ENG
Suad Beganović: Zločinačka režija
Autor/ica 👤Suad Beganović
Povezani članci
Svaki zločinački film treba čitavu ekipu koja će raditi na implementaciji svih zamisli. Projekcija zamisli koje su imali članovi šestorke osuđene u Hagu je realizirani udruženi zločinački poduhvat. Udruženi zločinački poduhvat i okupacija sa ciljem etničkog čišćenja (nehrvatskog) stanovništva – to je kratka formulacija presude šestorci.
S obzirom na presudu, vrijedi upitati za odgovornost Republike Hrvatske i njen udio u zločinima. Naime, presuđeni Jadranko Prlić koji je dobio 25 godina zatvora nesumnjivo je imao vezu sa Franjom Tuđmanom, to se nalazi i u presudi. Drugim riječima, vodstvo Republike Hrvatske ratovalo je u Hrvatskoj posredno preko ispostave u vidu propale Herceg Bosne. Ta činjenica otvara jednu novu stranicu, često previđanu od strane BiH, i često previđanu od strane bošnjačkih lidera i njene najjače stranke kao samonametnutih političkih zastupnika najvećih žrtvi, samih Bošnjaka. Politička i moralna odgovornost Republike Hrvatske. Samo se može špekulisati da li je političko kompromiserstvo i koalicioni partnerluk SDA i HDZ-a u posljednjih 20 godina utjecalo na nizak intenzitet diskusije o svemu navedenom.
No, međunarodna instanca koju predstavlja Haški tribunal nadilazi u velikoj mjeri politički ambijent BiH i presuda šestorci podijelila je nove karte domaćim liderima. Šta učiniti, da li iskoristiti presudu za potraživanje odštete i priznavanje odgovornosti vodstva RH? Tačnije, zvanična politika Hrvatske svoj odnos prema ratu definiše isključivo kao odbrambeni Domovinski rat. Donošena presuda takav stav opovrgava u pravnom smislu. U nacionalističkom i ideološkom, taj stav će zaživjeti još jače ukoliko Republika Hrvatska ne pokrene proces obračunavanja sa tamnom prošlošću rata u BiH.
Scenarij učešća
Rat se priprema ideološki, logistički, kadrovski i potom kreće egzekucija. Ukoliko naslonjeni na presudu šestorci počnemo tražiti korijene u djelovanju Franje Tuđmana, nesumnjivo možemo kao jednu od početnih tačaka uzeti sastanak sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu. Detalji razgovora nisu poznati, ali jesu izjave ljudi bliskih državničkom dvojcu. Dušan Bilandžić, Kiro Gligorov, Ante Marković i još nekoliko poznavatelja prilika saglasni su da je tema bila podjela BiH.
Dogovor iz Karađorđeva dobijat će svoje operacionalizovane obrise i drugim prilikama. Tuđman će za podjelu BiH biti i poslije. Stenogrami koji su objelodanjeni sadrže izjave Franje Tuđmana poput sljedeće: „Gospodo, neka vam bude jasno i ja sam razgovarao sa Miloševićem posebno, sa Izetbegovićem posebno prije rata protiv Hrvatske i u Bosni i Hercegovini, i zajedno u Splitu sva trojica. …Prema tome, ja sam rekao znači, ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili molim podjela, s time da sam ja rekao, znači jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatska, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povjesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala, a ne bi imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja, ne samo svoje, nego i islamskog svijeta, neke velike islamske države u Europi.“
U narednim stenogramima Franjo Tuđman govori o direktnom angažmanu RH u ratu. Tuđman: „Mi smo vodeći ovaj rat u Hrvatskoj za obranu ove Republike Hrvatske isto tako znači poveli rat i za Bosnu i Hercegovinu u onom smislu koliko je možemo i moramo pod svaku cijenu obraniti, i da nije bilo našeg znači, angažiranja u Hercegovini, u Bosanskoj Posavini, svi biste vi već bili građani velike Srbije ili ove Jugoslavije. Toga trebate biti svjesni.“
No, definicija po kojoj je to odbrana BiH, upravo će biti derogirana presudom. Stenogrami, kao i presuda, pokazuju kontrolu šestorke od strane Franje Tuđmana, pa formulacija okupacije i potpomaganja u ratu ide na teret Franje Tuđmana i RH.
