Što smo sve slagali o Bosni i Hercegovini

Povezani članci

• Izložba “Otrgnuto od zaborava” u Mostaru
• Damir Miljević: Novi Zakon o radu olakšaće otpuštanje radnika
• Tehnologija patke
• MEMENTO MORI: AKADEMIJA LIKOVNIH UMJETNOSTI NJEGOVO JE ZADUŽBINSKO DJELO
• Elma Kovačević: Norvežani se, za razliku od Balkanaca, sada ne bave zločincem već žrtvama
• Već viđeno?

Tko je, zašto i s kojim ciljem započeo socijalni bunt u Bosni i Hercegovini? Odgovarajaći na ova pitanja veliki broj hrvatskih medija isporučio je svojim čitateljima, gledateljima i slušateljima obilnu porciju laži i konstrukcija, koje ne mogu izdržati niti najpovršniju analizu. U konstruiranju stvarnosti prednjačio je stanoviti zagrebački komentator, podjednako poznat po izmišljanju razgovora s visoko pozicioniranim političarima i držanju štange svima koji mogu platiti ručak oplemenjen buteljom skupocjenog vina.

Spomenuti je javnosti servirao tezu da su prosvjedi podcrtali nacionalne podjele u BiH. U iste diple puhao je cijeli niz priručnih stručnjaka za susjednu zemlju, kojih u Hrvatskoj ima koliko ti srce želi. Materijala im je, između ostalih, dao i politički amaterizam premijera Zorana Milanovića, koji je posjetom Mostaru dao povoda da ga se prikaže kao nedonošče zločinačke politike Franje Tuđmana prema BiH. Istog dana kad je Milanović otputovao u Mostar, notorni banjalučki političar Milorad Dodik otputovao je u Beograd na noge Aleksandru Vučiću, što je priručnim analitičarima bio signal da socijalni bunt prikažu isključivo u svjetlu nacionalističkih politika, koje već dva desetljeća proizvode isključivo bijedu i nepravdu. Kolateralne žrtve takvog analitičkog pristupa bile su činjenice.

Socijalni bunt u susjednoj državi započeo je zbog beznađa i siromaštva, a notorna je laž da su u njemu sudjelovali isključivo Bošnjaci. Prosvjedi se jesu događali u dijelu Federacije u kojem pretežito žive Bošnjaci, ali u njima su sudjelovali građani sve tri nacionalnosti. Bio je to i bunt protiv nacionalističkih politika. U to se mogao uvjeriti svatko tko je prosvjedima svjedočio, što, na žalost, nije u opisu radnog mjesta priručnih analitičara.

Demonstracije su se događale i u gradovima gdje Hrvati čine većinsku populaciju, a događale su se i u Republici Srpskoj, a maha nisu uhvatile isključivo jer u dijelu BiH koji još uvijek tako nazivamo politička elita vlada čeličnom rukom. Ljudi koji su u Banjoj Luci organizirali mirni prosvjed i danas su uplašeni za svoju sigurnost, a na prosvjednike u Bijeljini organizirano je izveden čopor nacionalista koji ih je zastrašivao i prijetio batinama.

Vratimo se sad na posjetu Zorana Milanovića Mostaru i dajmo na znanje zašto istu ocjenjujemo političkim amaterizmom. Zoran Milanović zasigurno nije nacionalist, ali odlaskom u Mostar i posjetom mostarskom HDZ-u Milanović je dao povoda da ga u BiH tako dožive.

Hrvatski premijer je, rekosmo, tako pomogao zlonamjernicima koji su pobunu građana BiH protiv pljačke, siromaštva i nacionalizma po svaku cijenu nastojali prikazati kao nacionalnu stvar bošnjačkog korpusa. Zato ga je redateljica Jasmila Žbanić dočekala kako je zaslužio – Marš kući! A kako bi ga drugačije mogla dočekati, kad je jedan od Milanovićevih domaćina u Mostaru bio Dragan Čović, čovjek koji u javnosti slovi za jednog od najkorumpiranijih BiH političara?

Korumpirani političari, podsjetimo, glavna su meta prosvjednika. Korupcija, dakako, Čoviću nije dokazana, ali neka čitatelji sami sude, imajući pritom u vidu da je spomenuti izgradio vilu vrijednu šest milijuna konvertibilnih maraka, a na pitanje otkud mu novac ogovorio: supruga i ja imamo trideset godina radnog staža. Tok rijeke Radobolje, usput rečeno, skrenut je da bi tekao kroz dvorište Čovićeve vile. Imajući u vidu sve ove činjenice, kao i činjenicu da se Milanović pri posjetu ograničio isključivo na druženje s Hrvatima, nitko redateljici Žbanić ne može zamjeriti što je Milanoviću isporučila ono što je zaslužio. Njezino »Marš kući« licemjernu hrvatsku javnost zgrozilo je više nego rušenje Starog mosta u Mostaru, barbarizam u režiji hrvatske politike i vojske. Jedina istina koju su priručni stručnjaci za BiH uspjeli nabosti jest činjenica da politička elita socijalni bunt pokušava okrenuti u svoju korist.

Nije, međutim, u pitanju instrumentalizacija koja za cilj ima smanjenje političkih prava hrvatskog korpusa u BiH. U instrumentalizaciju prosvjeda upustio se Fahrudin Radončić, predsjednik Saveza za bolju budućnost, a njegov cilj je prikupljanje političkih poena i obračun s Bakirom Izetbegovićem iz SDA i Zlatkom Lagumdžijom iz SDP-a. Ovaj posao Radončiću ne ide najbolje te ćemo ovih dana biti svjedoci protuudara Izetbegovića i Lagumdžije. A gdje su u svemu tome prosvjednici? Ljudi koji izlaze na ulice velikih BiH gradova vjeruju da prosvjedima uistinu mogu nešto promijeniti. Možda su naivni, ali oni nemaju što izgubiti.