Svađe, netrpeljivost i mržnja ne trebaju narodu nego etnonacionalističkim politikama

Povezani članci

• Hana Ćurak: Pošto ne mogu da glasam
• BUMERANG
• Tragedija bi bila da se Opara pojavio pred muralom Palmine Piplović
• Dino Mustafić: SEKSI IDEJE U ZEMLJI LOVA NA LJUDE
• BiH – Šampion svih začelja
• Obilježena godišnjica raspuštanja logora “Heliodrom”

Kod SDA je još vatrenije. U njoj se, ako dobro razumjeh, ne zadovoljavaju verbalnim okršajima. U Tuzli su zbog pozicija na izbornim listama u glave letjele i pivske boce – i sve to, kakve li ironije, zbog „interesa“ Bošnjaka.

Piše: Slavo Kukić

Pred BiH je vrijeme još jednog predizbornog cirkusa. Evidentno je to po povećanim turbulencijama, ne samo među političkim partijama nego i unutar njih. Jer, ako ikada sada je vrijeme da se, oni koji od politike bogovski žive, osiguraju za slijedeće četiri godine. A to, pokazuje iskustvo, znade proizvesti koješta. Donedavni visokopozicionirani dužnosnik HDZ 1990, recimo, napusti stranku zbog, kako pojasni, pogrešne politike njezina vodstva, prvog čovjeka prije svega. Na obračun s drugovima se, potom, odluči i bivši lider SDP-a optužujući ljude s vrha vlastite partije da se vežu s desničarima, rastjeruju pametne, vode stranku u propast. Kod SDA je, međutim, još vatrenije. U njoj se, ako dobro razumjeh, ne zadovoljavaju verbalnim okršajima. U Tuzli su, uvjeravaju me, zbog pozicija na izbornim listama u glave letjele i pivske boce – i sve to, kakve li ironije, zbog „interesa“ Bošnjaka.

Ti detalji, a sličnih je na stotine, potvrđuju kako se odgovornost za sve što nam se događa ne može svaljivati na narod – na, k’o biva, njegovu netrpeljivost i mržnju prema drugima, na strahove, i opet zbog onih drugih, od opasnosti vlastitog nestajanja, i sve u tom duhu. Ni na kraj mi pameti, doduše, da narod i amnestiram. Jer, političke hohštaplere i barabusine na biralištima desetljećima sam zaokružuje. No, pri tom godinama tvrdim da je, i to od tih istih baraba, narod zloupotrijebljen. I da bi, kada onih koji ga instrumentaliziraju ne bi bilo, živio kao i stoljećima do sada – uz poštovanje susjeda iliti komšije kao najrođenijega.

Uostalom, dokaza za to se pronaći može i danas – i to u svakom dijelu ove zemlje. Ovih dana, recimo, mediji, ponovo podsjetiše na priču koja se dogodi prije godinu dana – a u vezi je s profesorom katoličke vjeronauke u Žepču, koji je svoje učenike odlučio odvesti u tamošnju džamiju i, kako sam pojasni, nešto detaljnije ih upoznati s onima, s kojima trebaju graditi zajedničku budućnost. U društvu normalna svijeta, reklo bi se, ništa neobično. Profesor je svojim đacima na licu mjesta htio pokazati svo bogatstvo različitosti, u konkretnom slučaju religijskih, društva u kojemu žive – i upoznati ih s dijelom identiteta njihovih vršnjaka dakako. Ovdje, nažalost, to je bila vijest dana. Jer, tko je profesoru za takav „luksuz“ dao zeleno svijetlo? Jezikom „boraca“ za hrvatsku stvar, da je profesor Hrvat – a priča je identična i da mu je nacionalni prefiks bošnjački ili srpski – učio bi ih kako prema svojim vršnjacima, umjesto da se upoznaju s njihovim posebnostima, moraju dizati kineske zidove. I u njima gledati opasnost za svoj vlastiti opstanak.

