Suad Beganović: Brinu li Inzka izborne krađe?

Izdvajamo

• Izborne krađe kao suspenzija demokratije udar su u temelje o kojim EU, njene institucije, OHR i Visoki predstavnik danonoćno govore od Daytona do danas. Izborne krađe nisu ideološko pitanje, niti su pitanje nacionalnih interesa, to čak nije ni pitanje investicija, privrede i djelatnosti bitnih za ekonomiju BiH. Nema niti jedan argument koji amnestira Valentina Inzka da učini sve na polju pravednijih izbora. Ukoliko Inzko insistira na tome da se društvo izgradi na demokratiji, dužan je obezbijediti početni proces i temelj demokratije.

Povezani članci

• PREMIJERNO IZVOĐENJE PREDSTAVE “WE ARE BORN NAKED AND THE REST IS…“ SUTRA U SARTR-u U 20 SATI
• Dan bijelog štapa: “Počela realizacija inicijative Naše Stranke Novi Grad za postavljanje zvučne signalizacije“
• Donatella Di Cesare: Krhkost demokracije je njena snaga
• Analiza Istinomjera: Vlada RS nikako ne uspijeva ostvariti sopstvene projekcije
• Probudi se Jadranka nisi više premijerka
• Edin Husković: OBEĆANA ZEMLJA ZA IZABRANI NAROD

Predstojeći izbori u Bosni i Hercegovini koji će se održati u oktobru donijeli su sa sobom, kao i svaki put, veliki broj dezinformacija, predikcija i analiza o kandidatima. Desnica ponovo računa na ratnu retoriku i politiku podjela. Ljevica, ponovo, iznjedrava neviđen broj dušebrižnika o ujedinjenju ljevice, pravim potezima i pravim osobama. I dok ljevica sama sebe zapitkuje što ih neko ne ujedini, bez da isti političari koji postavljaju pitanja rade išta na tom ujedinjavanju, problem krađe na izborima prolazi ispod radara. I to je stara tema koja je postala normalan faktor izbora – krađa.

Izborna krađa ustalila se kao normalan dio izbora na koji se mora računati. Stranke poput SDA, HDZ i SNSD koje imaju ogromnu infrastrukturu, svoje poslušnike u svim porama društva više su puta od strane više nezavisnih posmatrača dovođeni u vezu sa izbornim krađama.

Krađe se dešavaju na lokalnom nivou pri lokalnim izborima, pa tako anonimna osoba iz jednog mjesta osvoji enormno veliki broj glasova u udaljenim i drugim mjestima u kojim je potpuno nepoznata, ali je renome tih glasačih mjesta dobro poznat i na lošem glasu. Shodno tome, opravdan je bijes onih partija koje su u najčešćem slučaju zakinute.

Izborna krađa direktna je suspenzija demokratije, Izbornim prevarama onemogućava se građanima da kazne vlast za loše djelovanje. S druge strane, vlast koja računa na izborne prevare se i ne mora truditi pred građanima. Činjenica da će kutija sa glasačkim listićima biti zamijenjena garant je da izbori nemaju utjecaja na njihove pozicije. Pokazuje se nevažnim ko glasa i kako glasa, bitno je ko broji, ko je zadužen za kutije.

Iako su organizacije poput „Pod lupom“ ili međunarodni OSCE upozoravali na brojne nepravilnosti, ništa od svega toga nije se pokazalo bitnim. Krađa glasova postala je skoro pa legalna aktivnost, pomno planirana i koordinisana. Organi gonjenja radili su svoj posao kao i uvijek – slušali vlast i radili protiv građana. To se sa iskustvom 20 godina moderne BiH može otvoreno reći bez zazora i lažnog povjerenja u institucije koje bi se tim trebale baviti.

