Stjepan Mesić: Pokret nesvrstanih treba se vratiti ulozi u kojoj je i stvoren, a to je uloga ključnoga borca za mir i sigurnost u svijetu

Izdvajamo

• Dodatni je problem Pokreta što on danas okuplja veliki broj vrlo raznorodnih zemalja, a što među nekima od tih zemalja dolazi i do otvorenih sukoba. Raznorodnost, sama po sebi, ne bi trebala biti opterećenje, ali ako ona podrazumijeva i toleriranje evidentnog nedostatka makar i natruha demokracije, onda to za Pokret nije dobro. Čini ga naprosto nevjerodostojnim. Baš kao što ga čini nevjerodostojnim činjenica da se njegovi članovi međusobno sukobljavaju, dok Pokret zagovara mir u svijetu.

Povezani članci

• Šmitovanje: Dan posle
• A Luiđi moj, kad ćeš me odvest prid oltar?
• Kameni spoticanja
• Zašto robovlasnici kukaju, a robovi šute?
• Nepostojeće ubojstvo u Solunu: Izmišljotine, neozbiljni i zlonamjerni mediji
• Zločin i kazna: povijest (ni)je učiteljica života

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

“Primijetili ste: puno sam puta upotrijebio izraz: morao bi. Da, Pokret nesvrstanih morao bi učiniti mnogo toga, ako ne želi ostati samo uspomena iz nekih dalekih dana. Ne mislim da Pokret to ne može. Upravo suprotno. Pokret to može. Ali i više od toga. Pokret nesvrstanih to mora, jer prilike u svijetu rapidno se pogoršavaju i traže aktivnu ulogu jednog korektivnog faktora, traže glas razuma u džungli nerazuma.”

Na tematskom skupu Hrvatskog Pagvaškog društva posvećenom stanju u svijetu, bivši Predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić, iznio je u kraćem izlaganju svoje poglede na Pokret nesvrstanih, kako nekada, tako i danas.

Izlaganje prenosimo u cijelosti:

“Sa zadovoljstvom sam prihvatio poziv da iznesem neka svoja razmišljanja na temu ‘Uloga pokreta nesvrstanih danas’. Kažem sa zadovoljstvom, jer zaista mislim da o toj temi treba progovoriti, i to danas, i to ozbiljno.

Dakle: ne frazerski, ne nostalgičarski, nego baš ozbiljno i analitički. Moja je polazišna točka, a ujedno i razlog zašto inzistiram na ozbiljnom pristupu spoznaja da Pokret nesvrstanih šezdeset godini nakon svojega pojavljivanja na međunarodnoj sceni, gubi dah – da upotrijebim najblaži mogući izraz.

Točnije bi vjerojatno bilo reći kako je od Pokreta ostala samo još većina u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda; što nije beznačajno, ali je daleko od toga što bi Pokreta mogao i morao biti. Da ne kažem koliko je daleko od onoga što je Pokret nekada bio.

Neću vas zamarati ponavljanjem općih mjesta, onoga što je svakome dobro poznato – kako Pokret danas djeluje u promijenjenim uvjetima, kako prilike u svijetu nisu onakve kakve su bile prije šest desetljeća, kako je globalni okvir za Pokret danas nepovoljniji no što je bio kada se pojavio. Sve je to tako i sve mi to dobro znamo. No, jesu li to, mogu li to biti opravdanja za praktični nestanak Pokreta s međunarodne scene?

Možda će nekome zasmetati izraz: nestanak s međunarodne scene, ali budimo objektivni i pogledajmo istini u oči. Može li se itko sjetiti ma i jedne spomena vrijedne inicijative Pokreta nesvrstanih nakon završetka hladnoga rata, preciznije nakon nestanka Berlinskog zida? Ne pamtim ni jednu.

