ŠTO NAKON PORAZA?

Povezani članci

• BUĐENJE IZ DUBOKOG SNA: Incko opet među nama
• Bajtal: Dodik – samoodbačeni sagovornik
• Izetbegović mora odlučiti: Sjedinjene Američke Države ili NDH
• Udruženje logoraša Mostar podnijelo krivičnu prijavu protiv Čovića i Ljubića
• RAZLIKA IZMEĐU ŠVEDSKOG I HRVATSKOG MODELA
• Zapadni Balkan u okovima korupcije

Nema nikakvih razloga da HDZ, nakon izgubljenih izbora, nastavi funkcionirati kao parlamentarna stranka, a ne gerilski pokret čiji će pripadnici uzeti puške u ruke i razmiljeti se po šumama da oslobode domovinu od mrskih okupatora

Nekoliko dana nakon što ovaj tekst bude objavljen, gospođu Jadranku Kosor, sredovječnu stanovnicu Zagreba, trgat će bijesni psi.

Pouzdano se zna da figure kojima se tepa da su sive eminencije HDZ-a, a slove kao najbliži suradnici spomenute Zagrepčanke, već tjednima izgladnjuju čopore podivljalih dobermana, drže ih u kavezima na soli i vodi, rajcaju ih mirisom krvavoga mesa, tjeraju im pjenu na gubice, s namjerom da ih nakon izbora obilno nahrane tijelom predsjednice stranke.

Dilemu hoće li gospođa Kosor u tom neveselom srazu izgubiti život, ili će se pak izvući s težim tjelesnim oštećenjima, u ovome tekstu nećemo razrješavati, jer on nastaje, rekosmo, nekoliko dana prije tragičnog događaja.

Možemo tek analitički hladno konstatirati da je prava šteta što nesreću nije moguće prevenirati, budući da tek nakon izgubljenih izbora HDZ čekaju najodgovorniji zadaci: treba se iznova izboriti za hrvatsku državu, pribaviti naoružanje, organizirati borbene jedinice, podignuti narod na ustanak, izraditi ratne planove, stvoriti logistiku za zbrinjavanje ranjenih i mrtvih, utvrditi oslobođene teritorije, oformiti elitne odrede komandosa koji će nanositi najteže udarce kvislinškom režimu…

Istinabog, postoji mogućnost da gospođa Kosor preživi gore opisani napad, no svejedno su mali izgledi da preuzme vodstvo pokreta otpora. Kome još treba iskasapljeni lider, invalid na čelu revolucije?

Sama je Jadranka Kosor za vrijeme kampanje u više navrata naglasila kako su predstojeći izbori najizravnije povezani sa sudbinom i opstankom države, jer su na protivničkoj strani „neprijatelji Hrvatske“, od tamo vrebaju  „crvena opasnost“, „jugosfera“, „balkanski mrak“ i slične smrtne prijetnje, a samo u slučaju pobjede HDZ-a hrvatski građani „neće dobivati naredbe iz Beograda“.

Otprilike isto stanje dijagnosticirali su i njezini politički suborci. Željko Kerum, na primjer, također u protivnicima HDZ-a prepoznaje „neprijatelje Hrvatske“, te je osobno u izbornu utakmicu ušao isključivo zbog „interesa naše domovine“, tvorevine koje – u slučaju poraza – više neće ni biti. Opstane li, Kerum je mišljenja da bi zakonska zabrana mješovitih brakova predstavljala solidnu osnovu za dugoročnu zaštitu hrvatskog državnog integriteta.

Sva relevantna istraživanja javnog mnijenja, prema kojima će Kukuriku koalicija dobiti dvostruko više glasova od HDZ-a i partnera, kategorično je odbacio, kazavši da takvim rezultatima ne treba vjerovati, „jer sve su to jugoslavenske ankete“. A ukoliko su ankete jugoslavenske – pošto predviđaju premoć jugoslavenske nad hrvatskom opcijom – u trenutku kada one budu potvrđene u stvarnosti, logično, nećemo dobiti izbornoga pobjednika, nego jugoslavensku okupaciju.

Slična promišljanja njeguje i ministar policije Tomislav Karamarko. „Našim protivnicima je HDZ kost u grlu jer je s doktorom Franjom Tuđmanom stvorio hrvatsku državu“, rekao je na skupu u Donjem Knegincu, ma gdje to bilo, istaknuvši kako je svima koji nisu na strani HDZ-a zajedničko to da „ne vole Hrvatsku“, već im je jedina namjera zatrti je.

Građani, drži Karamarko, tako poslije ovih izbora mogu dobiti „titoističku“ i „balkansku“ državu, još jednu geopolitičku nakazu i grobnicu hrvatstva, ili će pak imati Hrvatsku koja je „neovisna“, „jaka“ i „stvorena krvlju branitelja“. Stoga ih je pozvao da se ne zajebavaju, nego „da se 4. prosinca izbore za svoju državu“!

Još nije poznat slučaj države za koju su se državljani „izborili“ putem parlamentarnih izbora – naprotiv, države su obično nastajale u ambijentima raskošnih klanja i bivale „stvorene krvlju branitelja“, dok su demokratske tričarije kroz to vrijeme stavljane ad acta u interesu višeg cilja – što samo znači da se HDZ, kao ni jedna druga politička partija u pisanoj historiji čovječanstva, nalazi pred golemim izazovima. A budući da će parlamentarne izbore pouzdano izgubiti, kušnje su utoliko tegobnije.

