Svjedoci vremena: 25 godina od rušenja Starog mosta u Mostaru

Prisjetiće se jednog od najtužnijih dana u burnoj istoriji ovog grada – barbarskog čina višekratnog bombardovanja Mosta sa položaja Hrvatskog vijeća obrane (HVO) najprije 8. novembra 1993. godine, a zatim i potpunog uništenja njegovog neusporedivog luka koji se pod teretom projektila srušio u rijeku Neretvu, sutradan 9. novembra, u 10 sati i 16 minuta. Tužna i na svoj način bolna 25. godišnjica rušenja Mosta biće obilježena skromno, kao i ranijih godina, uglavnom u organizaciji Kluba skakača „Mostari“, uz zvuke sirena kada kazaljke na satu pokažu vrijeme pada Mosta (10:16), i skokom bez aplauza, kojim vjerni mostoljupci „mostari“ – umjesto minute šutnje na luku Mosta, na svoj spontan ali vjerodostojan način iskazuju pijetet, poštovanje i dostojanstvo, pamteći zločin iz mržnje, bez presedana, a koji se, zapravo, nikada nije ni morao niti trebao dogoditi.

Dok prelistavam isječke iz novina o rušenju tog simbola grada sa datumima iz proteklih godina i prebirem linkove sa tekstovima internetskih portala, evo naslova kojeg je na svom kultnom portalu e-novine u povodu još jedne godišnjice rušenja Mosta, izdiktirao njegov urednik, i danas novinarska ikona regije, časni Petar Luković: Sjeća li se još iko rušenja Starog mosta?

Zanimljiv novinarski pristup u obradi teme i vrlo poučno štivo, posebno za generacije novih, mlađanih novinara, kojima – kako se može primijetiti, u pravilu ponestaje daha i dara za dodatno propitkivanje. U stilu, ko je ubijanju Mosta svjedočio, ko su neposredni i autentični svjedoci i kako su taj zločin doživjeli i zabilježili? Ko je zločin nad Mostom (kako i odakle), snimao video kamerom, kome je uspjelo da objektivom „ulovi“ tu famoznu sekundu kada se luk Mosta u samrtnom hropcu lomljavine onemoćale „tenelije“ odvaja iz njegovih temelja i s zaglušujućim treskom i silnim štrapom vode sunovraćuje u rijeku, dok mikrofon na kameri bilježi i one „slavljeničke“, rafale sa položaja HVO na brdu Hum iznad grada, vojske koja slavi Pirovu pobjedu nad Mostom i nad Gradom… Na koncu, ko je među mostarskim novinarima bio prvi kome je uspjelo da o tome odmah izvijesti bh. javnost i da istina o tom strašnom zločinačkom činu prema svjetskoj kulturnoj baštini ode u svijet? I kako je to bilo moguće iz dijela grada (Mostara) gdje se zločin dogodio a koji je – blokiran komunikacijski, i mjesecima bez električne energije, praktički, bio potpuno izopćen od svijeta.

Alija Behram u Fejićevoj ulici 1993. godine
 
Adresa po adresa, malo istraživanja, malo citiranja svjedoka, i eto kompletne priče o zlosrećnoj sudbini najprivlačnijeg i najintrigantnijeg mosta takvog kalibra u cijelom svijetu. E-novine podsjećaju na višegodišnji proces čelnicima paradržavne tvorevine „Herceg Bosna“ u Hagu, optuženih za zločine nad Bošnjacima ali i za neprimjereno (prekomjerno) granatiranje civilnih četvrti i nepotrebno a međunarodnim pravom itekako kažnjivo razaranje religijskih objekata i kulturne baštine. Iako se general Slobodan Praljak u cijelom sudskom procesu svojski trudio da dokaže kako nije odgovoran za ubijanje najvećeg mostarskog simbola, služeći se podvalama i praveći farsu od Haškog suda, nije mogao da pobije jedan krunski dokaz – snimak rušenja Starog mosta.

