Steže li se obruč oko bosanskohercegovačkoga etno-trojca?

Povezani članci

• Srđa Popović: Tadić rehabilitacijom Draže Mihailovića rehabilitira i Ratka Mladića
• Hoćemo sankcije!
• Maca je zakucala, na pogrešna vratanca
• Dobro jutro Sarajevu, Mostaru i Banja Luci.
• Obilježavanje dana oslobođenja Mostara od fašističkog okupatora
• ZVÄĆE SE HAMLET

Sve u svemu, dojam je kako se oko etnonacionalista, njihova vodećeg trojca prije svega, steže sve snažniji obruč. I kako nije daleko od pameti da vrijeme etnonacionalističke neupitnosti odbrojava svoje zadnje dane. Iako, istina je i to, ne ovisi samo o njima hoće li se to i dogoditi.

S talasanjem, uz „velike“ ideje o „nacionalnom oslobođenju“, nacionalisti su snažnije startali već osamdesetih. Prisjetimo se, uostalom, „događanja naroda“, pa nosanja moštiju cara Lazara. A onda se to počelo „obogaćivati“ i još koječim – i na svim stranama dakako. I sve to nije moglo završiti drugačije no što jeste – rasturanjem bivše države, ali i stotinama tisuća ubijenih, milionima izbjeglih i protjeranih, ostalo da se i ne spominje.

Svijet je želio vjerovati da će okončanje rata značiti i početak procesa katarzičnog osvješćivanja i propitivanja vlastite odgovornosti za ono što nam se događalo na isteku XX. stoljeća. Nažalost, to je, barem što se daytonskoga trokuta tiče, gdje više, gdje manje, izostalo. Srbija je i danas raspolučena između zagledanosti u budućnost i prizivanja prošlosti, a u Hrvatskoj, dojam je, nakon ulaska u EU nanovo popuštaju endehazijske kočnice.

Sve to nije ostalo i bez svoga odjeka u BiH. Jer, ruku na srce, procesi kod njezinih susjeda na najuvjerljiviji način prelamaju se i u njoj samoj. I da ne duljimo, stanje stvari je danas takvo da sve slikovitije asocira na vrijeme s početka devedesetih. Jer evo, tko, iole objektivan, može definirati ijednu ključnu državnu politiku oko koje postoji široki društveni konsenzus. Pogledajte, recimo, pitanje pridruživanja NATO-u i Evropskoj uniji, ili, pak, previranja oko Pelješkoga mosta – da ne nabrajam. Ni konsenzusa, ne širokog nego nikakva, ni jedinstvene državne politike. I, što je još indikativnije, njihov izostanak ima naglašeno etnički predznak.

Nedavno, primjerice, Vijeće ministara potpisa sporazum o pridruživanju Transportnoj zajednici – i svi pomisliše kako je priča o jednoj od važnijih odluka državne vlade, a i države, okončana. No, kako sada stvari stoje – nije. Jer, poruči ovih dana Dodik, bez njegova mehanizma koordinacije – ponavljam, mehanizma koordinacije kakav on zahtijeva – piši, propalo je. Ili, gotovo pa identičan princip se gura i u poslovnik Parlamentarnog odbora za stabilizaciju i pridruživanje – za one koji ne znaju, radi se o zajedničkom tijelu BiH i EU – u kojem i jedni i drugi imaju isti broj predstavnika. Iz RS-a se, naime, istrajava da se u bosanskohercegovačkom dijelu toga tijela uvede princip entitetskog glasovanja. A to znači, može kompletna delegacija EU podržati nešto, može i većina bosanskohercegovačkih predstavnika odbora biti za to isto, ali nema li u odboru i jedne od entitetskih većina, nema ni odluke.

