ENG
SUICID IZ ZASJEDE
Autor/ica
Povezani članci
U dramaturškom smislu dogodilo se samoubojstvo iz zasjede. Pompozna politička operacija pod kodnim nazivom „borba protiv korupcije“, mimo želje pokretača, stratega, PR-agenata i terenskih oficira, u svojoj se zreloj fazi realizira kroz kolektivni suicid, premda (samo)smaknuti to još nisu u stanju javno priznati.
Naprotiv, tvrdokorno ustrajavaju na uvjerenju da nisu mrtvi, da panični krici koje ispuštaju na konferencijama za štampu predstavljaju vjerodostojne znakove života, te da „borba protiv korupcije“ pod njihovom komandom nije rabota s autodestruktivnim učincima. Zbog toga su, u skladu s tradicionalnom frontaškom parolom, spremni „ići dalje“ i poduzimati političko-simboličke inicijative koje je moguće razumjeti jedino kao odustajanje od svih obzira i konačni trijumf opscenosti: ministar unutrašnjih poslova upisuje se u HDZ u trenutku kada bi kompletan vrh te stranke trebalo hapsiti!
S jedne je strane to jamstvo da hapšenja neće biti, tj. da će se fiktivni rat protiv kriminala i korupcije rasplamsati u vlastitoj negaciji, a s druge potvrda da je prvi čovjek policije, kao osoba dokazane inteligencije, solidarno prebacio konopac preko grede, te će se, skupa s ostatkom vladajuće kriminalne bagaže, uskoro sretno zanjihati pred raspomamljenim gledalištem.
Objavom svjedočenja bivše blagajnice HDZ-a Branke Pavošević o tome kako je prikupljan i distribuiran novac iz crnog fonda partije na vlasti, s posebno sočnim naglaskom na barem 13 milijuna neevidentiranih kuna što su utrošene u predizbornim kampanjama Jadranke Kosor, otkriveno je ono što su svi zapravo znali, ali ovoga puta eksplicitnost predočenih dokaza ne dopušta da se glava olako zabije u pijesak: na putanji se zatekao svježi drek i, prije porinuća, valja njušku utrljati u govno.
„Pa ovo je upravo besmisleno!“ glasila je prva reakcija predsjednice Vlade. „Zar netko uopće može pomisliti da sam pokrenula cijelu akciju protiv korupcije da bih na kraju došla do sebe?!“
Razmotri li se pažljivije, upravo prividno disfunkcionalni karakter te izjave – potezanje apsurda kao slamke spasa – ukazuje na stvarnu logiku igre: premijerka želi reći kako se ona ne bi upuštala u borbu protiv korupcije da je i sama korumpirana, no pošto se, protivno njenoj volji, pokazalo da ona korumpirana jest – jer je očigledno trošila neregistrirani novac iz crnog fonda u vlastitoj predsjedničkoj kampanji, i to najmanje 13 milijuna kuna – razvidno je da „cijela akcija protiv korupcije“ predstavlja pothvat zametanja tragova.
Zbog toga je, u jeku svetog rata protiv kriminala, iz partijskog generalštaba jedno relevantno svjedočenje o počinjenom kriminalu proglašeno podmuklom i nečuvenom laži; zbog toga je objava toga svjedočenja okarakterizirana kao „neprijateljska djelatnost“, uz upozorenje da je „neovlašteno curenje informacija kazneno djelo“ (što nije vrijedilo kada se „curenjem“ diskreditiralo paloga vođu Ivu Sanadera), pa će se vlast potruditi da takve pojave ubuduće spriječi; zbog toga, naposljetku, ceremonijalno učlanjenje ministra policije u vladajuću partiju u momentu kada ta politička formacija i njeni čelnici trebaju biti izloženi kaznenome progonu nije popraćena usklikom: „Pa ovo je upravo besmisleno!“
Smisao je, avaj, baš u besmislu, u apsurdu koji čini srce cijelog projekta i leži sakriven pod naslagama odlučnih zakletvi i plemenitih obećanja. Naime: „borba protiv korupcije“, s Jadrankom Kosor u svojstvu vrhovnoga komandanta, nije bila ništa drugo nego sistemska proizvodnja nevinosti vladajuće garniture.
