Sve zavisi od Crnogoraca

Izdvajamo

• Ovim sumanutim i opasnim idejama i "istinama" velikosrpskog nacionalizma, dosta uspješno se suprostavljao sadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović. Zato se i kuso i repato okupilo na mobu da ga sruše, a onda natenane da se ide u ostvarenje isplaniranih, a još nerealizovanih scenarija. U Crnoj Gori, i pored svega što se u njoj dešava, nije napeta situacija poput onih u Bosni i Hercegovini, ili na Kosovu. Velikosrpski nacionalizam je ovdje dosad ostvario sve svoje ciljeve nenasilnim putem. Treba se bojati da će svoj naum ostvariti i u neđelju, 2. aprila. A da li će u tome uspjeti zavisi, prvenstveno, od Crnogoraca. Ako žele da imaju svoju kuću koju će za koju godinu uvesti u Evropsku Uniju, ako žele da budu svoji na svome, ako im je milija košulja od gunjine, ako žele da misle svojom glavom, a ne tuđom, ako ne žele da budu tuđa metla i lopata, ako žele da potomcima ostave svoje ime i prezime, onda će Crna Gora izabrati demokratiju, evropski i svoj put.

Povezani članci

• Banjaluka se pravi blentava
• Glogov kolac u srce Crne Gore
• Dr. Davor Trlin: Kontroverze Schmidtovih oktroisanja
• Vinko Grgurev: Počasni dres
• Dubravka Stojanović: Srbija i Hrvatska se i dalje nadaju da će ostvariti svoje ratne ciljeve u Bosni
• Didaskalije rata iz mog sjećanja

Foto: Antonio Ahel/ATAImages/Pixsell

Pripadnici manjinskih naroda nemaju dilemu, kao što je nijesu imali ni 2006. godine. Ali, ne dozovu li se Crnogorci pameti i u neđelju ne prelome kako treba, onda će biti saučesnici u rušenju kamena temeljca Crne Gore. Bio bi to kraj jedne politike, ali, što je žalosno i zabrinjavajuće, i krah i nestanak jedne države.

Da bi atmosferu u Crnoj Gori približili čitaocima, navešću jedan primjer: Ako neko zastavu Crne Gore nakači na neki kolac, ogradu ili zgradu, to predstavlja prvorazrednu novinsku vijest. Ovaj primjer pokazuje odnos novih “oslobodilaca” prema svojoj državi i njenim simbolima i znamenjima. Zbilja, otkud crnogorska zastava u Crnoj Gori.

Inače, stanje u državi je haotično. Vlada je u tehničkom mandatu već šest mjeseci, Skupština je raspuštena, ali oni, kako kaže premijer i predsjednica Skupštine, Dritan Abazović i Danijela Đurović rade u punom mandatu. Najmanje je važno da li je to po ustavu i zakonima. Ne zna se više što je većina a što manjina, ko koga laže i zajebava. Opšti haos vlada u državi, koja je jednom nogom duboko zakoračila u “srpski svet”. Onom drugom će zakoračiti 2. aprila, ukoliko u drugom krugu predsjedničkih izbora pobijedi mlađani klerikalac Jakov Milatović koji je prihvatljiv za velikosrpsku politiku i kleronacionalističke i intelektualne elite Beograda i Banjaluke, jer on ne bi predstavljao nikakvu smetnju u ostvarivanju već donijetih projekata i scenarija. Smetnju predstavlja sadašnji predsjednik Milo Đukanović. Zato on treba da izgubi 2. aprila. Tako misle domaći petokolonaši, izdajnici i izrodi, beogradski i banjalučki nacionalistički zagovornici velikosrpskih projekata, uz neizbježnu pomoć parapolitičke organizacije, oličenu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja se opredijelila za svog klerikalca, kojemu iz Beograda stiže podrška od ratnih zločinaca i nacionalšovinista. Poslije Vojislava Šešelja, poruku  Milatoviću uputio je i trbuhozborac beogradskog dvora Aleksandar Raković, u kojoj konstatuje sljedeće: “Srbija, Crna Gora i Republika Srpska treba da stvore jedinstvenu srpsku državu, jer to je jedino prirodno i pravedno za naš prostor”.