Tuđman pokazuje dosljedan stav u više navrata. Ovaj stenogram također ide u smjeru rješenja pitanja BiH. „Ako idemo u smislu osamostaljenja Hrvatske, bilo u savezu, bilo u potpunom osamostaljenju, te i takve granice Hrvatske, kakve su one danas, one su apsurd, one su nemoguće, ni u smislu upravno prometnom, a kamoli u smislu bilo kakve zaštite tih granica Hrvatske. I, prema tome, i sa našega gledišta, ne manje, negoli sa srpskog postoji problem da se – postoji potreba da se pitanje riješi u svojoj biti, je li, jer je uspostavljanje Bosne, granica Bosne i Hercegovine poslije Drugog svjetskog rata i povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća.”
Iako je Franjo Tuđman pokušavao karakter rata predstaviti samo odbrambenim, uzastopna ponavljanja (ovo nisu tek puke izjave za medije nego zapisnici i upute ka HVO-u u BiH) o podjeli BiH, kao i problemu muslimana razotkrit će ideološki i nacionalistički stav predsjednika RH. Knjiga „Stenogrami o podjeli BiH“ obiluje dokaznim materijalom.
O ideološkoj platformi hrvatskog nacionalizma i odnosa prema ostatku Balkana, shodno tome i BiH, pisano je mnogo. Jedan od boljih uvida jeste knjiga „Balkan: Od geografije do fantazije“ Katarine Luketić. Ova studija dat će okvir po kojem je ideološka matrica koju je Franjo Tuđman zastupao bila nužno promovisana po starim srednjovjekovnim narativima „predziđa kršćanstva“, pa se iscrpno dokazuje predstavljanje Hrvatske u Europi kao posljednje utvrde europske civilizacije. Franjo Tuđman od tog stava neće odustati ni 1995. godine, nakon već zajedničkih akcija Armije BiH i Hrvatske vojske, jer će u izjavi za francuski Le Figaro reći: „Hrvatska je primila zadaću europeizacije bosanskih Muslimana.“
U trenutku kada to izgovara Franjo Tuđman je svjestan u potpunosti onog što je presuda šestorci dvije decenije poslije zacementirala kao neupitnu istinu. Europeizacija koju je vršio Franjo Tuđman prožeta je Ahmićima, udruženim zločinačkim poduhvatom HVO-a čiji je predsjednik bio Prlić, logorima i protjerivanjem.
Europski obraz RH
Presuda pred međunarodnim sudom bitna je i iz još jednog razloga. Dominirajući narativ vodstva RH od vremena Franje Tuđmana do danas jeste privrženost europskim vrijednostima kojih se Hrvatska, po njihovim tvrdnjama, uvijek držala. U ovom osvrtu nećemo ulaziti u spornost tih tvrdnji, nacionalističku selektivnost i reinterpretaciju. Stoga su presude Gotovini dočekane sa oduševljenjem. Europska država, a njen general pred međunarodnim sudom je oslobođen.
Presuda koja je donešena šestorci proizvela je tvrdnju u Republici Hrvatskoj da je Haški tribunal politički sud. Drugim riječima, presuda nije vrijedna. To je nastup koji uvodi dvostruku kontradikciju: da li je Haški tribunal pogrešno oslobodio Antu Gotovinu ili on griješi samo kad dokaže odgovornost Hrvatske!?
Za većinu članica EU presuda je jasna. Hrvatska je dobila zaduženje da postupi po „svojim“ europskim vrijednostima i sukladno njemačkoj praksi poslije Drugog svjetskog rata, prizna i političku i moralnu odgovornost. O aspektima eventualnih reparacija zabavit će se pravnici, zasad je jasna jedna stvar. Vrijeme je da RH prizna odgovornost koja je već pravno utvrđena, ali nacionalistički okrenuta u njenu suprotnost, pa trenutno svjedočimo anticivilizacijskom slavljenju zločina od strane nacionalističkih grupa, a koje su, to je ključno, podržane politikama vrha.
Čović i svijeća vlastitoj politici
Režiser je popio otrov, redatelj služi 25 godina zatvora, producent je ukopan na Mirogoju. Dragan Čović je nastupio ignorantski prema tom neuspjelom filmu i zapalio svijeću za dušu čovjeka koji je ubijen zločinačkom rukom, Slobodana Praljka. Politika koju je odabrao Čović neće potrajati duže od navedene svijeće. Europske vrijednosti koje HDZ BiH također zagovara ne mogu doći u sukob sa Haškim tribunalom i presudom šestorci. S druge strane, nacionalizam kojim HDZ hrani glasačko tijelo zahtjeva insistiranje na herojstvu presuđenih zločinaca. O žrtvama ni riječi na dan presude! O humanističkim i civilizacijskim vrijednostima ni slova! Tim je činom i europska politika koju zagovara Čović popila otrov i strovalila se u pakao političke hipokrizije.
Autor/ica 👤Suad Beganović