Žepački profesor nedavno poruči da će s praksom upoznavanja svojih đaka s elementima kolektivnog identiteta drugih, njihovih sumještana posebice, i nastaviti. U to, priznajem, ni sam ne sumnjam. No, sumnjam da mu zbog toga aplaudiraju politički mešetari – koji na strahovima, mržnji i netrpeljivosti obična svijeta grade vlastitu budućnost. I stoga funkcioniraju upravo suprotno – i prema drugima i prema pripadnicima vlastita naroda okrenu li oni leđa njihovoj, politici podjela, mržnje i netrpeljivosti. Upravo za to, za govor mržnje, kojim truje političku i ukupnu javnu scenu RS-a, ovih dana je od tamošnjih političkih prvaka, i to ne Hrvata i Bošnjaka nego Srba, prozvan najmoćniji čovjek tog dijela zemlje.

No, Dodiku, i bosanskohercegovačkim dodicima uopće, prozivke znače koliko i lanjski snijeg. Jer oni, i to nesmanjenim intenzitetom, gone po svome. Ne zanimaju ih ni domaća, ni upozorenja iz svijeta. Mislite, recimo, da lidera HDZ-a brinu žalopojke kardinala Puljića o sve ubrzanijem iseljavanju njegove vjerske pastve – i upozorenja kako se stiče dojam da nekima to i odgovara. Ma kakvi! Umjesto da budu korektiv za vlastitu politiku, kardinalove žalopojke i upozorenja će, živi bili pa vidjeli, biti iskorišteni kao krunski dokaz zavjere drugih, Bošnjaka i Srba, protiv bosanskohercegovačkih Hrvata. Iako, kardinal ne upire prstom na njih nego na korupciju, nejednakost pred zakonom, čudnu birokraciju – a sve to nema veze s etničkim nego isključivo s praksom aktualne politike.

Mislite, potom, da etnonacionalističku kliku brinu poražavajući izvještaji različitih međunarodnih organizacija o stanju BiH kao države i društva. Ma kakvi! Nedavno je, primjerice, u izviješću OESS-a ustvrđeno kako bosanskohercegovačko pravosuđe gubi rat s korupcijom. Ali, o tome nitko od političkih moćnika ni riječi. Jer, svima je jasno da je uzrok stanja u njima – i njihovim ambicijama da imaju kontrolu svega, pa i pravosuđa. I zato, po staroj provjerenoj mantri da psi laju a karavana prolazi, radije šute nego da o evropskim „tlapnjama“ talasaju.

Mislite da ijedna od etnonacionalističkih politika u BiH vodi računa o porukama iz Washingtona i Bruxellesa. Ma kakvi! Pogledajte, uostalom, dodatna pitanja u vezi s odgovorima na upitnik Evropske komisije. Da bi, naime, BiH dobila kandidatski status mora usvojiti i evropske standarde. A jedan od njih je ravnopravnost svih građana – i poštivanje građanskih i ljudskih prava dakako. Ljudima u Evropi, sukladno tome, nisu jasni pojmovi zbog kojih su ovdje spremni ponovo zaratiti – onaj o konstitutivnim narodima prije svega.

Pogledajte, potom, nedavne zaključke Vijeća Evrope, onaj dio koji se tiče izbornoga zakonodavstva posebice. Iz najboljih namjera se, među inim, sugerira da se, kako bi se implementirali rezultati izbora, u ovom momentu riješi pitanje popunjavanja Doma naroda federalnog parlamenta a način izbora članova državnoga predsjedništva, kojega Ustavni sud niti ne spominje, ostavi za kasnije.

I što je odgovor na sve to – i na upite u vezi s konstitutivnim narodima i na dobronamjerne sugestije u vezi s izbornim zakonodavstvom? Ukratko, da se blokira država i prijeti njezinim raspadom. Prisjetimo se, uostalom, bojkota zastupničkog doma federalnog parlamenta jer su, kaže se, u njemu u vezi s izbornim jedinicama preglasani hrvatski zastupnici – a zastupnički dom je, zar i to treba pojašnjavati, dom građana a ne naroda. Dom, dakle, u kojem preglasavanja po principu etničkoga ni ne može biti. No, one koji se bojkotima služe to ne zanima. Oni bi, kako stvari stoje, duh doma naroda ugradili i u sportske selekcije bosanskohercegovačke reprezentacije, kamo li u institucije političkoga.