Dokumentarna građa i mostarski svjedoci tog strašnog zločina su bili neumoljivo, autentično i dragocjeno svjedočanstvo na strani istine i pravde, nasuprot fatazmagoričnim Praljkovim teorijama koje su pred sudskim vijećem pokušavali da predstave dobro plaćeni „zagrebački hemičari&fizičari“ (još kad u tom usklađenom tandemu kvazi-struke i nauke imate „stručnjaka“ bošnjačke nacionalnosti!) kada su pokušavali da pred Haškim sucima „prodaju“ idiotsku i nikako svarljivu priču o Bošnjacima – roniocima i urotnicima koji su se, eto, opasali dinamitom pa zaronili u Neretvu a rečene „lagume“ upakovali u temelje mosta odakle je potekla eksplozija i prouzrokovala rušenje Starog mosta. „Jadno i bijedno“! – bio je najčešći komentar te bjelosvjetske smijurije kakva nije odavno viđena u sudnicama svijeta.

Praljkovim doktrinarima „o bošnjačkoj uroti,“ „o lagumima podmetnutim u temeljima Mosta“, sučeljene su neoborive i neumoljive činjenice. Pred Haškim sudijama istupio je Mostarac Enes Delalić koji je vlastitom amaterskom kamerom, zaštićen u potkrovlju porodične kuće, u Donjoj Mahali, snimao tenk HVO dok ispaljuje projektile na Stari most. Delalića, 70. postotnog ratnog vojnog invalida, novinari su snimali u naselju Kolonija-Rodoč, nedaleko od lokacije gdje je bio ukopan tenk HVO-a. „Tog dana ujutro, oko 10 sati, na uzvišenju zvanom Stotina iznad samog naselja, ugledao sam tenk kako puca u pravcu Mosta. Snimio sam ga tada, potom još jednom dva sata kasnije, oko podne, pa još jednom oko 15 sati istog dana. Ispaljivao je granate na Stari most. Zbog žestokih ratnih djelovanja tog dana teško je i opasno bilo šta snimati, a da se ne rizikuje glava. No, uspio sam i snimak je otišao u Hag…“ – opisuje tu svoju filmsku storiju, Enes Delalić. U Haškoj sudnici, smireno i detaljno, opisao je sve što je vidio, cijeli događaj, kao neposredan svjedok zločina koji je zaprepastio svijet. Po povratku u Mostar, nije ostao miran. „Doživio je, opisuje, niz prijetnji a prijetili su mu, kaže, i da će mu likvidirati porodicu…“

Enes Delalić je novinarima rekao kako je ponosan na snimak, baš kao i na činjenicu da je bio pripadnik Armije BiH. No otužna je činjenica da je razgovor s njim vođen pokraj lokalnog puta prema južnom dijelu Mostara, gdje je prodavao ugalj. Na taj način pokušava nešto zaraditi kako bi prehranio ženu i djecu. Od mizerne penzije, rekao je tada novinarima, ne može živjeti…

Ni poslije punih 25 godina, sjećanja nisu utihnula ni za jotu a svaka godišnjica rušenja Starog mosta budi provalu emocija. I pitanja? U prohladnim prostorijama Radio Mostara-Ratnog studija, šutke, probdjeli smo tešku, hladnu i mračnu noć, između 8. i 9. novembra 93-će, punu zebnje i straha. Sleđeni i sluđeni, čekamo neminovan rasplet nad sudbinom Starog mosta. Ako je tako i toliko bombardovan 8. novembra, teško je očekivati da će „starina“ biti pošteđen. Dakle, valja očekivati najgore! – rezon je svih u radiju. Poslije krvavog cjelodnevnog artiljerijskog pira nad lukom i temeljima Mosta, struktura Mosta se još jedva održavala u tankim obrisima teško oštećene i jedvadržeće konstrukcije. Gomile kamenja sa porušenih kula i stranica Mosta, ne dozvoljavaju nikakav pristup. Ne može se doći ni do Mosta, a kamoli preko… Rizikujući, provlačim se sokacima i u pretrčavanju između golih betonskih kostura već uništenih ili dopola nagorenih kuća. Cijela starogradska jezgra je uništena, tek slabašne vatre nagorjelih ćepenaka i težak vonj svjedoče o nezapamćenom stradanju nezaštićenog starog grada po kojem se Mostar prepoznavao i gdje je cijeli svijet dolazio. Kako i zašto? Kome smeta ova arhitektonska ljepota i sjećanje na minula vremena. Jeli ovo dolazi kraj, i kraj – čega? Ako padne Most, hoće li i Mostar pasti? Predamnom, urušava se cijeli svijet…

„Pošto je moja kuća stotinjak metara od Starog mosta, odnosno tadašnje linije razdvajanja, putem radio-veza čuo sam prepirke pripadnika Armije BiH i HVO, prijeteći, pominjao se i Stari most. Šokiran, jurim do kuće, supruzi govorim isto što ni ona nije mogla pojmiti – jer ni Hitler nije srušio Stari most!“, prisjeća se Neđad Kasumović. 

