Štokholmski* sindrom: ima li nade i vremena za BiH (?), drugi dio

Izdvajamo

• "...Jednostavno ništa ne može funkcionirati u ovako podijeljenoj zemlji. Dugi niz godina gledamo tu agoniju, samo da je posao i zadovoljenje potreba onih koji su okupljeni oko tri najmnogoljudnije nacionalne partije. Stalno i uvijek brinući se o svojim ljudima i nalazeći samo u njoj ljude koji mogu voditi ovu zemlju, ne misleći da ima stručnijih i boljih ljudi, koji zaista zaslužuju po kvalitetima da im se ukaže povjerenje..."

Povezani članci

• U petak u NPM-u ‘San ljetne noći’
• PAKAO JE BILA PRETVORBA, A NE SAMOUPRAVLJANJE
• Tomislav Jakić: NAKON 25 GODINA
• Odlomci iz ratnog dnevnika: Slovo o Doktoru
• „Osmijeh sfinge“ u Sarajevu do 20. marta
• Mislim, dakle, gdjesam

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

Ovo je drugi dio osvrta pod istim naslovom, u kojem autor, nadalje, nema namjeru da se bavi uobičajenim post-izbornim matematikama i špekulacijama mogućih koalicija gdje su bh. političke elite neupitni globalni šampioni. Među nama – isključivo u trouglu uvaženih čitaoca, konstitutivnih i ostalih građana BiH i potpisnika ovog teksta 😉 – ovdje je prije riječ o ozbiljnom nastojanju da se iz različitih uglova osvjetle bitni aspekti bespuća bh. post-daytonske zbilje i sudbine. . .

Prvi dio: v. Štokholmski* sindrom: ima li nade i vremena za BiH (!)

. . . Izvod iz prvog dijela:

Profesor Esad Bajtal: “Kako to da su ljudi glađu istjerani na ulice i proteste, ponovo glasali za svoje ‘grobare’ – *v. http://hr.wikipedia.org/wiki/Stockholmski_sindrom. Čudno mi je da – zbog izuzetno teškog stanja u kojem se BiH nalazi – opštim prevarama, bijedi i svakodnevnom nezadovoljstvu građana, da dobijemo izborne rezultate koje smo jučer dobili.Zar je logički moguće da takve rezultate dobijemo – u zemlji u kojoj 50 posto stanovnika živi na granici siromaštva, a narednih 700.000 ispod te granice, u zemlji koja je posljednja po kupovnoj moći u Evropi i spada među 13 najjadnijih zemalja svijeta, u zemlji u kojoj 80 posto omladine, prema istraživanju, želi da ode i potraži sebi spas na nekom drugom mjestu na ovoj planeti ( !?)”.

Gojko Berić, kolumnista Oslobođenja: “…Zapadni mediji s neočekivanim pesimizmom gledaju na budućnost naše zemlje. U tome je, izgleda, najdalje otišao ljubljanski Dnevnik, koji (jedva) natpolovični izlazak građana na izbore vidi kao “mirenje sa neprihvatljivom sudbinom. Bosansko proljeće, nezadovoljstvo koje je eksplodiralo u februaru ove godine, do izbora se očito raspalo… Činjenica je da se vještački sačuvana avnojevska republika za još jedan korak približila svojoj kliničkoj smrti“, ocjenjuje list. Katastrofičan dan Dnevnikovog komentatora ili samo još jedan pesimističan pogled iz dežele na Balkan?”

Izborni rezultati su potvrdili:

1. očekivanu agoniju SDP;

2. ulazak SBB i DF u politički pejzaž BiH na velika vrata;

3. očekivanu, ali vjerovatno poslijednju pobjedu ‘real politike’ SDA, ako se do narednih izbora ne reformira uzduž i poprijeko (!) . . .

4. osjetno smanjenje biračkog tijela i dominacije SNSD u RS;

5. nadmoćnu pobjedu HDZ;

6. povratak Mladena Ivanića – ‘kući’

* * *

. . . drugi dio:

AD – 4. Mada se jos prebrojavaju restlovi izbornih listića iz džepova i vreća, izgleda daje Milorad Dodik još jedanput – ali nikad teže – potvrdio smisao za real politiku ‘vođe koji liči na svoj narod’ – prvenstveno narod u tzv. ‘manjem entitetu’ koji napokon pokazuje ozbiljne znake umora od velikih, pustih državotvornih riječi. Regionalno gledano, na najtanjem ledu je bio nakon što je njegov favorit u susjednoj Srbiji izgubio prošle izbore. Podugo zatim izgledalo je da mu nema spasa vis a vis nove, narodnjačke garniture u Beogradu koja je – da se ne lažemo – u najkraćem vremenu   maestralno vratila Srbiju u regionalni i evropski mainstream (!).