Ako se radikalna promjena prilika u svijetu može uzeti kao olakotna okolnost kada nastojimo analizirati zašto su nesvrstani u tišini praktično nestali, onda ta olakotna okolnost može vrijediti samo ograničeno vrijeme. Hoću reći sljedeće: promijenjena situacija na svjetskoj sceni morala je, ponavljam morala, rezultirati time da nesvrstani preispitaju svoje mjesto i ulogu u promijenjenom svijetu. Do toga, međutim, nije došlo.

Odgovor na pitanje: zašto, višeslojan je. Prvo, promjene su bile nagle, za mnoge neočekivane. Drugo, nestanak blokovske podjele kao da je poništio glavni razlog postojanja Pokreta nesvrstanih. I, treće, ono najvažnije – tako se barem meni čini – u velikoj skupini nesvrstanih nedostajali su lideri s vizijom; nedostajali su političari kalibra Nehrua, Nasera i Tita, ne zaboravljam ni Sukarna i Nkrumaha, nije bilo onih koji bi vidjeli i shvatili kako praktični nestanak socijalizma sa svjetske scene, barem onakvoga modela kakvoga smo do tada poznavali, kako ono što je Zapad shvatio kao svoju pobjedu nad Istokom, dakle pobjedu kapitalizma nad socijalizmom, nije dokinulo potrebu postojanja nesvrstanih.

Dapače. Sve ono čemu smo svjedočili u protekla tri desetljeća samo je potvrdilo da su nesvrstani i dalje potrebni. Jer, što se dogodilo? Zapad je slom socijalizma shvatio kao svoju povijesnu pobjedu i počeo se ponašati na način pobjednika, što je – uz ostalo – rezultiralo pretvaranjem bipolarnog svijeta u unipolarni. Sjedinjene Države prigrabile su i nastojale svim silama, ukjučujući vojne intervencije, zadržati položaj neprikosnovene vodeće sile cijeloga svijeta.

Naravno, na dugi je rok to neodrživo. Počele su se pojavljivati zemlje s velikim potencijalima, zemlje koje su tražile svoje mjesto na svjetskoj sceni i koje nisu pristajale na unipolarnost, nego su – već i samim svojim postojanjem – promicale multipolarnost. Dakle, uzdrmana je i sama osnova međunarodnih odnosa koji su, a to nikako ne smijemo ispustiti iz vida, bili već temeljito nagriženi u vrijeme unipolarizma kada su se nemilice gazila načela na kojima je počivala konstrukcija međunarodnih odnosa nakon Drugog svjetskog rata.

Paralelno sa svim time tekao je i proces marginaliziranja Ujedinjenih naroda i kvazi-legitimiranja unilateralnih akcija, poput proglašavanja sankcija protiv ove ili one zemlje. Sve to ‘pod firmom’ promicanja demokracije i ljudskih prava, a zapravo samo s jednim, jedinim ciljem: nametanja što većem broju zemalja, osobito ako su one na strateški značajnim pozicijama, određenog modela društveno-političkih i gospodarskih odnosa.

Jesu li nesvrstani na to reagirali? Nisu!

Pokret nesvrstanih zadovoljio se time što je – formalno – i dalje postojao. Održavani su sastanci na vrhu koji su privlačili sve manje pozornosti svjetske javnosti. Naprosto zato što su se nesvrstani zadovoljili počivanjem na lovorikama neporecivih zasluga iz vremena krajnje opasne blokovske podjele i utrke u naoružanju, zadovoljili su se – da tako kažem – recikliranjem nekih općih mjesta, ali ostajući slijepi i gluhi na ono što se događalo oko njih.

Da, zadovoljili su se i time što tvore većinu u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda. Hrvatska najbolje zna kako to nije posve nevažno, jer je svojedobno – upravo zahvaljujući podršci nesvrstanih – izabrana kao nestalna članica u Vijeće sigurnosti. Nije nevažno, ali je daleko od toga da bi bilo dovoljno.

