Svi smo mi seljačine

Povezani članci

• Milanović pokazuje BiH ‘nacionalističke mišiće’
• Performans u Beogradu: Za nezaborav genocida
• Svetislav Basara: Komandant Komadić
• Ivicu za predsednika
• Ravna gora i nož
• Stanko Parmać i Chinatown Opuzen

Kažemo li nekom da je seljačina, nema razloga da se seljaci uvrijede. Seljak je neka vrsta klasnog atributa čovjeka koji se bavi poljoprivredom, ratarstvom, odnosno zemljoradnjom. Lijep izraz za lijepo i pošteno zanimanje. Izraz seljačina se međutim koristi u svom pejorativnom (uvredljivom) značenju, kad nekoga smatramo neodgojenim čovjekom, prostakom, pritom još i neobrazovanim – iz čega često i proizlaze te karakteristike. Slično kao kad – posebno po stadionima – skandiraju igračima ili sucima da su Cigani, pretvarajući time lijepi naziv entničke skupine u uvredljivu psovku, čime psovači više govore o sebi no o onima kojima je uvreda upućena. Dok povik „Cigani, Cigani!“ ima namjeru omalovažavanja i vrijeđanja onih kojima je namijenjen, istovremeno je duboko uvredljiv za Rome koji upravo stoga sve više inzistiraju da ih se naziva narodnosnim imenom (treba samo zamisliti da se lopužama i prevarantima skandira „Hrvati, Hrvati!“). Naime, značenje koje je pridodato poviku „Cigani!“ proizlazi is stoljetnog diskriminirajućeg, omalovažavajućeg i rasističkog odnosa evropskog stanovništva – prvenstveno kršćana – prema Romima.

        Izraz seljačina ne bi se trebao shvatiti u kontekstu uvrede seljaka – poljoprivrednika, već mu je prvenstvena namjera opisati osobu krajnje neciviliziranog ponašanja koje dodatno ističe pomanjkanjem svog obrazovanja uslijed čega ne shvaća ni najjednostavnije situacije i odnose. Upravo se kao najgore seljačine ponašaju ovog ljeta (i tako, koliko me pamćenje služi, otkad je samostalne Hrvatske) hrvatski poljoprivrednici što, blokirajući traktorima ceste, traže neka svoja prava. Djelomično ih je zaista za razumijeti, međutim – najvećim dijelom upravo oni sami pokazuju da ne razumiju ništa. Kad čovjek nešto obeća drugom čovjeku, onda se smatra časnim izvršiti obećanje – u protivnom ga imamo pravo smatrati u najmanju ruku neozbiljnim vjetropirom, ali i krajnje nečasnom individuom. Upravo tako, krajnje nečasno, ponijela se hrvatska vlada prema seljacima, svojevremeno im obećavši isplatu poticaja za poljoprivredu, a sada – kada duguje seljacima još oko 450 milijuna kuna – jednostavno kaže kako nema novaca. Inače nekompetenta vlada je već prvom polovinom godine premašila cjelogodišnji predviđeni minus u državnom budžetu, pa onda nije ni čudno da nema novaca za seljake koji su – u očekivanju tih para – ulazili u financijske poduhvate u svom gospodarstvu, podižući kredite koje sad ne mogu otplaćivati. Dakako da bi se ti novci mogli naći tijekom rebalansa proračuna, čime bi se međutim još više povećao inače katastrofalni dug, ili bi od nekoga trebalo oduzeti da bi se dalo seljacima. Daklem, da skratimo – seljaci sasvim opravdano očekuju da im nečasna vlada isplati što je i obećala.

        Sasvim je međutim drugi slučaj sa njihovim slijedećim zahtjevom upućenim otkupljivačima pšenice i državi – s namjerom natjerati ovu da posreduje, vršenjem pritiska na otkupljivače. Od prošlogodišnjeg iznosa od 1.40 Kn po kilogramu pšenice, ovogodišnja ponuđena otkupna cijena spala je na svega 1 kunu i 5 lipa. Naravno da je to malo i da se radi o ordinarnoj pljački seljaka, međutim upravo u tom slučaju oni se pokazuju već dvadesetak godina kao neobrazovane, naivne seljačine – doduše, samo paradigmatski primjer većine društva – koje ništa ne razumiju. O stvarima zbog kojih su sada na cesti, trebali su razmišljati kada su objeručke srdačno prihvatili kapitalizam, šutirajući istovremeno socijalizam na – kako se voli reći – smetlište povijesti. Osnovno načelo kapitalističkog sustava (koje se, doduše krši kad god država u tome nađe interesa) je načelo slobodne trgovine, u praksi svedeno na princip „tko jači – taj kvači!“. Državna intervencija se nastoji svesti na što manju mjeru, a tržištu se prepušta reguliranje odnosa ponude i potražnje, a time i cijena roba na tržištu. To naši seljaci, kao seljačine nahrupivši i podržavši kapitalistički društveni sistem, nisu nikada pa i sada to ne mogu shvatiti, inzistirajući na intervenciji države. Ova njihova zabluda je mnogo bitnija od djelovanja nečasne vlade koja obećava nešto što nije sposobna izvršiti, jer je sveobuhvatnija i sa daleko širim konzekvencijama po sve djelatnosti. Žele li seljaci proizvođači, u sustavu koji su prihvatili raskriljenih ruku, ojačati svoj položaj prema otkupljivačima, trebat će poraditi – ne na svakoljetnim blokadama cesta, već – na međusobnom povezivanju i jačanju proizvođača u cilju jedinstvenijeg i ravnopravnijeg dijaloga sa otkupljivačima pšenice, mlijeka i drugih poljoprivrednih proizvoda. Ovako će svake godine moj imenjak Laslo – koji već skoro dva desetljeća ne shvaća da je sam podržao sistem koji ga sada pelješi – izvoditi cirkus po drumovima, izvodeći traktore i vitlajući zastavama (koje se nikako ne mogu povezati sa njihovim zahtjevima, sem preventivnom obranom od pendrečanja policije, zbog navodne protudržavne aktivnosti), demonstrirajući samo da smo većina nas ispali najgore naivne seljačine, iskorištene od malobrojne ali inteligentnije društvene elite koja je dobro znala što želi, te to i ostvarila. Želim spomenutom gospodinu Laslou, kao i svim seljacima da uspiju ostvariti ciljeve radi kojih prosvjeduju, istovremeno im poručujući: vidimo se iduće godine na novim seljačkim blokadama! A tako će biti sve dok seljaci i ostatak društva ne shvate u što li su se uvalili prije dvadesetak godina, te ne počnu – sem o otkupnoj cijeni pšenice – malo dumati i o pravednijem društvenom sistemu.