Stjepan Mesić odgovara Ivi Bancu: TKO TO TAMO PEVA?

Izdvajamo

• Umjesto bilo kakvog zaključka, parafrazirat ću ono što je Banac izrekao na račun neokomunizma i komunističkog nasljeđa što se priviđaju njemu i njemu sličnima. Ne samo neofašizam, nego i svaka sentimentalnost prema fašističkom nasljeđu najozbiljnije potkopavaju naš demokratski poredak. "Otkrivajući" nepostojeći neokomunizam i preuzimajući ulogu barjaktara u borbi protiv njega, Banac se toga posla marljivo prihvatio. I može on u budućnosti pjevati (i pisati) što god hoće, ja se na njega više osvrtati neću. Ovo je sasvim dovoljno. Za sva vremena i za svakoga tko misli svojom glavom. A takvih je u Hrvatskoj ipak još uvijek više nego što Banac pretpostavlja. Srećom!

Povezani članci

• Haris Ljevo najavljuje novu sezonu francuske Ligue 1 : Nikad jače i neizvjesnije prvenstvo
• Intelektualci protiv crkvene inkvizicije: 50 otkaza saradnje sa “Svjetlom riječi” zbog smjene Drage Bojića
• Slobin načelnik ponovo na Kosovu
• Branko Lustig: Uvijek možeš odlučiti. Odlučio sam da hoću da živim
• Ragužustra
• Koliko je nacionalizma Hrvatima prihvatljivo?

Ne pada mi na pamet bolji naslov za ovo reagiranje na smušeni, ali krajnje maliciozni i – povrh svega – neistinama puni tekst Ive Banca, objavljen u Vijencu pod naslovom “Hrvatski neokomunizam”. Ivu sam Banca sa svim njegovim presvlačenjem (političkih) dresova odavno pročitao i nemam nikakve potrebe čitati ono što sada piše. No, neki su me prijatelji upozorili na navedeni tekst u kojemu mi je dodijelio ulogu glavnog negativca, pa sam ga ipak pročitao i zaključio da ne mogu odmahnuti rukom i reći: “A što se onaj tamo javlja?” (tko to tamo peva?), nego da moram reagirati. Ne zbog sebe, još manje zbog autora, nego samo i isključivo zbog toga što je taj gospodin sveučilišni profesor i to još na katedri za povijest. Pa ako on ovakve nebuloze kakve podastire čitateljima Vijenca nudi i svojim studentima (a nelogično bi bilo pretpostaviti da to ne radi), onda reagirati treba. Zbog istine i zbog laži kojima se ta istina pokušava istisnuti iz svijesti ljudi.

         Ukratko: njegova je teza kako je u Hrvatskoj na djelu neokomunizam koji želi restaurirati jugoslavenski komunistički režim (makar u idejnom smislu), kako nas je vrijeme komunizma “izuzetno unazadilo”, kako komunisti nisu stvorili uvjete za hrvatsku slobodu i nezavisnost, a kako sam ja “glavni glasnogovornik djece komunizma” koja “postupno rehabilitiraju komunizam uz šifru antifašizma”. Da bi valjda upotpunio priču Banac u svoje fantazmagorije upliće i mojeg nekadašnjeg savjetnika za vanjsku politiku koji kao novinar povremeno objavljuje tekstove u kojima iznosi svoja razmišljanja i prosudbe. On nezgrapno aludira i na njega kao na autora jednoga od mojih tekstova (on ga zove pamfletom), pokazujući kako mu je dugogodišnji boravak u Americi oslabio poznavanje hrvatskog jezika, jer upirući prstom na “stvarnog autora” govori kako ga odaje “pravopis”. Mislio je valjda na stil, no to je i najmanje što bih mu prigovorio zbog teksta o hrvatskome neokomunizmu.