To je onaj vispreni momak što je, između obaveza na liniji rata, kao pripadnik Armije BiH, poslušao moj savjet i umjesto dežure na liniji, zauzeo busiju u malom prolazu- araluku između dvije granatama dobrano načete zgradice nadomak Mosta… Lokalnog komandanta na liniji uspio sam ubijediti da je Neđad definitivno korisniji kao svjedok sa kamerom i na straži kraj Mosta.

A pred Neđadovom amaterskom kamerom Most se samo dan ranije, ogledao, u neokrnjenoj ljepoti. Istina, vidljivo načet u ranijim granatiranjima, sa napola srušenom i izgorenom popularnom kulom „Čardak“, (gdje je prije rata bilo prestiž popiti kafu), ali još uzgor, s nadom da će razum prevladati, da će preživjeti sva zla kao i ranije kad je preko njegovog luka promarširala Hitlerova i Musolinijeva soldateska“…

„Nisam znao načina kako da ga spasim“, kaže kada je odlučio da sve to makar mora snimiti i dokumentovati, možda će jednog dana biti od važnosti…“

Prisjeća se i govori:
„Gledam ja lapci kamena otpadaju od mosta, gledam na lijevo oko, ne mogu da vjerujem šta snimam. Vidim ja to sve, ali mozak neće da skonta. Jednostavno, ni sam ne vjerujem i ne shvaćam“, prepričao je Kasumović trenutke nevjerojatnog prizora koji je tada snimio. Nije bilo struje, kako se prisjeća, pa mu se baterija od kamere ugasila, ali ju je oživljavao principom zagrijavanja, jer je bio svjestan moći medija i znao je da mora snimiti što se događa.

„Odlučio sam da ću to snimiti i odnijeti u Ratni studio Mostar, da oni nose u Sarajevo i šalju u svijet. Tako sam oko akšama stavio kacigu i uputio se prem ratnom studiju. Ne znam ni kako sam prešao Neretvu, preko sajle, kroz mrkli mrak, tražio sam Aliju Behrama, te svojom pojavom prestrašio sve prisutne“, priča Kasumović. Pojasnio je kako nije imao nikakve oznake, a ljudi koji su ga dočekali u mostarskom ratnom studiju, među njima i urednik Behram, nisu znali ko je on.

„Kad su oni vidjeli što sam ja snimio, to je sve živo plakalo. Onda je general Pašalić dao naređenje da se kaseta nosi uz pratnju vojne pollicije, na konju, između položaja HVO i Srpske vojske, pravo za Sarajevo… Tu sam večer za Ratni studio dao intervju. Stari most se nije mogao spasiti, mi smo ostali bez teksta. Čovjek se osjeća prazno, ne znam što bih rekao, tupi pogled i potpuna nemoć“, prisjeća se Kasumović.

Još jedan momak, znatiželjan i okretan, neki avanturist iz Škotske, Đon Vilson, sa vlastitom kamerom i fotoaparatom, pratio je i vrzmao se tih mjeseci uz položaje Armije BiH. Uspjelo mu je da iz svog skrovišta nadomak Mosta snimi cijelu nesrećnu storiju bombardovanja, a zatim i sam čin pada Mosta. Grozničavo je tražio mogućnost da tu ekskluzivu odmah iznese iz okupiranog Mostara: jedini mogući smjer je bio prema Jablanici, ali nikako redovnim saobraćajnica, nego jedino brdom – preko Glogova, između linija dvije vojske. Ali, trebao je pratnju. Obavještavamo generala Arifa Pašalića. Vilson pristaje na kompromis: ostaviće kopiju sadržaja u našem Press-centru u Ratnom studiju Radio Mostara, a dobiće pratnju sve do Sarajeva. Njegovo odredište bila je Televizija BiH, gdje uredništvo na čelu sa Senadom Hadžifejzovićem i Mufidom Memijom čeka kao zapeta puška kako bi snimak bio emitovan za zemlju, ali i proslijeđen u svijet. Iste noći, paničan poziv iz Sarajeva: ni kaseta ni autor Đon Vilson nisu stigli do televizije. Kasnije se govorilo kako je momak sa svojom dragocjenom prtljagom pobjegao pratnji i pridružio se snagama SFOR-a. Njegove snimke svijet je vidio, kao i snimke koje je načinio Neđad Kasumović, koje smo također poslali pješice – karavanom, preko Glogova, da bi snimak bio objavljen u vijestima TV BiH a prenijele brojne svjetske tv mreže. Kasumovićeva snimka bombardovanja i rušenja Starog mosta postaće kasnije i krucijalan dokaz o rušenju Mosta u procesu Haškoj šestorci, dok su kamera i originalna snimka rušenja Mosta pohranjeni u mostarskom Muzeju Hercegovina. Predsjednik Predsjedništva BiH u to vrijeme, Alija Izetbegović, izjaviće tim povodom: „Ovaj film je preokrenuo tok ratovanja…“