Kakogod, predsjednik RS-a je pomoću urođenog političkog refleksa, arogancije i šarma, kombinovanog sa klasičnim metodama političkog preživljavanja onih koji su na vlasti – pokazao da ima devet života. Naravno, iako nenaviknut na političke poraze, pogotovu nakon što mu je udvostručen politčki libido uspješnom demonstracijom snage sa smjenom sjajnog, ali ‘probošnjačkog’ ministra Mirka Šarovića (SDS/VM BiH), kao i mladog lava Ognjena Tadića (SDS/Parlament BiH) morao je ‘progutati žabu’ i pokušati da odboluje poraz njegove favoritkinje za člana Predsjedništva BiH, aktuelne premijerke RS.

Vrijeme će pokazati, da li je istinska katarza i nova real politika onih političkih snaga koje su bile instrumentalne u krvavom raspadu bivše Jugoslavije, početak ‘stoljeća mira na Balkanu’ ( !?)

AD – 5. Očekivana pobjeda HDZ i povratak njenog šefa Dragana Čovića u Predsjedništvo BiH ‘na bijelom konju’ je još jedna potvrda da je u političkom i ‘pravosudnom’ polju daytonske BiH sve relativno – do daljnjeg. Naravno, ovo ne umanjuje njegove izuzetne političke vještine, podržane lokalno, regionalno, pa i šire.

AD – 6. Pobjeda Mladena Ivanića, tog najzimzelenijeg visokog bh. političara u onoj i ovoj zajedničkoj državi za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, svakako je dobra vijest. Malo je njih u tom esnafu koji su – bez dubljih ‘ožiljaka’ – tako uspješno i profesionalno preplivali kao on. Izvjesno je da će Ivanić, sa svojim notornim političkim realizmom i diplomatskim iskustvom, uz prestiž koji uživa u međunarodnom kontekstu (upućeni znaju o čemu govorim) podići realan imidž kolektivnog šefa ove ekstravagantne države.

Na kraju, ovogodišnjim izbornim pobjednicima i gubitnicima na pažnju: ako je BiH suđeno da opstane, u vrlo skoroj budućnosti, najdalje do slijedećih izbora – ultra-sporni i kontradiktoran Izborni zakon mora pasti, ne samo zbog sage Sejdić-Finci, već i zbog niza skaradnih, u modernoj demokratiji nepoznatih, apsolutno egzotičnih detalja. Treba krenuti od krajnje problematične procedure izbora (ne)zavisnih članova CIK-a. Njihov mandat se inače, uz sve ozbiljne propuste, neopravedano otegao poput mandata sudija Ustavnog suda BiH (?!). Na to treba dodati jednako problematičnu tehnologijiu izrade, distribucije, deponovanja i prebrojavanja glasačkih listića. U istom kontekstu, poseban predizborni vodvilj stanuje u proceduri izbora za članove Predsjedništva BiH, po principu – pobjeđuje onaj ko dobije najviše glasova u prvom/jedinom krugu (!?), gdje ‘glavni rivali’ uz organsko biračko tijelo profitiraju na inflaciji (fingiranih) kandidata za ovu visoku državnu funkciju. Konzekventno, izborni pobjednici 2010 i 2014 ostaju u ‘dužničkom ropstvu’ prema CIK-u – i obratno, sa izuzetkom (‘nepredviđenih’) stvarnih pobjednika.

“CIK je odgovoran za provođenje izbora. Kako su provedeni najbolje govori 170.000 nevažećih listića, evidentna krađa glasova, zamjena listića itd… ljudima koji su se razbolili iza 22 septembra je onemogućeno da glasaju itd. Nisam pravnik pa ne znam, ali se pitam ima li osnova da se podnese krivična prijava protiv članova CIK-a zbog nesavjesnog poslovanja” (?) – glasno postavlja ovo retoričko pitanje uvaženi bh. ekonomista i viđeni banjalučanin Damir Miljević.

Završimo ovaj post-izborni osvrt riječima Safeta Zeca, građanina BiH, Italije i svijeta -te bosanske reinkarnacije velikog Michelangela: “…Jednostavno ništa ne može funkcionirati u ovako podijeljenoj zemlji. Dugi niz godina gledamo tu agoniju, samo da je posao i zadovoljenje potreba onih koji su okupljeni oko tri najmnogoljudnije nacionalne partije. Stalno i uvijek brinući se o svojim ljudima i nalazeći samo u njoj ljude koji mogu voditi ovu zemlju, ne misleći da ima stručnijih i boljih ljudi, koji zaista zaslužuju po kvalitetima da im se ukaže povjerenje…” . Nema dalje – to je to.