Na ovaj način, i u jednom i u drugom slučaju se demontira država a entitetima jača pozicija državnoga subjektiviteta. I to je pozicija od koje lider SNSD-a ne odstupa. Ali, ruku na srce, prešutnu suglasnost za nju ima i iz kancelarije prvog čovjeka istočnih susjeda. Uostalom, i u vikendu iza nas, na „Danima RS-a u Srbiji“, Dodik je još jednom ponovio kako ni za milimetar ne odustaje od „svojih snova da Republika Srpska i Srbija budu jedno“ – i za to pokupio aplauze, ne samo obična svijeta nego i, na fešti nazočnih ministara srbijanske vlade. A to, pokaza se već slijedeći dan, nije zasmetalo ni gospodinu Vučiću. Jer, da jeste, vraga bi Mile s njim krstario Srbijom i otvarao izgrađene dionice srbijanskih autoputova – i uskrsavao srpsku slogu kao što je ovog vikenda činio.

Doduše, znade banjalučki kockar kada treba reterirati. Pokazao je to i ovih dana. Najednom je odustao od referenduma o statusu RS-a, kojeg je za slijedeću godinu najavljivao na sva zvona. Zašto? Zato što, kao bajagi, o tome nije moguće osigurati konsenzus sa strankama Saveza za promjene – a bez njega, kao eto, ni on sam ne želi na sebe preuzimati teret historijske odgovornosti za budućnost srpskog naroda. Oni, pak, koji se političkim analizama detaljnije bave, smatraju kako je to već pročitani Dodikov trik – a da je stvarni razlog u činjenici da ga je na reteriranje, zbog pritisaka kojima je i sam izložen, primorao sam Vučić. Jer, referendum u RS-u značio bi i definitivno opraštanje od snova o Srbiji u ujedinjenoj Evropi, od koje prvi čovjek istočnih susjeda, dojam je, još uvijek ne odustaje.

Za sada, istina, Dodik ne odustaje i od metoda autoritarnog vladanja u RS-u. Dapače, sve nemilosrdniji je prema onima koji mu nisu bezuvjetno lojalni. Na svojim je plećima to, zbog financijskog izvještaja za korisnike budžeta RS za 2016. koji demistificira suštinu Dodikove vlasti, osjetio i glavni revizor Glavne službe za reviziju javnog sektora RS-a. Čovjek je, u najkraće, iako je radio posao kojeg od njega traži zakon – jer, tko mu je dopustio objavljivanje istinitih podataka – morao odstupiti i stvoriti prostor za novog, voždu lojalnoga.

Da poziciju neupitnog kani braniti do zadnjega, Dodik je pokazao i preko svoga entitetskog pendreka, ministra unutarnjih poslova RS-a. Jer, njega je iskoristio kako bi neposlušnim zastupnicima Narodne skupštine, dok njegovi donose zakone i odluke, bio onemogućen ulazak u salu za sjednice entitetskog parlamenta. I ne samo to. Njegov entitetski pendrek je išao i korak dalje – zaprijetio opozicijskim zastupnicima da, braneći predsjednika, neće prezati niti od prolijevanja krvi u ovom dijelu zemlje. I to, da ne bude nejasnoća, srpske krvi, one za koju bi, k’o biva, i život dao. No, sada se pokazuje kako su mu važni, ne svi nego samo neki Srbi – oni koji bezpogovorno salutiraju njegovu šefu. A za takav stav, ruku na srce, postoje i razlozi. Jer evo, po hitnom postupku je od gospodina predsjednika zaradio i pohvalu – da je „najbolji ministar unutarnjih poslova kojeg je RS ikada imala“.

Onima koji ga javno dižu u nebesa, doduše, ne oskudijeva ni lider HDZ-a – i među ministrima i u ostatku svijeta. Na obilježavanju stote obljetnice fra Didakove akcije spašavanja djece od gladi to je demonstrirao i jedan od mostarskih franjevaca izjednačavajući Čovića gotovo pa sa svecem. I tjerajući time, zbog osjećaja srama za ono što ovaj svećenik izgovori, krv u obraze kod tisuća poštena, prije svega hrvatskoga i katoličkog svijeta, koji je sve ove godine „dobročinstvima“ tog čovjeka i osobno svjedočio – a i raseljavanjima na sve svjetske meridijane kojima je isti kumovao.

