Strah od zaborava

Povezani članci

• Tomislav Klauški se pita: Misli li još neko da je nakon Oluje Hrvatska postala bolja zemlja?
• Admir Velagić Mrkva: Velež če živjeti vječno
• Milijardama u zdravstvu upravljaju doktori s 265 sati obuke koje je nemoguće zamijeniti
• Franjo Habulin: Pokažimo da smo dostojni onih kojima danas odajemo počast!
• Zagreb Pride poručuje: Većina ne smije i ne može odlučivati o građanskim pravima i slobodi manjine
• Snježana Banović: Hrvatsko je društvo kronično malograđansko i provincijalno

Sjećamo se da bismo stvorili sliku o sebi, i koliko je to moguće, znali tko smo, a zaboravljamo da bismo preživjeli.

Vjerojatno čitavog života balansiramo između te dvije krajnosti, da bismo se, koliko već traje ovaj nepredvidivi život, ujutro mogli ustati iz kreveta i poći u kupaonicu, zgnječiti sredinu tube ili sve pogurati prema vrhu (to već ovisi o karakteru) kao da se ništa nije dogodilo. Jučer, protekli tjedan, prije deset ili dvadeset godina.

Mog sina je jučer ugrizao zec, a taj zec je trebao doći kao melem, ili zaborav, na dan u vrtiću kada se poskliznuo na keramičkim pločicama i toliko razbio usne da smo gotovo završili na šivanju. Dugo je plakao, malenu vječnost u njegovom trogodišnjem životu, čekajući da mama dođe i utješi ga. Onda smo otišli do jednog izletišta gdje se nalaze ti zečevi, inače, lud je za životinjama, i kad mu je već postalo jasno gdje idemo, osmjeh bez sjenke zamijenio je još povremene grcaje. Gledala sam ga dok je trčao prema kavezu sa sedam zečeva i jednim pijetlom, izgledao je kao da će zagrliti čitav svijet.

Najljepši osmjeh koji možete zamisliti, jest onaj kad je usnica nateknuta, rasječena, ili možda nedostaje zub. Posebna nota ljepote sigurno dolazi i od spoznaje o netom proživljenoj nesreći.

I tu je bio taj najmanji zec, zovemo ga „Tužni“, jer ima spuštene uši. Nekad mu kroz rešetke guramo travu, i taman dok sam ju krenula ubrati, prenuo me je sinov vrisak i plač, i opet ta njegova krv, krv koja se tog dana uzastopno pojavljivala. Plač koji je odražavao fizičku bol, ali i povrijeđenost i zbunjenost nepravdom koju nam ovaj svijet često i bez nama jasnih razloga nanosi. Dan kada je opravdano mrziti zečeve, otkinuti im uši ili svezati u mašnu, vikati im da su zločesti i reći kako nikada, ali nikada više od nas neće dobiti niti jednu sočnu, zelenu nit.

Večer, koja je potom došla, uz priču u krevetu i prigušeno svjetlo, trebala je bar malo odškrinuti vrata sićušnoj mogućnosti da je „Tužni“ prstić zamijenio za mrkvu, iako ga to ne opravdava skroz od nastale bolne brazgotine na jagodici o kojoj će se, u danima koji slijede, pričati priče. Ispočetka sa svim svježim detaljima legitimnog životnog iskustva, a kasnije nadograđena uzrokom, posljedicom i motivom, kojima u pričama uvijek naginjemo ovisno o našim sklonostima, ovisno o onome što svijetu želimo reći o sebi, ovisno o načinu kako konstituiramo vlastitu ličnost. Dakle, priča će se mijenjati i u nekoj daljoj projekciji budućnosti, na kraju izazivati samo smijeh.

Priča o povredama i priča o zaboravu.

Priča o boli, o utjesi, o saniranju traume, o potrazi za balansom, o svijesti i skrbi, da stvari svedemo u razumne okvire, da u Danu kada je opravdano mrziti zečeve ne pobijemo sve u našem dohvatu, da vlasniku prstića koji krvari ne usadimo dugoročni strah, ali da se sjećamo tko smo.

Prije dvadeset godina u Vukovaru je bilo na tisuće „Tužnih“ zečeva, bilo je i strašno mnogo krvi, bilo je dana, mjeseci i godina, kada je bilo opravdano mrziti, bilo je mnogo onih (a ti isti su uglavnom tu i danas), koji su bili odgovorni za saniranje bola, a radili su samo na tome da ga prodube. To isto rade i danas, najčešće.

Trguju traumama ljudi, to im je uglavnom najisplativija valuta za posjedovanje monopola nad istinom, a nikoga, ali zaista nikoga, ni nazadne ni napredne, ni desne ni lijeve, nije briga za djecu. Recimo za djecu u Vukovaru.

Koja idu u odvojene vrtiće, srpske ili hrvatske. Zatim u odvojene osnovne škole, pa na koncu u srednje, pa oni koji ih završe, recimo srpske gimnazije, da im oduzimaju svaku mogućnost školovanja na fakultetima u vlastitoj domovini, da se ravnopravno integriraju u društvo, nego podjaruju nacionalizme elegantnim, jeftinim i lošim rješenjima.

Kažu, ako ti je netko jednom nanio bol dobro je podignuti taj zid, dobro je onečovječiti sve njegove pretke u prošlosti, dobro je znati i podsjećati se stalno da su jedni životinje, a drugi ljudi, dobro je imati historiju i povijest, i nas, vaše političare da se pobrinemo kako vas naučiti da to zlo kapitalizirate i nagradite nas na idućim izborima.

Naravno, ne kažu baš to, jer to ionako nije gorući problem pred ove koji će se održati, u prosincu, ili tamo negdje na proljeće. Ionako, radi se o mališanima koji nemaju pravo glasa. Postoji ta nada, da ćemo ih s ovim dosljednim programom koji nudimo, za petnaestak godina naučiti kako da misle. Kad sjednu napokon za isti stol, vjerojatno za neki pregovarački, na sreću, neće govoriti istim jezikom. Sjećanje na njihovo djetinjstvo bit će obilježeno odvajanjem, getoizacijom, frustracijom i bolom, neće moći pričati, ali će se moći gristi.

Moja generacija uspješno je odgojena u devedesetima s tako naglašeno poremećenim osjećajem za sjećanje i zaborav, tek poneki poskakuju pored podignutih zidova da vide o kakvim se to čudovištima preko radi, i ako imaju sreće i pameti, ostaju tek zbunjeni, da pored Tužnih krvožednih zečeva, tamo, s druge strane postoji beskonačan niz ogledala u kojima nam je teško vidjeti se.

Zna se, Kukuriku, Puj pike ne važi, Oprosti, Izvini, otprilike je najsuvislije čega su se mogli dosjetiti, dok djeca čuče već povrijeđena bez ikoga u blizini da im objasni, da nakon Dana kad je uredu mrziti zečeve, treba doći Dan za Istinu.