Dodatni je problem Pokreta što on danas okuplja veliki broj vrlo raznorodnih zemalja, a što među nekima od tih zemalja dolazi i do otvorenih sukoba. Raznorodnost, sama po sebi, ne bi trebala biti opterećenje, ali ako ona podrazumijeva i toleriranje evidentnog nedostatka makar i natruha demokracije, onda to za Pokret nije dobro. Čini ga naprosto nevjerodostojnim. Baš kao što ga čini nevjerodostojnim činjenica da se njegovi članovi međusobno sukobljavaju, dok Pokret zagovara mir u svijetu.

Pa što bi onda Pokret morao učiniti danas? Morao bi se ponovo izboriti za svoje mjesto na međunarodnoj sceni, jer on ga je – ponovit ću to još jednom – u najvećoj mjeri izgubio.

Kao prvo, Pokret bi morao napraviti neku vrstu samoanalize, utvrditi u kakvome je stanju, u kakvom okruženju postoji i što u takvom okruženju, dakle: danas i ovdje hoće i, možda još važnije, što može.

Kao drugo, morao bi na prikladan način reafirmirati ona ključna načela na kojima se okupio prvi puta prije 60 godina i koja – nažalost – svakim danom ponovo postaju sve aktualnija. To uključuje i načelo nemiješanja u unutarnje stvari drugih, i pravo svake zemlje da se razvija u skladu sa svojim specifičnim potrebama, ali i vraćanje Ujedinjenim narodima onoga mjesta na kakvo su ih postavili njihovi tvorci i idejni začetnici.

I kao treće, morao bi smoći snage i javno se, jasno i odlučno očitovati o svim aktualnim problemima svijeta u kojem živimo. Iz dana u dan – ako je potrebno. Konsenzus o onim najakutnijim pitanjima moralo bi biti moguće postići. Ne mislim tu samo na rastući jaz između razvijenih i onih u razvoju, nego i na rast siromaštva, pa i u razvijenim zemljama, na globalni terorizam, na sve akutniji problem izbjeglica i na suočavanje s istinom o tome što ih je pokrenulo, kao i na obnavljanje oštrih podjela u svijetu, mada ne više na nekadašnjoj blokovskoj osnovi i na ponovno zahuktavanje utrke u naoružanju; odnos prema pandemiji da i ne spominjem!

Ukratko: Pokret nesvrstanih morao bi prerasti ulogu glasačke mašinerije u Ujedinjenim narodima, vratiti se onoj ulozi u kojoj je i stvoren, a to je uloga ključnoga borca za mir i sigurnost u svijetu i za ravnopravne odnose među svima, kao i za rješavanje svih sporova mirnim putem. I morao bi ponovo izboriti ‘pravo građanstva’ za načela miroljubive aktivne koegzistencije, poznata još iz Bandunga.

Primijetili ste: puno sam puta upotrijebio izraz: morao bi. Da, Pokret nesvrstanih morao bi učiniti mnogo toga, ako ne želi ostati samo uspomena iz nekih dalekih dana. Ne mislim da Pokret to ne može. Upravo suprotno. Pokret to može. Ali i više od toga. Pokret nesvrstanih to mora, jer prilike u svijetu rapidno se pogoršavaju i traže aktivnu ulogu jednog korektivnog faktora, traže glas razuma u džungli nerazuma.

Pokret nesvrstanih već je jednom takvu ulogu odigrao. Ne vidim zašto ne bi i opet. Pri čemu smatram da tome naporu mogu i moraju pridonijeti i zemlje sljednice jugoslavenske federacije, koje se danas ili ponašaju tako kao da bi najradije taj dio svoje prošlosti zaboravile, ili pokušavaju Pokret iskoristiti za svoje uske potrebe i ciljeve.

I sve to što sam rekao, rekao sam kao jedini predsjednik Republike Hrvatske koji je u svojstvu promatrača aktivno sudjelovao u radu dva sastanka na vrhu Pokreta nesvrstanih. Bio sam na tim sastancima upravo zato što sam shvaćao kolika je potencijalna uloga Pokreta nesvrstanih u današnjem svijetu, nego i kolika je potreba za takvom ulogom.”