         Prije svega, naš bi cijenjeni sveučilišni profesor povijesti ipak morao znati (barem to i barem toliko) da komunizam nikada i nigdje nije realiziran, pa ni u Jugoslaviji. Postoji komunizam kao ideja (a te se ideje Banac i razni banci očito panično boje) i postojale su razne forme autoritarnih poredaka koji su svi tvrdili da im je komunizam krajnji cilj – od rigidnog staljinizma kojemu su kao žrtve pali milijuni ljudi, pa do prilično liberalnog jugoslavenskog modela samoupravnog socijalizma koji je, doduše, bio otvoren prema svijetu, ali političku oporbu nije trpio (pa sam ja tako odsjedio godinu dana u zatvoru, dok je uvaženi profesor udobno živio – s jugoslavenskom putovnicom – u Americi, izigravajući prema potrebi salonskog disidenta, ali održavajući istodobno vrlo dobre odnose sa službenim predstavnicima tadašnje države). Govoriti, dakle, o komunizmu kojega netko želi restaurirati potpuni je besmisao, jer ono što nije postojalo ne može se ni obnoviti. No, nije naš profesor baš tako naivan i neupućen. Njemu izraz “neokomunizam” treba da bi ga implicite suprotstavio izrazu “neofašizam” i da bi skrenuo pozornost od realne opasnosti sve prisutnijeg neofašizma u Hrvatskoj ne nepostojeću opasnost od neokomunizma (kojega valjda “vide” samo oni kojima se priviđaju i bijeli miševi). A da je tome tako, može se razabrati i iz konstatacije kako je “fašizam također bio izuzetno štetan”. Dakle, uz komunizam (koji nije ni postojao) i fašizam je “također” bio štetan. Zar samo štetan? Zar tako nešto može, smije napisati, pa čak i pomisliti netko tko je sveučilišni profesor povijesti, znanstvenik dakle? Zar to nije imanacija povijesnog revizionizma kojega Banac predbacuje onima koji se posljednjim snagama (jer potpore od tamo, odakle bi je trebali dobiti – nemaju) bore za očuvanje istine o Drugome svjetskom ratu i o Narodno-oslobodilačkoj borbi? Tek usput: za izraz NOB Banac tvrdi da je “agitpropovski”, ali ne spominje Domovinski rat, koji je – kao izraz – preuzet od Staljina (veliki domovinski rat).

         Potpuna je neistina, ali i izravna uvreda svim istinskim antifašistima, kako u Hrvatskoj ni u vrijeme, ni nakon Drugog svjetskog rata “nije pobijedio nikakav antifašizam”. U istu kategoriju ide i tvrdnja kako je Jugoslavija u roku od nekoliko godina “u svakome detalju bila sovjetizirana”. To vrijedi za prvih nekoliko godina, ali nikako za desetljeća nakon loma sa Staljinom i netko, tko je sveučilišni profesor povijesti, to bi ipak trebao znati. Baš kao što bi trebao znati da je notorna laž kako je vrijeme Jugoslavije bilo vrijeme stagnacije i kako je teza o pljački Hrvatske u protekla malo više od dva desetljeća – mit. Jugoslavija se, a s njome i Hrvatska, sve do sredine osamdesetih godina razvijala, stalno, a u nekim razdobljima i vrlo brzo, a pljačka Hrvatske otkako je postala samostalna na žalost nije nikakav mit. Neka Banac pita radnike koji su ostali bez posla, a koji su nekada radili u velikim (i profitabilnim i konkurentnim) pogonima i tvornicama, neka ih pita kako je bilo i kako je sada, neka ih pita kada se Hrvatska razvijala i od kada nazaduje. Uostalom, neka kao znanstvenik konzultira stručnu literaturu i egzaktne podatke, pa možda neće ovako “prodavati pamet”, trujući neistinama ljude na pragu radnoga vijeka.

         Krajnje maliciozne, ali i opasne Bančeve su konstrukcije kojima me dovodi u kontekst “sve smjelijeg djelovanja putinovske agenture i u Hrvatskoj”, kao i ona da “pomodnoj neokomunističkoj eliti” ne bi bilo po volji da se “apologete ustaških poklika i znakova” pomete s javne scene, jer oni su – kao – saveznici neokomunizma. Dakle: neofašizam je sveo na apologete poklika i znakova, ali ne propušta one koji mu nisu po volji, ili koji – što je još strašnije – misle različito od njega, prokazati kao “putinovsku agenturu”. To govori dovoljno samo za sebe, ali i pokazuje da je naš uvaženi profesor u Americi usisao duh zloglasnog makartizma, koji se danas ponovo počinje javljati i u sklopu međunarodnih odnosa.

         Umjesto bilo kakvog zaključka, parafrazirat ću ono što je Banac izrekao na račun neokomunizma i komunističkog nasljeđa što se priviđaju njemu i njemu sličnima. Ne samo neofašizam, nego i svaka sentimentalnost prema fašističkom nasljeđu najozbiljnije potkopavaju naš demokratski poredak. “Otkrivajući” nepostojeći neokomunizam i preuzimajući ulogu barjaktara u borbi protiv njega, Banac se toga posla marljivo prihvatio. I može on u budućnosti pjevati (i pisati) što god hoće, ja se na njega više osvrtati neću. Ovo je sasvim dovoljno. Za sva vremena i za svakoga tko misli svojom glavom. A takvih je u Hrvatskoj ipak još uvijek više nego što Banac pretpostavlja. Srećom!

 Novossti