Sprema se nova 1918. godina

Dakle sprema se nova 1918. godina. Samo još treba eliminisati Đukanovića. Ko to ne vidi ili je obnevidio, ili je potpuno glup i zatucan, ili prvorazredni idiot. Sve se upreglo u jedan jaram. Ne preza se od podmetačina, raznih konstrukcija i laži, a bogami ni od prijetnji, kao što to čini Ministarstvo inostranih poslova Crne Gore, kojim koordinira odlazeći premijer Dritan Abazović. Ovih dana je, naime, iz tog Ministarstva poslata depeša našim diplomatskim predstavništvima po svijetu, u kojoj se upozoravaju diplomate da ne učestvuju u bilo kakvoj organizaciji i pomoći našoj dijaspori, koja želi doći 2. aprila u Crnu Goru kako bi glasala za jednog od dvojice predsjedničkih kandidata. Ukoliko neki od diplomata ne ispoštuje ovo upozorenje, snosiće i određene posljedice. Ovakva sramota i skandal, kada država ignoriše svoje državljane i kada im otežavaju da ostvare ustavno pravo, a to je pravo glasa, teško da se može desiti bilo gdje u svijetu, ali se u Crnoj Gori dešavaju razna čuda.

Inače, “oslobodioci”, zajedno sa crkvom Srbije, svakodnevno proizvode podjele, razdor i mržnju. To su preuzeli od svojih beogradskih mentora, kojima je mržnja stil i način ponašanja. Mržnja, inače, nije nešto što je urođeno, već se mržnja njeguje i na njoj se predano i sistematski radi. Tako se ona uvodi u školske programe, obrazovanje, crkvu i politiku. A, kako to Srbi siju mržnju i lažu? Evo, na primjer, ovako: “Crnogorci su deo srpskog naroda – etničko poreklo im je srpsko. Boreći se dugo protiv Turaka, uspeli su da u 19. veku stvore drugu srpsku sržavu. Ta činjenica – sticanje državnosti – presudno je uticala da u 20. veku proglase sebe nacijom, i tako srpsko nacionalno biće podele na dva nejednaka dela”. Ovako piše u srpskom udžbeniku istorije za treći razred gimnazije, iz kojeg uče srednjoškolci. Uče oni još da su “pravoslavlje, Rusija i Srbija tri bitna činioca u povesti Crne Gore”. Đecu u Srbiji još uče da su Crnogorci sa Crnom Gorom “najveće zlo za Srbe i Srbiju”. Posebno pod vlašću Mila Đukanovića Srbi u Crnoj Gori “otpuštani su iz državne službe i uklanjani sa svih državnih položaja”. Posebno se našla na udaru srpska crkva u Crnoj Gori, pošto je “pokušano otimanje njenih crkava i manastira”.

“Istine” velikosrpskog nacionalizma

Eto, na koji način Srbi uče svoju đecu da mrze Crnogorce i Crnu Goru. Ali, đeca u Srbiji još uče da su Makedonci “vardarski srbi”, Hrvati “pokatoličeni srbi”, Bošnjaci “poturčeni srbi”. Zasad mogu da budu mirni Slovenci, ali dokad, vidjećemo. Inače, Slovenija je srećna zemlja. Zašto? Zato što se ne graniči sa Srbijom. Ovo su, dakle “istine” velikosrpskog nacionalizma. Poput onih istina koje saopštava Putinov ideolog i savjetnik Aleksandar Dugin: “Naša istina je ono što mi smatramo da je istina, i sve što treba da učinimo je da ostatak svijeta ubijedimo da je to istina”.

Ovim sumanutim i opasnim idejama i “istinama” velikosrpskog nacionalizma, dosta uspješno se suprostavljao sadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović. Zato se i kuso i repato okupilo na mobu da ga sruše, a onda natenane da se ide u ostvarenje isplaniranih, a još nerealizovanih scenarija. U Crnoj Gori, i pored svega što se u njoj dešava, nije napeta situacija poput onih u Bosni i Hercegovini, ili na Kosovu. Velikosrpski nacionalizam je ovdje dosad ostvario sve svoje ciljeve nenasilnim putem. Treba se bojati da će svoj naum ostvariti i u neđelju, 2. aprila. A da li će u tome uspjeti zavisi, prvenstveno, od Crnogoraca. Ako žele da imaju svoju kuću koju će za koju godinu uvesti u Evropsku Uniju, ako žele da budu svoji na svome, ako im je milija košulja od gunjine, ako žele da misle svojom glavom, a ne tuđom, ako ne žele da budu tuđa metla i lopata, ako žele da potomcima ostave svoje ime i prezime, onda će Crna Gora izabrati demokratiju, evropski i svoj put. Namjerno kažem da sve zavisi od Crnogoraca, jer pripadnici manjinskih naroda nemaju dilemu, kao što je nijesu imali ni 2006. godine. Dakle, ne dozovu li se Crnogorci pameti i u neđelju ne prelome kako treba, onda će biti saučesnici u rušenju kamena temeljca Crne Gore. Bio bi to kraj jedne politike, ali, što je žalosno i zabrinjavajuće, i krah i nestanak jedne države.