To je dovelo i do drugog upečatljivog prizora koji svjedoči da predugo jahanje na apsurdu u konačnici mora rezultirati opscenošću. Na konferenciji za štampu, dan nakon otkrića „besmislenosti“, predsjednica Vlade energično je ponovila da „nije ništa krala“, „nije ništa prisvajala“ i „nije ništa znala“, dok će se za ostalo pobrinuti organi pravne države, a da bi novinare uvjerila u skromnost svojih životnih prilika odvažno je dobacila: „Dođite u moj stan, pogledajte slike i tepihe…“
Ukoliko bi ikome bila dopuštena takva avantura, vjerojatno bi ustanovio da stanje na prizorištu umnogome potvrđuje premijerkine riječi: slike su drugorazredne i jeftine mazarije, tepisi su izlizani i loše usisani, nema skupocjene keramike, nema kristalnih lustera, nema luksuznog namještaja, čak je i majka u papučama i frotirskoj kućnoj haljini vrlo prosječna… tek jedan sitni detalj narušava ukupni dojam – činjenica da je cijeli stan ukraden!
Ornamenti su dakle sasvim na mjestu, ali je „sistemsko rješenje“ malčice izopačeno. Stan, kao što svi znaju, otet je od braće Drobac, dvojice maloljetnika srpske nacionalnosti, od kojih se jedan nakon tog nasilnog čina ubio, da bi komforan trosobni prostor, očišćen od vlasnika, bio dodijeljen perspektivnoj komesarki HDZ-a. Jadranka Kosor, međutim, nema s tim nikakav problem, kao ni s činjenicom da je u kampanji trošila opljačkane milijune; moguće je da ona to smatra dodatnim razlozima da se proglasi vojskovođom u križarskome ratu protiv kriminala.
Nema sumnje da ta opscenost proizlazi iz „sistemskog rješenja“ koje se ne dovodi u pitanje i omogućuje sve perverznije oblike usklađivanja etike i politike. Pozivati nekoga da dođe u tvoj stan kako bi se uvjerio u tvoje poštenje, a pritom znati da su iz tog stana prethodni vlasnici nasilno istjerani, pa je dakle krunski argument tvoje čestitosti nesumnjivo stečen činom organiziranog razbojstva, moguće je samo iz perspektive moralnoga bogalja.
Predsjednica Vlade razmišlja ovako: ako drugi otuđuju dobra koja će ona potom koristiti, može ih se smatrati lopovima, ali ne i nju. Ona drži da to što je netko silom uzurpirao stan od braće Drobac, kako bi se ona u njega uselila, nju čini moralno neupitnom. „Apsolutno ne osjećam moralnu odgovornost za ono što se događalo u HDZ-u!“ izjavila je i apsolvirala optužbe da je njena kampanja bila financirana iz stranačkoga crnog fonda – optužbe u koje nitko ozbiljan u ovoj zemlji ne sumnja – pokazavši na taj način da je moralna invalidnost obično nadopunjena i drugim vidovima tuposti.
Ukoliko pak Jadranka Kosor doista ima takvu širinu uvida da „nije znala“ za prikupljanje i razdiobu prljavoga novca u vrhu partije kojoj je bila potpredsjednica – a napose da je tim svotama namirivana njena predsjednička ambicija – tada zacijelo nije kapacitirana niti da vodi kućni savjet u haustoru gdje je nekad živjela obitelj Drobac, a kamoli vladu perspektivne zemlje na jugoistoku Europe. Razuman čovjek svakako joj ne bi smio povjeriti dijete na čuvanje, jer bi maloljetno stvorenje mogao zgaziti tramvaj, a bejbisiterica bi se poslije klela da se to nije dogodilo na tračnicama.
Kako god bilo, „borba protiv korupcije“ koja prikriva korupciju, pa onda reproducira pošast koju tobože namjerava smlaviti, nakon što se zalihe „besmislenosti“ potroše, pouzdano vodi ka suicidu. Uzaludan je tu pokušaj Vladimira Šeksa – profesionalnog lažova zaduženog za regulaciju magle u prilikama izvanrednog stanja – da se svi podli aspekti sistema sažmu u liku univerzalnog zlotvora Ive Sanadera. Marketing na vlasti pokušava prodati stvarnost u žanru bajke, s uzoritom princezom koja pobjeđuje opaku neman, a realistična publika je – makar će to nerado priznati – zapravo željna krvlju natopljene sapunice.
Prekomjerna demonizacija, uostalom, samo je nepriznati postupak obogotvorenja, i proizlazi iz tragično nedemokratske naravi vladajuće političke strukture, jer bi Sanader kao žrtveni jarac, poput kakvog partijski legitimiranog Isusa Krista, trebao otkupiti grijehe cjelokupnog HDZ-a. Njegovi odvjetnici, za vraga, nalikuju prokletim ateistima i izgleda da do kulta žrtvovanja drže koliko i do lanjskog snijega.
Imaju li se u vidu lokalni doživljaji suodnosa etike i politike, sve to nije naročiti razlog da se ostatak političke scene opija samozadovoljstvom ili osjećajem moralne superiornosti. Zbog higijenskih razloga, recimo, valjalo bi upitati Roberta Ježića je li prljavi novac završio i u kampanji Ive Josipovića.
Autor/ica
