Strategija EU za Zapadni Balkan

Povezani članci

• Globalno selo: povijest digi-zločina
• POPOV & MONDRIAN
• Uručene Novinarske nagrade “Srđan Aleksić” za 2018.
• Esad Bajtal: Niti je Vučić lider svih Srba niti Izetbegović predstavlja sve Bošnjake
• Posvađani blizanci
• SDP kao da postoji zato da bi vratio HDZ na vlast

Prije par dana je u Strasburu predstavljena Strategija EU za Zapadni Balkan. Ide se ka uspostavljanju zajedničkog ekonomskog prostora i pokretanju privrednog razvoja na Balkanu, a jedan od ciljeva je i bolje povezivanje regije Balkana sa EU. Prije prijema novih članica trebaju se riješiti svi regionalni konflikti, zaustaviti migracija, uspostaviti stabilna demokratija i vladavina prava i suzbiti organizovani kriminal. Vrlo važna su i pitanja koja se odnose na granične sporove i efikasniju javnu administraciju, a ekonomski rast se svakako podrazumijeva. EU će tokom 2018. godine za Balkan izdvojiti oko milijardu eura za infrastrukturne projekte i jačanje obrazovnih kapaciteta. Povećat će se i IPA fondovi do 2020. godine, ali i monitoring potrošnje tih sredstava. Na treba zaboraviti ni da će određeni čelnici EU nositi veliki teret zbog negodovanja pojedinih članica koje su protiv proširenja unije.

Povjerenik EU za proširenje i susjedsku politiku Johannes Hahn rekao je da su Srbija i Crna Gora uradile najviše posla na evropskom putu. Crna Gora otvorila je 30 od 35 poglavlja, a Srbija 12. BiH još uvijek nema status kandidata, a nije ispunila ni upitnik koji je uslov za dobijanje kandidatskog statusa. U Strasburu je, dakle, izvršen pregled činjeničnog stanja, a na osnovu njega predstavljen je i okvirni plan djelovanja. Prema tom planu, Srbija i Crna Gora završavaju pristupne pregovore 2023. godine, a planirano je da članice EU postanu 2025. Albanija i Makedonija otvaraju pristupne pregovore 2019. godine, a BiH 2024. godine. Bitno je naglasiti da navedeni datumi nisu rokovi, već predviđanja, a dinamika pridruživanja EU najviše će zavisiti od samih država i njihovog zalaganja da se pridruže EU.

Posmatrajući kontekst u kojem je predstavljena ova strategija, interesantno je to što je Hahn u Strasburu istakao najvažniji problem Balkana i rekao kolegama iz EU “Ili ćemo izvoziti stabilnost, ili uvoziti nestabilnost”. Na problem sigurnosti ukazala je i Visoka povjerenica Europske unije za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini, koja je na svom blogu napisala: “Ovo nije bila laka godina za Balkan. Posjetila sam šest prijestolnica regije u nekom od najtežih momenata – u nekim slučajevima, momentu duboke političke krize”. Nervoza na Balkanu, prema svemu sudeći, raste, ustvari postaje očigledno da ona tinja od 90-ih, a kulminaciju je spriječavao samo odnos globalnih sila na Balkanu. Međutim, nakon što su SAD u reducirale svoje diplomatske aktivnosti u ovoj regiji, a EU se pozabavila samom sobom, Breksitom i svojom birokratijom, taj odnos se narušio i stvorio se vakum koji se popunio ruskim, kineskim i turskim uticajem.

Vlasti na Balkanu jesu se od 90-ih promijenile nekoliko puta, ali pitanje je da li se njihova ideologija promijenila u odnosu na devedesete. Zbog načina na koji su mnogi visoki zvaničnici reagovali na presude Haškog tribunala Ratku Mladiću i hrvatskoj šestorci čini se da vjerovatno nije, a retorički smo se vratili u kasne osamdesete.

