Što nakon presuda Ustavnoga suda – izvršavati ih ili se praviti da ne postoje?

Povezani članci

• Zlatko Dizdarević: Jad jadni nove mahalske elite
• Hakeri napali Ministarstvo vanjskih poslova
• POŠTENA I VRIJEDNA MLADOST BOSNE I HERCEGOVINE SRCEM KREIRA DOBRU EKONOMIJU
• Oj lektori, jadna li vam majka!
• Poziv Vladi RH da prekine s revizionističkom praksom u zemlji
• Viktor Ivančić: OPORTUNITET STADA

Nedavna izjava rektora zagrebačkog sveučilišta gotovo pa šokira hrvatsku javnost. Ali, nju je – a radi se o izjavi da se u hrvatske škole treba vratiti ćirilica, jer je ona također hrvatsko pismo, a bila bi i u funkciji njegovanja multietičnosti i prava manjina u susjednoj državi – jedino i logično očekivati od istinskih intelektualaca, kojima je i namijenjena uloga neke vrste društvene savjesti.

Piše: Slavo Kukić

No, rektorova izjava pokazuje kako je za nju u dobroj mjeri zrelo i tamošnje društvo. Jer, takav je barem dojam, ona i nije izazvala bogzna kakvo talasanje – a to je, zapravo, i znak slaganja hrvatskog demosa. Ovdje će za sličnu klimu, očito, trebati još neko vrijeme. U prilog tome, uostalom, govore i neke od reakcija prethodnih dana – da je HRT, koja izjavu rektora i prenese, srbočetnička, da daje prostor intelektualnim „benevrecima“ koji još uvijek nisu izišli iz Jugoslavije, da hrvatskom narodu takvi podvaljuju još jedno kukavičje jaje itd.

Istina, da bi poruke poput rektorove u BiH imale ikakvih izgleda promijeniti bi se moralo štošta. A izgledi za to su, cijeni li se po onome što je svakodnevno na sonu, i dalje minorni. Najugledniji strani diplomati nas, recimo, svakodnevno upozoravaju na korupciju kao rak ranu, na nezaposlenost, posebice nezaposlenost mladih koja je najveća u regiji. No, ništa od toga ne čuju oni koji su i najodgovorniji – političari, oni koji vladaju posebice.

U prilog tome govori masa detalja. U prilog tome, recimo, govori ismijavanje vlastitim građanima federalnog premijera – za koje čak nisam siguran da je rezultat osmišljene premijerove namjere nego, naprotiv, plod vrlo oskudne mu pameti. Komentirajući, naime, potrošnju građana Federacije, čovjek izvali kako je „hajvan“, hoću reći narod, rastrošan – jer, eto, među desetak artikala koje najčešće troše samo su tri esencijalne životne namirnice, a ostalo je naobičniji luksuz.

Dobro, čovjek se može i zaletjeti, ali isprikom se, pa i najneiskrenija da je, dio štete dade sanirati. Federalnom premijeru, nažalost, takva ideja nije ni na kraj pameti – i to je „hajvanu“ i javno dao do znanja. Na svu sreću, ni „hajvan“ mu, hoću reći narod, ne ostade dužan. Naprotiv. Na društvenim mu mrežama uzvraća i „osvetničkim“ pitanjima i zasluženim reakcijama. Pogledajte. „Sve se nema, mlakom vodom se suđe pere“, „Lug se baca a šamponom se pere kosa“, „Jel smijem zasladiti poslije večere“. Tražio si gospodine i dobio, zar ne? Neki mu, slijedeći istu, logiku nušićevske ironije, predlažu da uvede fotosintezu kao način preživljavanja i to još proglasi osnovnom privrednom granom. Drugi ga, opet, mole da privremeno prestane s reformama koje su isključivo u interesu „hajvana“ jer on, „hajvan“ – ili narod ako vam je tako draže – zbog vlastite rastrošnosti sve to više nije u stanju ni izdržati.