„Da nema tog filma, ne bi bilo obilježavanja godišnjice, ni donacija, niti bih ja dobio nagradu „Mimar mira“ od Centra za mir i multietničku suradnju ‘Mimara mira’“, kaže Kasumović koji je u vrijeme kad je snimio rušenje Starog mosta bio pripadnik 4. korpusa Armije RBiH.

Nešto kasnije, po Mostaru se pročulo da postoji još jedan snimak bombardovanja Starog mosta, koji uključuje i snimak samog pada cijele konstrukcije u Neretvu. U Radio dolazi mlad momak i potvrđuje tu priču: „Da, ja sam snimio rušenje i pad Mosta“! Gledajući me pravo u oči, to izgovara Eldin Palata, dok objašnjava poziciju pećine kraj Neretve gdje je – ko zapeta puška, strepeći da mu nešto važno ne promakne, dežurao uz svoju kameru. Kad smo izanalizirali pozicije snimanja, složili smo se da su projektili koji su gađali Most, prolazili baš iznad njegove glave. Dok pregledavamo snimak, načinjen njegovom amaterskom vhs-kamerom, pitam ga šta radi i čime bi volio da se bavi u životu. Još sam u Armiji, ali svakako bih volio raditi kao kamerman“…kaže.

„Sada imamo Radio, a definitivno uskoro ćemo izgraditi i Televiziju. U svakom slučaju, osoba koja je uspjela da ulovi tu famoznu sekundu dok Most pada u rijeku, treba i mora da bude kamerman. To se i obistinilo, a imao sam zadovoljstvo da kasnije Eldinu Palati povjerim radno mjesto kamermana Radiotelevizije Mostar.

Osvanuo je 9. novembar 93-će… sivo sumorno jutro nagovještava konačni obračun sa već gotovo porušenom konstrukcijom Starog mosta. Pomišljao sam da se to možda ipak neće dogoditi, da će neko moćan iz svijeta reagovati, zaustaviti zlo… Ali, jutro je počelo s novim kanonadama granata sa istog položaja HVO, a završilo strašnom viješću da je Most pao, tačno u 10:16 sati. U studiju Radio Mostara – ratnog studija, u panici pripremam izvještaj za ratno izdanje dnevnika „Oslobođenje“ gdje sam još od 70-tih profesionalno zaposlen na poziciji novinara i regionalnog urednika za Hercegovinu. Grozničavo tražim načina da dođem do radio-veze, u improvizovanom skloništu, gdje su svoju bazu instalirali mostarski radio-amateri. A onda, neočekivan poziv: javi se hitno Safetu Oručeviću!

Na funkciji predsjednika Operativnog tijela za Hercegovinu, tek koji dan ranije, Oručević se iz Sarajeva, nakon radnog susreta sa predsjednikom Izetbegovićem, u Mostar vratio sa valjda u tom delikatnom vremenu, neprocjenjivo važnim darom – satelitskim telefonom. Izgledalo mi je kao da  sanjam: u gradu u kome su telefoni zaćutali još prije punu godinu, gdje nije bilo struje niti bilo kakvih komunikacija, u potpunom okruženju neprijateljskih vojski – ne računajući sisteme armijske veze i radio-amatere, moći ću svoj izvještaj redakciji poslati satelitskom trasom. Moj ratni izvještaj o rušenju Starog mosta „Oslobođenje“ je objavilo sutradan, na prvoj stranici lista. Prelistaću te novine, na žalost, tek par mjeseci kasnije, kada sam se poslom obreo u Sarajevu.

