Stjepan Mesić: Biti oportunisti, ili biti antifašisti

Izdvajamo

• Neofašizam i neonacizam, mada se rijetko gdje kite tim imenima, potiču rast nacionalizma, isključivosti, ksenofobije, netolerancije, potiču ponovo zatvaranje u nacionalne torove koje onda ograđuje bodljikavom žicom. Da, nacionalizam u čijem su korjenu neofašizam i neonacizam dovodi u ozbiljnu opasnost i milenijski projekt evropskoga ujedinjenja koji je jedina i posljednja brana novim oružanim sukobima na evropskome kontinentu.

Povezani članci

• ”MeToo” kampanja na balkanski način
• Iz šešira sećanja Ešrefa Zaimbegovića
• Možda se netko ipak zamisli; jednom
• Božica Jelušić: Kad jednom shvatiš da kroz naprsline curi životna snaga i vrijeme, moraš odustati
• Izbori će ipak biti održati: Trijumf razuma
• Zlatni most

Naci-fašizam, a ustaštvo je bila njegova hrvatska inačica, zločin je u ideji, u programu i u realizaciji. Antifašizam koji je na našim prostorima, pa i u Dalmaciji, neraskidivo vezan s Komunističkom partijom i maršalom Josipom Brozom Titom, plemenita je borba za slobodu, a protiv okupatora i onih koji su mu pomagali, sasvim konkretno onih koji su Dalmaciju, otoke i dobar dio Kvarnera prodali fašistima.

Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić govorio je večeras u Solinu na proslavi 75. godišnjice ustanka naroda Dalmacije. Njegovo obraćanje prenosimo u cijelosti:

“Okupili smo se u povodu jubileja kojega bi, zajedno s nama, trebala slaviti cijela država. Na žalost – ne slavi. Ili se pravi gluha i slijepa, ili pribjegava povijesnom revizionizmu i “ponovo piše povijest”. Ne znam što više zaslužuje osudu.

Činjenica je, međutim, da se mi – osim jednoga ili dva dana u godini – sramimo onoga sa čime se cijeli slobodarski i demokratski svijet ponosi. Kada kažem “mi”, mislim – naravno – na državu, ali i na dobar broj stranaka oporbe koje oportunistički kalikuliraju što im se, u smislu prikupljanja glasova, više isplati.

Biti oportunisti, ili biti antifašisti.

Da su tako kalkulirali oni koji su se u Dalmaciji prije sedam i po desetljeća digli na ustanak, ustanka nikada i ne bi bilo. Ne, oni su krenuli u gotovo bezizlazni boj, vođeni geslom, sažetim u riječima kojima ću vas pozdraviti: smrt fašizmu – sloboda narodu!

Ima li jasnijeg i kraćeg programa ustanka, opisa njegovoga cilja i svrhe? Apsolutno nema. Zamjeraju nam neki, meni osobito, što se služimo tim pozdravom. A ja ih pitam: što oni time žele postići? Što žele poručiti? Ako se žele deklarirati kao fašisti, neka to otvoreno kažu. No, hrabrosti za to nemaju.

Kada bi to učinili, došli bi u otvoreni sukob s Ustavom Republike Hrvatske koji izričito kaže da je ova država sagrađena i na temeljima antifašizma. Doista tako kaže, čak ako i onaj neki ministar koji je na čelu resora što bi valjda kao prvo trebao podrazumijevati pismenost, tvrdi da antifašizma u hrvatskome ustavu nema.

Ako je pak onima kojima se ne sviđa naš pozdrav neprihvatljivo to, što se njime želi sloboda vlastitome narodu, neka i to otvoreno kažu. Za to tek nemaju hrabrosti, a kako bi – uostalom – mogli slaviti Domovinski rat, ako bi se otvoreno okrenuli protiv antifašističkoga?

Onda ima i onih koji kvazi znanstvenim argumentima “dokazuju” kako je antifašizam bio reakcija na Mussolinijev fašizam i Hitlerov nacizam, pa je kao takav – povijesna kategorija, jer onakvog fašizma i nacizma danas nema.

Zaključak: onda nam ne treba ni antifašizam. Pogrešno!

Svjesno sam rekao da ONAKVOG fašizma i ONAKVOG nacizma danas nema. Ali ima neofašizma i neonacizma koji se napajaju na istim otrovanim izvorima, koji propovijedaju istu teoriju nadređenih i podređenih naroda, koji dijele ljude na one koji su više vrijedni – bilo zbog nacionalnosti, bilo zbog rase ili vjere, ili kombinacije svega toga, od drugih koji su manje vrijedni.

Neofašizam i neonacizam, mada se rijetko gdje kite tim imenima, potiču rast nacionalizma, isključivosti, ksenofobije, netolerancije, potiču ponovo zatvaranje u nacionalne torove koje onda ograđuje bodljikavom žicom. Da, nacionalizam u čijem su korjenu neofašizam i neonacizam dovodi u ozbiljnu opasnost i milenijski projekt evropskoga ujedinjenja koji je jedina i posljednja brana novim oružanim sukobima na evropskome kontinentu.

Upravo danas i ovdje, kada se s dužnim pijetetom prisjećamo veličanstvene borbe što je u Hrvatskoj, ali i u drugim dijelovima nekadašnje Jugoslavije, vođena protiv naci-fašizma, potrebno je to jasno i glasno reći.