No, i Čović i Dodik i Izetbegović su, prvi put u zadnjih desetak godina, primorani na sučeljavanje sa zidovima, s kojima nemaju iskustva. U pitanju je, prije svega, oporba svakom od njih. Dodiku svakodnevno, i sve snažnije, za vratom pušu stranke Saveza za promjene – i, sudi li se prema nervoznim reakcijama i prijetnjama prolijevanjem krvlju njegova prvog pendreka, izazivaju mu sve nesnosniju nesanicu. Pred sve većim problemima je i babin sin. Em mu se partija sve ubrzanije osipa – u prilog čemu svjedoči i formiranje Nezavisnog bloka, a i prelasci u njega čitavih općinskih organizacija – em mu sve zloćudniju nesanicu izazivaju partije građanskog političkog spektra, one s ljevice posebice. I sve jasnije mu postaje da je kraj političke moći sve bliže i partijskim mu i obiteljskim vratima. Ovih dana, na koncu, čujem kako bi se sličan blok ispriječiti mogao na putu i Čovićevoj tiraniji.

Dogodi li se to, sve bi ih pogoditi mogla i ona Gundulićeva da „kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje“. Uz unutarnji politički otpor, s kojim muke imaju sva trojica, dvojici od njih bi probleme mogao stvarati i svijet. Lider SNSD-a je već na američkoj crnoj listi. I, pošteno govoreći, nije mu lako, iako vlastitu zabrinutost, pa i svrstavanjem uz Putina i Rusiju, za sada uspijeva prikrivati.

Sličnih problema bi, međutim, uskoro mogao imati i njegov mostarski partner. Američka je administracija, navodno – a za to, uvjeravaju me, znade i on sam – pokrenula proces i njegova stavljanja na američku crnu listu. Usto, krajnje ozbiljno je, prema informacijama koje imam, upozoren i na nedavnom sastanku s američkom ambasadoricom i šefom Delegacije i specijalnim predstavnikom EU u BiH. Javnost je, uostalom, mada vrlo šturo, o tome i izvještena. Sudi li se temeljem onoga što je izišlo iz Čovićeva kabineta, radilo se o rutinskom razgovoru kakvih je svaki dan. U stvarnosti, međutim, po onome što dođe do mene, upozorenja lideru HDZ nisu bila ni malo nježna. A da to nije daleko od istine upućuje i njegova izjava samo dan-dva nakon „prijateljskog ćaskanja“ s američko-evropskim dvojcem kako implementacija rezultata izbora – jer, na to se odnosi i njihovo upozorenje – ne bi smjela biti upitna.

Temeljno je pitanje, dakako, što bi na sve to mogao biti Čovićev odgovor? Okretanje Rusiji i Putinu? Jer, takvih se signala dade prepoznati u sve većoj benevolentnosti prema ruskom ambasadoru u BiH i sve većoj zabrinutosti ovog diplomate za sudbinu Hrvata ove zemlje. U takav salto mortale, najiskrenije, ne vjerujem – jer takav zaokret, za razliku od Dodika, u slučaju lidera HDZ ne bi pao na plodno tlo. Ne vidim, prvo, ni jednog razloga da bi ga u toj vrsti ludosti mogao podržati zvanični Zagreb – a ni njegovi prvi ljudi koji su, usprkos tome što Čoviću služe kao vjetar u leđa, ipak prepoznatljivi po svojoj zapadnoj orijentaciji. S druge strane, na takvu potporu ne može računati ni među sunarodnicima u BiH – koji su mu podržavali i najveće gadarije ali svrstavanje uz Putina i Rusiju, siguran sam, ne bi.

Sve u svemu, dojam je kako se oko etnonacionalista, njihova vodećeg trojca prije svega, steže sve snažniji obruč. I kako nije daleko od pameti da vrijeme etnonacionalističke neupitnosti odbrojava svoje zadnje dane. Iako, istina je i to, ne ovisi samo o njima hoće li se to i dogoditi. Ovisi i o svima ostalima, o pameti i mudrosti političke ljevice da u front građanskoga otpora okupi sve što je i teorijski okupiti moguće posebice – pa i o još koječemu. No, ne treba gubiti nadu. Jer, tako mi se barem čini, nije se ovaj narod u Svevišnjega bacao kamenjem da mu i sada, nakon što ga je 30 godina stavljao na kušnju, ponovo okrene leđa.