Stoga su neke stranke, pretežno građanske, brojne NVO organizacije i evropske organizacije zatražile promjene u tom domenu, prvenstveno se fokusirajući na sam izbor glasanja. Njihovi zahtjevi su išli u smjeru elektronskog glasanja, postavljanjem nadzornih kamera i boljom identifikacijom. Kako bi to izgledalo? Identifikacija bi pored lične karte podrazumijevala i i otisak prsta. Tako bi se spriječilo da neko donese lične karte i glasa. Također, mrtvi prsti više ne bi glasali, što je dosad bio redovan slučaj. Listić bi se odmah skenirao, što bi značilo da računar broji glasove. Za razliku od ljudi, računar nije sklon navijati za određenu stranku.

U prethodnih 20 godina u Federaciji stranke poput SDA i HDZ su skoro uvijek bili u vlasti. HDZ je kratko bio izbačen, ne potpuno, već na federalnoj razini pobjedom SDP-a 2010. godine. Međutim, SDA nije bila izbačena, participirala je u vlasti sa SDP-om. U tih prethodnih 20 godina upravo su ove stranke izbjegavale riješiti problem.

Činjenica da moderne tehnologije (ne toliko više ni moderne) poput skeniranja i elektronskog glasanja ne ide na ruku planovima o izbornoj krađi, uteg je sa kojim se moraju nositi stranke sa paleolitskim pogledom na svijet.

I trenutno postoji plan da se uvedu izmjene koje bi povećale transparentnost izbora. Začuđujuće, pod stranim pritiskom, veliki broj stranaka je pristao na proces izmjena. Među njima je i SDA, to je za pohvalu. Međutim, ako se dobro zna model dogovora između SDA i HDZ da prema potrebi jedni glasaju za, a drugi glasaju protiv, znajući da će sigurno pasti ako je barem jedna stranka protiv uzimamo ovu podršku sa skepsom. No, HDZ nema problem da bude na strani prevara. Tako je trenutno HDZ kao stranka koja temeljno radi na rušenju svakog djelića BiH, pravednog društva i demokratije protiv ovih izmjena.

Za HDZ je suviše pravedno da jedan čovjek jednom glasa, da mrtav čovjek ne glasa i da građani biraju, a ne ubačeni brojači glasova. Ukoliko se transparentnost može izbjeći, HDZ će biti zadovoljan. Šetajući listići, enorman broj nepismenih za koje neko popuni listić (taj neko je stranački čovjek, a nepismeni je pismen, ali korumpiran), samo su neki od načina prevare zbog čega su kamere nužna stvar.

HDZ je ista stranka koja danonoćno ispira mozak o ugroženosti Hrvata. S obzirom da ne postoji način na koji bi tvrdili da su transparentni izbori napad na Hrvate – ovaj put šute i otvoreno pokazuju da su Hrvati ikebana kojom mašu po potrebi.

Ipak, ne može se računati i očekivati od nazadne desnice progres. Trebalo bi to biti jasno i međunarodnim institucijama. A tu se pokazuje temeljna hipokrizija tih institucija, na čelu sa Valentinom Inzkom. OHR i Inzko bi u slučaju fer izbora, kao ni u jednom drugom slučaju, trebali reagovati odlučno i kazniti prevare.

Izborne krađe kao suspenzija demokratije udar su u temelje o kojim EU, njene institucije, OHR i Visoki predstavnik danonoćno govore od Daytona do danas. Izborne krađe nisu ideološko pitanje, niti su pitanje nacionalnih interesa, to čak nije ni pitanje investicija, privrede i djelatnosti bitnih za ekonomiju BiH. Nema niti jedan argument koji amnestira Valentina Inzka da učini sve na polju pravednijih izbora. Ukoliko Inzko insistira na tome da se društvo izgradi na demokratiji, dužan je obezbijediti početni proces i temelj demokratije.

Ukoliko demokratska država Bosna i Hercegovina nema demokratiju jer su izborni rezultati farsa i laž, tada ta demokratija u osnovi ne postoji. Zasad, presudno bitna tema pravednih izbora zbog čega se u svijetu često dešavaju masovne demonstracije, u BiH je zatrpana pod navalom ratne retorike, apatije Valentina Inzka i nebrojenim otvorenim pismima. Suštinsko pitanje sprovođenja volje glasača potisnuto je u zaborav.