Upravo danas, kada obilježavamo 75-tu obljetnicu ustanka naroda Dalmacije, potrebno je krajnje jasno i dovoljno glasno da nas svi čuju, reći ovo: antifašizam nije povijesna kategorija i niti ga se može, niti smije ograničavati samo na razdoblje Drugoga svjetskog rata. Na žalost, u današnjoj Hrvatskoj to je posebno važno naglašavati.

Osvrnite se oko sebe. Pogledajte dalmatinske gradove i gradiće, mjesta što su bila poznata po velikom broju boraca Narodno-oslobodilačke borbe. Danas u njima niču spomenici “žrtvama komunizma”, čime se jasno želi diskreditirati Komunistička partija, vodeća snaga narodno-oslobodilačkoga rata.

O tome kakvu su sliku pružali sramotni događaji što su pratili ovogodišnju proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, neću posebno govoriti. Svaki pravi i iskreni hrvatski branitelj morao je time biti postiđen.

A svatko, tko je pravi hrvatski domoljub, u najpozitivnijem smislu te riječi, morao je zaključiti kako to nije njegova proslava.

Žalosno, ali istinito!

I onda nam još tvrde kako izmišljamo fašizaciju našega društva, pričaju nam kako su htjeli govoriti o poslu, a mi samo uporno ponavljamo priče o partizanima i ustašama, “otkrivaju” nam da je Drugi svjetski rat završio. Mi dobro znamo da je završio, ali znamo i to tko ga ponovo budi i otpočinje.

Mi jako dobro znamo kamo vodi ponavljanje fraze “dosta nam je ustaša i partizana”.

To prije svega izjednačava stvari koje se nikada, nigdje i ni pod kojim uvjetima ne mogu izjednačiti! Ponavljam: nikada, nigdje i ni pod kojim uvjetima!

Naci-fašizam, a ustaštvo je bila njegova hrvatska inačica, zločin je u ideji, u programu i u realizaciji. Antifašizam koji je na našim prostorima, pa i u Dalmaciji, neraskidivo vezan s Komunističkom partijom i maršalom Josipom Brozom Titom, plemenita je borba za slobodu, a protiv okupatora i onih koji su mu pomagali, sasvim konkretno onih koji su Dalmaciju, otoke i dobar dio Kvarnera prodali fašistima.

Pa da nije bilo antifašista, naša bi Predsjednica danas bila Talijanka!

Da bilo je, na žalost, zločina osvete i na strani pobjednika – antifašista. Ne samo kod nas. To je činjenica, to moramo priznati i osuditi. Ali, antifašistički program nije bio program smrti, ma što tko o tome danas govorio. Postoje zabilježena i snimljena sjećanja sudionika ustanka, ima ih još i živih, postoje brda dokumenata i sve je jasno – naravno, onome tko prihvaća istinu.

A takozvanu priču o ustašama i partizanima, nismo počeli mi – antifašisti, nego oni koji dovode u pitanje i diskreditiraju antifašizam; oni koji prekrajaju povijest Drugoga svjetskog rata. I sada bi još htjeli da mi na to šutimo. E, nećemo!

Htjeli bi nam nametnuti koncept suočavanja s istinom o prošlosti kroz bespogovornu osudu svega što se događalo između 1945. i 1990. To bi odgovaralo onima koji difamiranje antifašizma, osobito tamo gdje je u njemu ključnu ulogu imala Komunistička partija, žele iskoristiti za posljednji obračun s idejom koja je – kao ideja – smrtni neprijatelj neoliberalnog kapitalizma.

Pri tome, neoliberalni je kapitalizam na zalasku. On se urušava. Sve je više onih koji ga kritiziraju, koji osuđuju njegovu nehumanost, njegovo uzdizanje profita i novca na pijedestal božanstva. Poslušajte samo što govori sadašnji Papa. A sve to odbijaju vidjeti samo oni vječno “jučerašnji”, oni koji bi – za razliku od nas – bacilli najradije Hrvatsku natrag u najtamniji odsječak njezine novije povijesti.

Da se to ne dogodi, moramo se oduprijeti. Odlučno i beskompromisno. Kada to kažem, imam u prvome redu na umu snažno oružje što nam ga je dala demokracija, a to su slobodni izbori.

Za malo više od mjesec dana otvorit će se biračka mjesta. Taj dan, dan izbora, prilika je za slobodoljubive, demokratske, antifašistički orijentiarne građane Republike Hrvatske, ne samo Hrvatice i Hrvate, nego sve naše sugrađane, da odluče u kakvoj Hrvatskoj žele živjeti, da odluče kakva će biti budućnost.

Ne samo njihova, nego i njihove djece. Napravite, svatko za sebe, bilancu proteklih četvrt stoljeća. Procijenite što je bilo dobro, a što loše. Prisjetite se tko je, kada i koliko vremena upravljao Hrvatskom i što se u to vrijeme događalo.

I samo još nešto: prisjetite se tada i onih koji su prije 75 godina digli ustanak, ne misleći na sebe, nego na svoju domovinu i na njezinu budućnost. Nemojte ih iznevjeriti!

Antifašistički ustanici digli su se prije sedam i po desetljeća protiv okupatora, ali i protiv onih koji su, surađujući s njima, izdali Hrvatsku.

Mi danas nemamo pravo izdati na izborima ni sebe, ni Hrvatsku!”