Ne vjerujem, međutim, da bi ovu vlast, pa i njezina federalnog premijera, molbe slične vrste mogle potaći na razmišljanje. Ali, da ga na uzmicanje mogu natjerati organizirani pritisci potvrđuju i najnovija događanja. Ovih dana, pojasnimo, sindikati upozoriše premijera, a i parlamentarnu većinu koja ga podržava, kako će im, ne odustanu li od intervencija u tek usvojeni Zakon o radu – i ostanu li pri ignoriranju socijalnog dijaloga sindikata i poslodavaca – prirediti prosvjede snažnije i od onih s početka 2014. godine.

I uspjeli su, barem privremeno. Jer, na povlačenje natjeraše poslodavca koji svoju premijersku poziciju pokušava iskoristiti kako bi u vlastitoj firmi, koju hoće osigurati preko tuđih grbača, osigurao dodatni profit od radničke muke nakon što se s mjesta onog koji danas vedri i oblači vrati tamo gdje mu mjesto i jeste.

Ne vjerujem, istina, da je njegovo povlačenje izraz svijesti kako je ono što htjede provesti i pogrešno – i kako od toga definitivno treba odustati. Ali, strah od već viđenoga, i poprilično ozbiljna upozorenja koalicijskog partnera, zaustaviše ga – pa makar i privremeno.

No, važnija od toga su premijerova obrazloženja o čemu se, u slučaju nakane novog mijenjanja zakona, radi – i što su njegovi stvarni motivi. Generalno, tuga golema. Čovjek ponovo konstruira, petlja, izmišlja, laže – sve ono što su, i on i vlast koju personificira, činili i do sada, od prvog dana svoga mandata.

Ponetko bi, znam, mogao reći kako s ovakvim tezama baš i nisam u pravu. Kojom srećom da je tako – no nije. U prilog tome svjedoči i sve ono zbog čega svojedobno vladajuću koaliciju napusti Demokratska fronta, ali i laži kojima njezin odlazak popratiše vlastodršci. Prisjetimo se, uostalom. Federalna vlada, mada je to suprotno Ustavu, usvoji Uredbu kojom se pravo imenovanja upravljačkih struktura u javnim poduzećima prebacuje s federalnih ministarstava na nju kao cjelinu. To, potom, bijaše razlog da DF napusti vlast, uz obrazloženje kako u kršenju Ustava ne želi i sam sudjelovati – a mišljenje o kršenju Ustava posredstvom svoga potpredsjednika Federacije zatraži i od Ustavnoga suda. U tjednu iza nas, na koncu, raščišćeno je i to. Ustavni sud Federacije konačno – nažalost, za to mu je, da li i slučajno?, trebalo preko pola godine – obznani kako sporna uredba nije u skladu s Ustavom Federacije.

Iako je aktualna vlast tvrdila suprotno, sve što je činila upućuje kako joj je čitavo vrijeme to i samoj jasno. Jer, paralelno s osvajanjem javnih poduzeća u parlamentarnu je proceduru, i to po hitnom postupku, turnula izmjene Zakona o energiji kako bi ga uskladila s neustavnom uredbom – čime je, kako ja shvaćam stvari, demonstrirano još jedno nepoštivanje ustava ovog dijela zemlje.

Sve to, naravno, tjera na poneko pitanje i u vezi s Ustavnim sudom Federacije. Jer, u međuvremenu se dogodio sijaset nezakonitih radnji – a da je on reagirao na vrijeme, ništa od toga ne bi bilo. No, zaboravimo to. Ali, ni zaboraviti ni ignorirati nije moguće niz drugih pitanja. Iz jedne neustavne radnje iznjedrena je serija drugih, onih koje su na neustavnu uredbu naslonjene. Što s njima? Treba li, hoću reći, sve to vratiti na nultu točku? Logika pravne države, naime, ne ostavlja prostora dvojbama. Što će se, međutim, dogoditi ovdje?