Srbija, što zbog svoje prošlosti, što zbog stvaranja preduslova za negativno rusko djelovanje na Balkanu, kao i zbog miješanja u untarnje stvari BiH, Kosova, Crne Gore i Makedonije čini se kao najveći izvor nestabilnosti u regiji. Veličanje ratnih zločinaca, priča o vojnoj neutralosti i istovremeno naoružavanje Srbije ruskim i kineskim naoružanjem, nacionalizam i radikalizacija raznoraznih grupa, opasna bilateralna prepucavanja i međusobna optuživanja, korupcija, organizovani kriminal, sporadične hipoteze o razmjeni RS-a za Kosovo i neriješeni granični sporovi ne djeluju obećavajuće u očima Zapada.

Većina onoga što muči Srbiju moglo bi se preslikati i na Hrvatsku, koja je takođe u značajnim ekonomskim odnosima i dogovorima sa Rusijom, a njeno uplitanje u unutarnje stvari BiH ne ide u prilog stabilizaciji odnosa na Balkanu. Ekonomska saradnja sa Rusijom sama po sebi nije problem, ali ruski uticaj koji se preko ekonomije uspostavlja na Balkanu itekako jeste i to se nedavno moglo vidjeti na pokušaju državnog udara u Crnoj Gori. Rusiji dugoročna stabilnost Balkana koja će olakšati put do NATO-a zasad nije u interesu i to se vjerovatno još dugo neće promijeniti. Bilateralni konflikti Hrvatske sa Srbijom i BiH, kao i razmirice sa Slovenijom dodatno destabiliziraju cijelu regiju.

BiH, po običaju, sa svih strana dobija snažnu verbalnu podršku. Međutim, iako je čak i Visoki predstavnik odavno u BiH kako bi kontrolisao, suzbijao i na taj način upravljao političkim procesima u državi, stvari polahko izmiču kontroli. Zbog rasprostranjenog, nesankcionisanog političkog oportunizma, BiH je i dalje duboko podijeljena zemlja pod jakim uticajem raznih svjetskih i regionalnih sila, a poseban problem predstavlja povremeno, ali direktno miješanje susjeda u važna državna pitanja. Dodatni izazov su korupcija, kriminal i oktobarski izbori, kao i radikalizacija pojedinih grupa koje bi trebale osigurati nastavak vladavine određenih političkih elita.

Makedonija, pored spora sa Grčkom zbog svog imena, takođe prolazi kroz težak period. Političke i etničke podjele, kao i srpski i albanski uticaji nekoliko puta doveli su državu skoro do rata. Kosovo ne priznaje 5 članica EU, a mnogi ga zbog zategnutih odnosa sa Srbijom opisuju i kao tempiranu bombu. Nedavno ubistvo lidera Građanske inicijative “Sloboda, demokratija, pravda” Olivera Ivanovića u Kosovskoj Mitrovici samo je opomena da je opasnost realna i da se u svakom momentu može ostvariti.

Ovakva situacija na Balkanu pogodovala je Kini, Rusiji i Turskoj, pa se odavno čini da su SAD i EU pogubile konce i da se sada traži brzo, kakvo-takvo rješenje za Balkan. Visoki zvaničnici EU počinju prihvatati činjenicu da nijedna država Balkana sama ne može skoro ništa značajno promijeniti. Svjesni su da se prilike stvaraju u ‘sistemu’ tj. prvo se mijenja odnos snaga velikih sila i njihov uticaj u regiji, a onda unutarnji faktori donose odluke i reaguju na te promjene. Unutarnji faktori tj. politički lideri procjenjuju novonastale prilike i usklađuju stavove unutar svojih stranaka, pa onda stavove partnerskih stranaka u vlasti, a tek onda se za isto zalažu kod opozicije. Uz sve to, ne treba zaboraviti ni uticaj medija, javnosti i vjerskih institucija. Što se tiče BiH, stvar je još komplikovanija, jer je i sam Ustav izuzetno složen. Lideri svakog od tri naroda moraju proći prethodno navedeni proces, a onda tek postići konsenzus sa ostalim narodima. U toj priči izuzetno važnu ulogu igraju interesi velikih sila i susjednih država, koje počesto koče pozitivne procese u BiH. Tek kad se sve navedeno uskladi, BiH može da donosi odluke i određuje svoju vanjsku politiku. U BiH je zadatak po pitanju EU, dakle, mnogo kompleksniji nego u Srbiji i Crnoj Gori, a to Hahn, Mongherini, Junker i ostali vrlo dobro znaju i zbog toga je BiH trebala – umjesto što je ponovo šutnuta ustranu – biti presedan, baš kao Bugarska i Rumunija.