Portal Radio televizije Mostar postavio je tada i radio dnevnik tadašnjeg Radija Bosne i Hercegovine gdje su u vijestima od 15 sati, objavili vijest o rušenju Starog mosta. U studio radija, kao neposredni svjedoci tog barbarskog čina, direktno su se javili Alija Behram i Safet Oručević …

Evo sadržaja tog autentičnog, prvog javljanja iz opkoljenog Mostara a povodom rušenja Starog mosta:

Spiker: „U studiju su urednica emisije Selma Duranović i spiker Olivera Dodig. “Kao što ste već čuli jutros su snage HVO artiljerijom srušile Stari most u Mostaru, drevni simbol ovoga grada, djelo izuzetne arhitektonske ljepote koje je vijekovima spajalo ljude i obale. Povodom ovog neviđenog zlodjela uspostavili smo radio – most sa Mostarom”…

Alija Behram: „Poštovani slušaoci Radija Bosne i Hercegovine, iz mostarskog press-centra javlja se dopisnik Oslobođenja, Alija Behram, viješću koja je danas prijepodne 9. novembra 1993., preciznije u 10 sati i 16 minuta, poput groma pogodila i teško ražalostila svakog Mostarca, koji su jutros sa zebnjom osluškivali nove kanonade granata ispaljenih prema Starom mostu. A onda je prostrujalo gradom: Uništen je Stari most! Na mjestu gdje je njegov vitki luk punih 427 godina povezivao dvije obale Mostara i rijeke Neretve sada je samo velika provalija, Mostar je u šoku, teško ojađen i sa nevjericom je ispraćao posljednje plotune zločinačkih granata koje su ubile tog „ponosnog starca”. Sada ćemo mikrofon predati gospodinu Safetu Oručeviću, predsjedniku Operativnog tijela Grada Mostara…

Safet Oručević: Momentalno je teško opisati našu tugu. Pucnji u Stari most su istinski bili pucnji u dušu svakog Mostarca. Zločinci su uspjeli srušiti nešto što je stotinama godina bilo simbol i ovog grada i svih ovih prostora. Mi vrlo dobro znamo da će jednog dana za ovo odgovarati, i generacijama se stidjeti za sve ovo što su do sada napravili. Mostar, dragi naši prijatelji, može izgubiti čak i Stari most, ali nikada niko ne može ubiti dušu ovog naroda koji će i dalje ostati ovdje da brani svoj grad. Nema tih granata koje mogu ubiti ljubav prema ovom gradu i ubiti našu spremnost u borbi za slobodu svih Mostaraca i svih građana Stoca, Gacka, Nevesinja, Čapljine da se vrate svojim domovima.

SPIKER: Bio je to radio most sa Mostarom kojeg smo uspostavili povodom neviđenog zlodjela, rušenja Starog mosta u gradu Mostaru…
“Stari most je bio vojni objekat, a vojni objekat u ratu, bez obzira na njegovu povijesnu i kulturološku vrijednost, može biti srušen.” – izjavio je u Haškoj sudnici, general Slobodan Praljak.

Uprkos činjenici da se navršava četvrt stoljeća od rušenja ovog neusporedivog simbola Mostara – danas, na sreću, i kao neusporedivog djelića u mozaiku odabrane i zaštićene svjetske kulturne baštine pod okriljem Unescoa, priča o Mostaru i o Starom mostu i dalje otvara više pitanja, nego što je u proteklim godinama stizalo odgovora. Iako sa novim lukom Starog mosta i zadivljujućom slikom obnovljene kompletne historijske jezgre na obalama Neretve koja privlačnošću mami na stotine hiljada turista iz cijelog svijeta, razjedinjenost grada je očiglednija nego ikada. Mostar ispraća cijelu deceniju otkako su njegovi građani posljednji put mogli da biraju svoju lokalnu vlast. Grad bez Gradskog vijeća i legalno izabranog gradonačelnika tone u sivilu i ispraznosti višegodišnjih političkih svađa i prepirki uz veliko neodgovoreno pitanje kada će svemu tome doći kraj. Duboko ukorijenjeni paralelizmi – pa šta košta neka košta – na kojima, praktički, funkcioniraju „dva grada“ u jednom Mostaru, sa protokom vremena stvaraju naslijeđa i navike koje će se teško iskorijeniti, a kako i koliko na tome rade zavađene politike, priču o ujedinjenom i jedinstvenom Mostaru ispričaće možda tek neke nove generacije.