Ukratko, nema nikakvih razloga da HDZ, nakon izgubljenih izbora, i dalje figurira kao parlamentarna stranka, a ne gerilski pokret čiji će pripadnici uzeti puške u ruke i pod konspirativnim se okolnostima razmiljeti po šumama da oslobode domovinu od mrskih okupatora.

Uzmemo li zdravo za gotovo ocjene koje su iznijeli sami partijski odličnici, stvarnu vjerodostojnost HDZ-a moguće je provjeriti tek nakon izbornoga poraza: hoće li mirno, „demokratski“, a zapravo kukavički, prepustiti Hrvatsku jugoslavenskim okupacijskim snagama, ili će se doista – sukladno najavama – „vratiti svojim korijenima“, Franji Tuđmanu i devedesetprvoj, te s bojevim naoružanjem, šahovnicom na srcima i Vilom Velebita na usnama krenuti u bitku samostalnu i nezavisnu Hrvatsku?

Za razliku od čelnika Kukuriku koalicije, koji dobivaju proljev pred najezdom ekonomske krize, propašću industrije i sve izglednijim socijalnim slomom, smišljajući kako da odatle destiliraju „tekuće mjere“ za ublažavanje katastrofe, ostvarenje predizbornih obećanja za HDZ podrazumijeva sasvim drugu vrstu aktivnosti: prelazak u ilegalu, podizanje borbene gotovosti, strpljivi agitacijski rad, formiranje Zbora narodne garde, organiziranje terorističkih napada na institucije kvislinške vlasti, planiranje atentata na Milanovića, Čačića i Jakovčića, pa do obuke bombaša samoubojica koji neće žaliti žrtvovati život za slobodnu Hrvatsku.

Vremena su čupava, a situacija takva da HDZ-u, želi li ostati vjeran sebi, za ostvarenje zadanih političkih ciljeva preostaje još samo slavna „krv branitelja“, i to kao realan, a ne mitološki resurs. Razumije se, ako dobrovoljne davaoce igdje uspiju pronaći.

U protivnome – u soluciji da ih nakon izbora, umjesto u šumi, ponovo vidimo u saborskim klupama – svi će moći reći da su Jadranka Kosor, Željko Kerum, Tomislav Karamarko i ostatak toga društva obične pičke koje obmanjuju ionako napaćeni narod, dok im „krv branitelja“ izgleda poželjnom samo dok nije njihova vlastita.

Doista, prepustiti Hrvatsku bez ispaljenog metka „neprijateljima Hrvatske“, izručiti je bez oružanog otpora okupatorima, nositeljima „crvene opasnosti“ i agentima „jugosfere“, pa onda s istim tim ološem još i kolaborantski sudjelovati u tzv. hrvatskom parlamentarnom životu za plaću od pišljivih dvadeset tisuća kuna mjesečno, iako Hrvatske više nema ni u tragovima, nego je to jedna „titoistička“ i „balkanska“ državna kreatura, gdje stoluju oni koji „ne vole Hrvatsku“ a život se kroji „jugoslavenskim anketama“ – što bi to bilo drugo nego zabijanje naciji noža u leđa, gnusni čin pljuvanja u zrcalo, postupak nakon kojeg bi onaj čopor bijesnih dobermana, umjesto na zlosretnu gospođu Kosor, trebalo nahuškati na kompletnu stranačku vrhušku?

S druge strane, odgovorni građanin koji voli svoju zemlju može se upitati zbog čega su aktualni nositelji vlasti čekali parlamentarne izbore da se suprotstave onima koji imaju nedvosmislenu namjeru razoriti hrvatsku državu? Što su dosad radili? Kako se to dogodilo da opstanak Hrvatske – naše jedine svetinje, zaštićene uvodnim paragrafima Ustava, zalivene „krvlju branitelja“ – bude ugrožen pukom neizvjesnošću demokratske procedure? Kakva je to vlast koja svoju ustavnu odgovornost prebacuje na pleća građana?

Sve upućuje na to da je samo pristajanje na parlamentarne izbore – gdje će se u svojstvu legitimnih političkih takmaca pripustiti okupacijske sile – bio nedopustivi čin kockanja sa sudbinom hrvatske države i znak slabosti koja graniči s veleizdajom. Ako vodeći ljudi HDZ-a zbilja vjeruju u ono što govore, a k tome se i dalje smatraju čuvarima hrvatskog državotvornog sna, tada i sami svoju vlast implicitno opisuju kao višegodišnji zločin nečinjenja.

Imajući u vidu ostavštinu Franje Tuđmana, koji je neupitnost hrvatske države postavio iznad svega, a pogotovo iznad demokratskih banalnosti i parlamentarne dekoracije, tobožnji sljedbenici njegova političkog nauka – dopuštajući da ih neprijatelji Hrvatske dovedu pred gotov čin, te pristupe njenom uništenju ne uz pomoć tenkova nego kroz proces lagodnoga demokratskog osvajanja vlasti – iskazali su se kao obezglavljena skupina slabića, pokret kojim očigledno rukovode mekušci, kapitulanti i zadnje šonje.

E sad – tko normalan svoj glas na izborima može udijeliti takvim pičkama?

Novossti