Zbog toga se postavlja logično pitanje kakva poruka se novom strategijom šalje BiH. Da li se tako BiH želi reći da treba slijediti put, na primjer, Srbije i miješati se u unutarnje stvari susjeda, recimo, po pitanju Sandžaka ili Kosova? Možda bi EU tada rekla: “Ej, ovi postaju problematični, daj ih ovamo kod nas što je prije moguće!” Takođe, da li i BiH treba da se prema Rusiji postavi na isti način kao i Srbija kako bi se približila EU? To bi bar bilo vrlo jednostavno, Čović je u Beogradu obećao Vučiću da će ga slijediti u vanjskoj politici, Dodik je odavno dio ruske priče, a jedina prepreka za Rusiju onda ostaju Bošnjaci, koji se, usput da kažemo, najviše nadaju EU, NATO savezu i cjelovitoj BiH. Ovakva opcija bila bi izuzetno loša dugoročna odluka za BiH, ali bi zato i BiH i Srbija pod dominantnim uticajem Rusije bile veliki problem za EU i NATO.

Istina, prijem Srbije i Crne Gore kao prvih narednih članica mogao bi biti i logičan potez, odnosno mogao bi biti logičan ukoliko bi se samim prijemom Srbije u EU uspostavio mehanizam kojim bi se zaustavilo miješanje Srbije u unutarnju politiku susjednih država, ponajviše BiH i ukoliko preostale države neće biti prepuštene „dobroj volji“ Srbije na putu ka evropskim integracijama. Naravno, velika je zabluda ako se misli da će se ovom strategijom zaustaviti širenje Rusije na Balkanu, ali ni u kom slučaju ne bi trebalo dozvoliti da situacija po ovom pitanju izmakne kontroli.

Što se tiče samih Balkanaca, EU, kakva god se ona činila, prema svim parametrima najbolji je političko-ekonomski okvir na svijetu – po skoro svim parametrima – a kao takva ona za Balkan nema alternativu. EU je interesna grupa koju povezuju ekonomija, sigurnost, vladavina prava i demokratije, bez obzira na izazove s kojima se ona konstantno bori. Svi oni koji ne rade na tom putu ili ga koče očito ne žele dobro svojim građanima, odnosno svojim glasačima, a priče o drugačijim alternativama skoro da nemaju nikakve osnove. Benefita od ulaska u EU je mnogo, ali treba svakako shvatiti da nakon ulaska u EU priča tek počinje i to najbolje znaju Hrvatska i Slovenija koje – usput da napomenemo – imaju BDP koji je u prosjeku duplo veći od onog u ostalim državama Balkana. Što vrijeme bude više odmicalo, za očekivati je da se ta razlika povećava, a između Slovenije i Hrvatske i ostalih, naprednih članica EU smanjuje.

A građani BiH?

Procesi pridruživanja EU godinama su bili u zastoju, a ova vlast – kakva god da ona bila – uspjela ih je nekako pokrenuti. Očito je i potpuno razumljivo da političari, odnosno svi oni koji rade na evropskom putu, ovaj zadatak ne mogu završiti sami. Umjesto deklarativnog zalaganja za EU i nacionalističke demagogije, trebat će se uložiti mnogo više truda i rada, kao i lobiranja u međunarodnim institucijama. Svaka pomoć na tom putu bit će dobrodošla, a za BiH od velikog značaja. Za monitoring evropskih procesa zaduženi su sami građani, jer svoje ‘šefove’ sami sebi biraju. Umjesto kladionica, sapunica i emocija, kartu će ovaj put morati uložiti u razum, a vrijeme posvetiti praćenju političkih debata i ocjenjivanju rezultata onih koje su izabrali da rade za Evropsku uniju.

Izbori, ali i izbor ovaj put mogli bi biti pred nama…