Prisjetimo se, potom, reakcija nakon usvajanja Zakona o izbornim jedinicama u Zastupničkom domu Federacije. Bilo ih je svakakvih. Ona, u čijoj je podlozi prijetnja raspadom zemlje prođe li usvojeni zakon i u Domu naroda, zaslužuje posebnu pozornost. Jer, njezina izravna posljedica će, osim poruke da se „BiH obranila i 1993., i da će se obraniti opet“, i budući običan svijet ne želi još jedno iskustvo iz prve polovice devedesetih, biti novi autobusi, vlakovi i avioni prema Njemačkoj i drugim evropskim destinacijama.

I ne samo to. Ne svrsta li se svijet uz njihova rješenja, za urotu protiv čitava naroda se optužuje i njega. Nakon izglasavanja Zakona o izbornim jedinicama i broju mandata to je, i to u najizravnijoj mogućoj formi, učinio šef kluba zastupnika HDZ-a u Zastupničkom domu federalnog parlamenta. Hrvati, veli on, u „međunarodnoj zajednici nemaju prijatelje“. Sasvim suprotno, ona podupire koncept Federacije „kao ekskluzivno bošnjačkoga entiteta“.

No, ako je po nacionalističkim politikama, međunarodna zajednica nije neprijatelj samo Hrvata nego i Srba. Ili Dodikovim vokabularom, svijetu je u ovom momentu, a kako bi stvorio „unitarnu i centraliziranu BiH“, najvažnije da RS odvoji od Srbije. I zato mu je prvi zadatak da ovaj entitet destabilizira, njegovu aktualnu vlast prije svega. S tim su se ciljem, pita li se Dodika, na prostoru manjeg entiteta najednom našli i britanski specijalci – koji su, veli, predstavljeni kao vojnici, iako se stvarno radi o specijalistima za društvene mreže, prisluškivanje, stvaranje kaosa i destabilizaciju.

Bilo bi naivno vjerovati kako takva politika ostaje bez učinaka. Ali, svi oni se lome preko leđa obična svijeta, nikako i leđa etnonacionalističkih glavešina. Pogledajte, uostalom, odnos prema procesima integriranja u društvo evropskih naroda. Nema dvojbi da BiH izvan velike evropske obitelji ne može imati budućnost. Ali, ako se njezinim građanima svakodnevno pod nos guraju informacije kako im budućnost nije tu nego drugdje – u savezu s Rusijom ili Turskom, a baš to, jedni manje, drugi više otvoreno, čine etnonacionalističke glavešine – ništa neobično ako dio njih u tu priču i povjeruje. I da evropskoj budućnosti okrene leđa. A trenutno nam se, ako je istraživanjima vjerovati, baš to i događa. Od gotovo apsolutne potpore procesu evropskoga pridruživanja prije sedam godina danas smo na tek blagoj natpolovičnoj – i uz trend sve ozbiljnijeg obrušavanja dakako.

Nije da razloga tome nema i u onome što se unutar EU trenutno događa. Ali, ni na kraj mi pameti pomisao kako je u tome i glavni uzrok pada našeg oduševljenja. Ma kakvi. Euroskepticizam je, naprotiv, rezultat onoga što čine naše domaće protuhe. Da građanima svoje zemlje, pričama o bratstvu s Putinom, Erdoganom, inima, omraze i Evropu i njezine standarde. I time od tih istih standarda, zbog onoga što su godinama i desetljećima činili, spase vlastitu kožu. Jer, uspiju li u tome, za sebe su uradili najveći dio posla. Sve ostalo, navodno, a što im produžava vijek vlastita trajanja, će ići puno jednostavnije. Dovoljno je, barem oni u to vjeruju, držati se isprobanog recepta – poticati svađe, strahove, mržnju i netrpeljivost. I mirna Bosna – za njih dakako. Ostali ionako nisu važni. Volja ih otići, volja ih na vlastitom kućnom pragu od jada crknuti.