Sveto trojstvo nacionalizama

Izdvajamo

• Svaki totalitarni um, pa i onaj nacionalistički u kritičkim medijima mora pronaći mrskog neprijatelja, jer takvi mediji ukazuju na zlo, čak i ubilačko lice nacionalizma.

Povezani članci

• Predstavljanje knjige “Iza prašine” Esada Kočana u Mostaru
• Novo političko talasanje – i opet preko leđa sirota naroda
• TUĐMAN POSLIJE TUĐMANA
• DODIJELJENE NAGRADE NA PRVOM VIVA FILM FESTIVALU
• Hrvatski policajci, pod prijetnjom oružjem, guraju migrante u jarugu!
• Kamerni teatar 55 otvara novu teatarsku sezonu bogatim repertoarom.

Ni “različiti” njihovi jezici nisu im prepreka kad koriste isti jezik mržnje

Kada je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, u svom prepoznatljivom stilu, koncem prošle godine presudio N1 televiziji izjavom da njegov ”narod mora znati da je N1 neprijateljska televizija”, vjerovatno nije ni sanjao da će pola godine kasnije dobiti svoje istomišljenike i u bošnjačkim nacionalno orijentiranim medijima.

Ni manje, ni više nego u uredništvu Facebook stranice koja je za sebe prisvojila nacionalno ime – Bošnjaci, a prati je više od 170.000 ljudi. Ta je stranica Dodikovo “nišanjenje” na neprijatelja upotpunila tezom o N1 kao “agresorskoj televiziji”.

Zajednički jezik mržnje

Tako su nacionalisti s obje strane entitetske granice dobili zajedničkog neprijatelja i ozvaničili početak nove nacionalističke koalicije, te otvaranje nove razine jezika mržnje i netrpeljivosti. Ovaj put su u dosluhu i ujedinjeni na principima ideološke zaslijepljenosti i ostrašćenosti protiv slobode mišljenja i govorenja.

Ni “različiti” njihovi jezici nisu im prepreka kad koriste isti jezik mržnje. Govornicima takvog jezika se bez oklijevanja pridružuju i hrvatski nacionalisti, koji su baš nedavno putem jednog od svojih glasila podvukli kako znaju da “N1 televizija propagira unitarističku BiH u kojoj bi dominaciju imao samo jedan narod”.

Zbog toga, valjda, tako ostrašćeno godinama se bore za svoj kanal na kojem bi – kako jednom prilikom reče Snježana Kordić – “imali monopol na selekcioniranje sadržaja i tako još više nacionalistički zadojili Hrvate u BiH”.

Nacionalizam na osporavanje svojih teza odgovara dodatnim argumentom žrtve, kako podvlači Nobelovac Mario Vargas Llosa.

A baš ovdašnji nacionalizmi na ulozi žrtve i tobožnjih tuđih urota grade paranoičnu potrebu stalnog traganja za novim agresorima i neprijateljima. Naposlijetku, u nedostatku inspiracije kod pronalaska vanjskih neprijatelja – okreću se unutra i u redovima svog naroda stalno pronalaze izdajnike i “strane plaćenike”, soroščad kako kažu neki od njih. Na tobožnju slobodu mišljenja i govorenja nacionalisti se pozivaju samo onda kad brane vlastitu ideologiju. Baš nedavno su se, ne zaboravimo, na taj način na slobodu stvaranja pozvali i organizatori Thompsonovog koncerta potpore u Mostaru za haške “uznike”, a zapravo prvostupanjske osuđenike pred Haškim tribunalom za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu.

To je zapravo pokazalo još samo jednu u nizu bosanskohercegovačkih istina, u kojima za veličatelje zločina, presude – prvostupanjske ili drugostupanjske – Haškog tribunala ne znače baš ništa.

Na tragu toga je i tolika ostrašćenost (vladajućih) političkih elita iz RS na Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH kojim je predviđeno kažnjavanje negiranja genocida ili zločina protiv čovječnosti zatvorom od pet do deset godina. Postavlja se, stoga, opravdano pitanje: šta nam može biti mjerilo istine o proteklome ratu ako to neće biti presude međunarodnih sudova? Hoćemo li živjeti zatvoreni u njihovim ideološkim istinama i ne dopuštati da se konačno pokrene proces suočavanja s ratnom prošlošću, koji je neophodan za zdrav društveni napredak?

Sve je više, ipak, građana u Bosni i Hercegovini koji se odupiru vladajućim etnonacionalističkim politikama, koje neumorno koriste sva sredstva da bi vodile, kako ih nazivaju ponajbolji intelektualci s ovih prostora – politike nezavršenog rata. Iako su u svoje redove mobilizirali velik broj ljudi, partijskih štićenika i plaćenika, nije li ipak velika većina onih u Bosni i Hercegovini što, baš poput demobilisanih boraca Armije RBiH koji danima pred Federalnom vladom prosvjeduju protiv “tiranije vladajućih” – uvidjela nacionalističku prevaru, stoga što živi na rubu egzistencije. Tu većinu nacionalizam ne plaća da misli onako kako joj narede moćnici. Ona u medijima koji kritiički propituju društveno-političke odnose ne vide neprijatelje i agresore.

Svaki totalitarni um, pa i onaj nacionalistički u kritičkim medijima mora pronaći mrskog neprijatelja, jer takvi mediji ukazuju na zlo, čak i ubilačko lice nacionalizma.

Stoga N1 mora nastaviti tragati za istinom stvarnosti suprotstavljenoj lažima ideologije.

N1