Što se aktualne vlasti tiče, nema spora. Ona se, hoću reći, i prema presudi Ustavnog suda postavila na vrlo čudan način. Presudu će, kažu, komentirati kada je dobiju – a logika pravne države takav luksuz potpuno isključuje. Ako je, dakle, po tome, presuda Ustavnoga suda njima ima težinu koliko i lanjski snijeg. Hoće li, pak, na tome i ostati ovisi isključivo o Demokratskoj fronti – o tome, zapravo, hoće li se za još jednu apelaciju Ustavnom sudu opredijeliti ili ne. Dogodi li se to, kršenje ustava bi postojećoj vlasti moglo isporučiti poprilično neugodne račune – a ona barem toliko, što se mene tiče, i zaslužuje.

Mari li, međutim, vlast za takav razvoj događaja kao mogućnost? Mislim da ne. Da nije tako, uostalom, ne bi se u slučaju imenovanja novog državnog ministra prometa i komunikacija ponašala na način kako se ponaša. Podsjetimo se. Za ministarsku je poziciju predložena osoba koja je u međuvremenu optužena, ali i pritvorena zbog krimena da je počinila kazneno djelo ometanja u istrazi. Zbog toga je, budući je uposlenik u jednom od državnih organa, i suspendirana, a protiv nje je tamo pokrenut i disciplinski postupak.

No, one koji posjeduju političku moć, i koji trenutno i vedre i oblače, sve to ne uzbuđuje. Jer, oni su se sporazumjeli da osobu treba „naćuliti“ na poziciju jednog od upravitelja ovom zemljom. A ako je tako, smetnja ne može biti baš ništa. Dapače. Jedan od koalicijskih partnera – a ljudina svakodnevno preko vlastitih medija, gotovo kao Berlusconi, baca prašinu u oči narodu kako je, eto, za evropsku BiH – na učestale provokacije odgovara i lakonski i krajnje neukusno. Zašto bi smetnja imenovanju na ministarsku poziciju, uzvraća on, bila činjenica da je čovjek u pritvoru. Pa, kaže, to je „bosanska zbilja“. Uostalom, i neki drugi su na funkcije došli iz pritvora pa što? Jer, svoj posao obavljaju k’o švicarski sat.

Treba li ovo komentirati? U ozbiljnu svijetu ne. Ovdje? Ovdje, nažalost, nikog ne iznenađuje čak ni ta vrsta neukusa. Jer, da je drugačije, za vjerovati je da bi sprdnju i s državom i s vlašću osudili svi ostali. A ovdje? Zabilježi li tko reakciju prvog čovjeka državnoga predsjedništva? Ma kakvi. A drugog koalicijskog partnera, usput i još jednog člana kolektivnog šefa? Njega se moglo čuti. Ali, nigdje ni riječi osude. Potpuno suprotno, čovjek ne ostavi ni trunke sumnje da optužena i pritvorena osoba može biti imenovana i na najviše državne dužnosti. Jer, eto, za to „nema nikakve prepreke“. Ili, rekao bi Izetbegović junior, nitko nije kriv dok mu se to, i to pravomoćno, ne dokaže na sudu. A to, drugim riječima, znači da u međuvremenu, vršeći najodgovornije funkcije, može i rušiti državu.

Što reći na ovo? Najbolje ništa. Jer, u odnosu na ovako javno iskazanu drskost mačjim kašljem se doima sve ostalo – pa i proračunato kršenje ustava. Na koncu, nakon ovako javno iskazane drskosti gotovo suvišnim se doima pitanje što nakon presude Ustavnoga suda kani ova vlast? Jer, odgovor se podrazumijeva – ponašati će se kao da je nije ni bilo.

Ima li, međutim, vlast pravo i na tu vrstu luksuza? Ima. Jer, i za nju, u medijima se dade i to iščitati, dobiva aplauze na javnoj sceni. Koji, da stvar bude tužnija, i nisu tako rijetki.