također i Amerikancem, srpsko porijeklo nije skrivao ali mu to nije bilo najvažnije na svijetu. I Kukoč kao i Tesla prije njega, poslije propasti država u kojima su rođeni, izabrali su Ameriku. Bez nje također ne bi postigli to što su postigli. Oni su Amerikanci ne samo državljanstvom, nego u smislu pripadnosti, kulture i identiteta. Oni su imigranti koji ostvare američki san, dio su velike američke priče, simboliziraju društvenu vrednotu individualizma koju balkanski etno kolektivizmi ne shvaćaju i svojatanjem vrijeđaju. Američki je ambasador u Srbiji nedavno pokušao to objašnjavati domaćinima u jednoj javnoj prigodi kad mu je dozlogrdilo srbovanje s Teslom, ali su mu savjetnici došapnuli da se ostavi ćorava posla. Objašnjavati na Balkanu razliku između etnokonfesije i građanske nacionalnosti besmisleno je.

Etnoreligijski nacionalizam kakav na ovom dijelu Balkana danas vlada, rigidna je i neprosvijećena ideologija ali su joj metode fleksibilne, a skrupula nema. Svojata slavne i u svijetu uspješne pojedince da bi neslavnim i neuglednim nacionalnim kolektivima dao iluziju važnosti i kolektivnog prestiža. Ali današnjoj Srbiji i Hrvatskoj ne može ekskluzivno pripadati nitko tko u svijetu nešto važno i za čovječanstvo korisno postigne. Ekskluzivni brendovi i najbolji simboli ovih nacija su osuđenici haškog Međunarodnog tribunala za ratne zločine iz devedesetih.