STJEPAN MESIĆ: KOMUNIKACIJA SARAJEVA I ZAGREBA SE SVELA NA MEĐUSOBNA VRIJEĐANJA, A HRVATSKA U TOME PREDNJAČI

Povezani članci

• Marinko Čulić: Konzerviranje rata
• BORIS DEŽULOVIĆ: Ostvaruju se mladenački snovi Pavelićevih veterana
• Goran Sarić:Vodozemci
• Finis sanctificat media
• TRENUCI ODLUKE ZA EVROPU?
• Berić: Kradljivci budućnosti

foto: š.g

Nekadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić je neiscrpni izvor mudrosti.

Mnogi se s nostalgijom sjete kada je bio na čelu Hrvatske, upravo zbog racionalnijeg pristupa stvarima i rješavanju mogućih problema, nešto što nažalost danas nije slučaj.

U ekskluzivnom intervjuu s bivšim predsjednikom Hrvatske smo razgovarali o situaciji u regionu, odnosima službenog Sarajeva i Zagreba, ali i ratu, koji više od 100 dana bjesni u Ukrajini.

Mišljenja je da sve dok se gledamo u kategorijama “mi” i “oni”, situacija u regionu neće biti dobra.

Kako vidite situaciju u regionu?

Daleko je od one kakva bi mogla i morala biti. Kada kažem: morala, imam na umu interese, životne, svakodnevne interese građana u svim zemljama regije. Umjesto nastavljanja procesa normaliziranja međusobnih odnosa, umjesto njihovog daljeg izgrađivanja, svjedoci smo stagnacije, a nerijetko i pogoršavanja. Pa zar ne govori dovoljno o tome nezadovoljavajućem stanju već i sama činjenica da o tome i danas moramo razgovarati? Zajednička se država raspala prije tri decenije. Raspala se u ratovima u kojima je Bosna i Hercegovina najviše stradala. U međuvremenu uspostavili smo diplomatske odnose, razmjenjujemo ambasadore, gotovo je već zaboravljeno vrijeme kada nismo mogli ni telefonirati iz države u državu. A ipak, to je samo privid normalnosti.

Usprkos tome, usprkos činjenici da su uspostavljeni i da se razvijaju odnosi između naših privreda, i dalje nas pritišće teško breme rata u smislu da nismo onako kako je trebalo raščistili ne samo s uzrocima rata, ne samo s time tko je najodgovorniji, tko je činio zločine, kakve i kada, nego se nismo otarasili ni predrasuda i stereotipa na osnovi kojih je u ratnim danima građena mržnja među narodima regije. Dok se toga ne riješimo, dok ćemo se gledati u kategorijama ‘mi’ i ‘oni’, dok ćemo tražiti ono što nas razdvaja, umjesto onoga što nas povezuje, stanje u regiji neće biti dobro.

Ponovo su se čini mi se “zategnuli” odnosi prvenstveno između Hrvatske i Srbije zbog mogućih optužnica protiv pilota iz Hrvatske za navodne zločine? Iz Hrvatske stižu prijedlozi da se digne optužnica i protiv predsjednika Srbije Aleksandra Vučića? Gdje nas sve to vodi?

To je upravo ono o čemu sam govorio. Nikako da skinemo s pleća breme prošlosti. Moje je čvrsto i načelno stanovište da svatko najprije mora pomesti u vlastitom dvorištu. Ne mogu ja drugome predbacivati ono što sam radim, ili sam radio. Ne mogu drugoga optuživati da skriva ratne zločince i prešućuje ratne zločine, dok i sam radim to isto. Niti meni ima pravo bilo tko bilo što predbacivati, ako on sam to isto radi. Ponavljam, govorim načelno, ne bih želio komentirati niti te optužnice iz Srbije protiv nekoliko hrvatskih pilota, niti onaj stari, svima dobro poznati govor sadašnjeg predsjednika Srbije. Srbija mora istjerati stvari na čistac sa svojom ulogom i svojom odgovornošću u ratovima u kojima se raspala Jugoslavija. 

Ne mislim, naravno, na srpski narod, nego na Srbiju kao državu. A ta država nije još došla ni dotle da javno, bez ikakve rezerve prizna i prihvati odgovornost režima Slobodana Miloševića. Dok, s druge strane, Hrvatska nikako da smogne snage i otrgne se iz zagrljaja ustašonostalgičara koji bi nas uporno htjeli vratiti u mračnu prošlost koja je, prema njihovim lažnim prikazima, bila svijetla. Nije to u Hrvatskoj toliko državna politika, koliko je u pitanju nedostatak državnog otpora takvim tendencijama. I na tom tlu buja onda sve ono čega u bilateralnim odnosima Hrvatske i Srbije ne bi smjelo biti, sve ono što truje i odnose među državama i odnose među ljudima. Pitate: kamo nas to vodi? Nikamo, to je ćor-sokak. Iz kojega nećemo izaći tako što jedni druge ucjenjujemo, ili jedni drugima prijetimo.

Kako gledate na odnose BiH i Hrvatske? Čini se svima, da su nikad zategnutiji, barem kada se gleda s političkog aspekta?

Moram reći da se gotovo s nostalgijom sjetim odnosa između Hrvatske i Bosne i Hercegovine u onom vremenu kada sam bio Predsjednik Hrvatske. Na obje starne postojala je iskrena volja da se odnosi unapređuju, da prevladamo ono negativno iz nedavne prošlosti. Redovno se sastajalo Vijeće za međudržavnu suradnju, postojali su kontakti na svim razinama, i Zagreb i Sarajevo vidjeli su svoju budućnost u ujedinjenoj Evropi. Danas je potpuno drugačije. Komunikacija se praktično svela na međusobna vrijeđanja i optuživanja preko medija, pri čemu moram sa žalošću konstatirati da Hrvatska u tome prednjači. Koplja se lome oko izbornog zakona i uporno se u Zagrebu inzistira na pravu Hrvata u BiH da biraju svojeg predstavnika u Predsjedništvo države. Nikoga ne zanima da to ne odgovara Daytonskom sporazumu. On predviđa da se jedan član Predsjedništva bira iz redova hrvatskog naroda, ali ne i da taj član u Predsjedništvu predstavlja Hrvate. On, s ostalom dvojicom svojih kolega, zastupa Bosnu i Hercegovinu. To, i ništa drugo. 

Sto puta sam to već rekao, ali očito ni uporno ponavljanje ne prodire u začepljene uši. Kao ni to da se ravnopravnost naroda može postići samo ostvarivanjem ravnopravnosti njegovih članova, odnosno – drugim riječima – da prava pojedinca ne proizlaze iz toga što je on pripadnik ovoga ili onog naroda, već iz činjenice da je građanin. Da, zagovaram građansku državu i uvijek ću je zagovarati. I ne zanima me pri tome koja se stranka takvim konceptom osjeća zakinutom. Razmišljam o potrebama i interesima građana, i Hrvata, i Bošnjaka, i Srba. Ne razmišljam o strankama. Ljudi će za njih glasati ovisno o svojim sklonostima i temeljem njihovog opredjeljivanja bit će formiran parlament. Ali nitko ne može imati određena prava zato što je bilo Srbin, bilo Hrvat, bilo Bošnjak. Ne, prava imaju, smiju i moraju imati samo građani. A na funkcije, bilo koje funkcije, ljude treba birati ovisno o njihovim sposobnostima, a ne zato što su pripadnici ove ili one nacije. Zar je to tako teško shvatiti?

Rat u Ukrajini, odnosno invazija traje još uvijek, bez nekih naznaka da će sve to prestati? Da li je taj sukob prema vama možda uvod u neki novi svjetski poredak? Cijene rastu iz dana u dan? Gdje idemo generalno kao čovječanstvo?

Rat u Ukrajini iznimno je komleksno pitanje i ne može se svesti na konstataciju kako je Rusija napala Ukrajinu, ma koliko da je to točno i nesporno. Taj rat treba staviti u kontekst američkog-ruskih odnosa koji se pogoršavaju godinama, u kontekst širenja Atlantskog pakta prema ruskim granicama, usprkos  ruskom negodovanju i upozorenjima da to neće tolerirati. Kako će se stvari dalje razvijati više je nego teško reći. Nemoguće je, jer već tri mjeseca hodamo po opasnom rubu nuklearnog rata. I svaki dan može donijeti nešto nepredvidljivo i neočekivano, a s nesagledivim posljedicama. Poskupljenja, nestašice, to su tek naznake onoga na što se moramo pripremiti, ukoliko rat ne prestane, ali i ukoliko se iz temelju ne promijeni odnos Zapada prema Rusiji. A i prema Kini.  

Zapad ne posustaje u naoružavanju Ukrajine i u pothranjivanju krajnje opasne iluzije da Ukrajina može pobijediti Rusiju, dok Rusija ne prekida vojnu operaciju kojom, prema svemu sudeći, želi u potpunosti osigurati područja Luganska i Donjecka što ih je priznala kao samostalne države, ali i uspostaviti kontrolu nad obalnim područjem, uključujući i nekoliko gradova, čime bi učvrstila povezanost Krima s ostatkom svojega teritorija. Jednoga će se dana morati sjesti za pregovarački stol. Igrati na kartu prevrata u Moskvi naprosto je glupo. Putin neće nestati i s njim će se moratti razgovarati. Da se htjelo ozbiljno razgovarati i uzeti u obzir ruske prijedloge potkraj prošle godine, rat je mogao biti izbjegnut. Dakle, pregovarat će se morati, to je nedavno jasno rekao i doajen američke i svjetske diplomacije Henty Kissinger. 

A ja ću dodati da to moraju biti pregovori Joe Bidena i Vladimira Putina. Što ne znači isključivanje Ukrajine, ali znači priznavanje realnosti. Rezultat? Za Ukrajinu – ne znam, niti bih se usudio predviđati. Ali za svijet rezultat mora biti prihvaćanje koncepta multipolarnog svijeta koji isključuje jednoga hegemona, ma tko to bio, koji će nametati rješenja i odlučivati o tome kako će izgledati svijet u kojem živimo. Sve drugo bio bi poraz cijeloga svijeta.

una.world/ba