Stefano BENI: Umjetnost može promijeniti svijet u određenom trenutku

Povezani članci

• Andrej Nikolaidis: Šešelj je toksični otpad, opasniji je Dodik o kojem se šuti
• Vratite Zagrebu Ulicu 8. maja 1945.
• Boris Dežulović: Šatorašima se ne sviđa sloboda za koju su se borili
• Basara: Oslobodite palitelje ambasada, odmah!
• Tako je govorio Šejh Imran “pravoslavnim hrišćanima”
• Nedjelja poezije (Petar Gudelj)

Čak i ako neka knjiga promijeni mišljenje samo jednog čitaoca, to već znači da je promijenila svijet.

Postoje oni koji svoje skrovište pronalaze u nagradama i priznanjima. Ili u kajanju – neki se stalno kaju zbog nečega. Ima i onih koji su postali sluge vlasti, njihova produžena ruka. Ali, ima i onih koji znaju da je pravi pisac samo onaj koji je uvijek protiv establišmenta i elite. Samo tako može sve da sagleda iz pravog ugla, kaže italijanski pisac Stefano Beni.

Jedan od najpoznatijih savremenih pisaca političke satire u Italiji, Stefano Beni, bio je gost upravo završenog 9. Međunarodnog podgoričkog sajma knjige. Potpisao je do sada dvadesetak romana različitih žanrova, od političkog trilera, preko savremenih bajki do grotestki. Uz to, piše drame i poeziju, bavi se novinarstvom i režijom… ali se njegova svestranost nerijetko ostane u sijenci dominacije u političkoj satiri.

– Vjerovatno me mnogi poznaju kao satiričara. Ali, satira me manje zanima od svih drugih stvari kojima se bavim, jer ona u Italiji ima posebno značenje i to samo političko. Ona, u stvari, sobom nosi više ironije, a manje duhovitosti. A mena zaokupljaju interesovanja običnih ljudi – ono što se njima dešava u glavi i srcu, a ne političari i njihovi doživljaji – kaže Beni za Portal Analitika.

Kao svestranog umjetnika, pitali smo ga što je to, onda, zajednička tema ili dodirna tačka savremenih italijanskih umjetničkih stvaralaca.

– Zajednička tema svih umjetnika – ali ne samo njih – je nostalgija, vraćanje u ljepšu prošlost. Ali, ponašenje, odnos svakog od umjetnika je drugačiji. Postoje oni koji svoje skrovište pronalaze u nagradama i priznanjima. Ili u kajanju – neki se stalno kaju zbog nečega. Ima i onih koji su postali sluge vlasti, njihova produžena ruka. Ali, ima i onih koji znaju da je pravi pisac samo onaj koji je uvijek protiv establišmenta i elite. Samo tako može sve da sagleda iz pravog ugla – precizira naš sagovornik.

No, u vremenu u kome živimo, umjetnost je sve više komercijalna, a umjetnik se lako identifikuje kao „običan radnik“, zavisan od finansijskog učinka svog rada. Na pitanje da li, onda, novac ograničava umjetnika, Beni odgovara:

– Novac nikada ne ograničava, jer uvijek postiji sloboda izbora. Naravno, svaki umjetnik može da nađe kompromis i stvara nešto što mu može donijeti ekonomsku korist. Ali, u umjetnosti uvijek postoji ta sloboda koja nam dozvoljava da radimo što god hoćemo. Pa i da radimo isključivo nešto komercijalno. Činjenica je da postoji tržište, ali ne udovoljavamo mu svi.

On dodaje da praktično sve Italijane, koliko god među sobom bili različiti – a oni to zaista jesu unutar granica svoje zemlje – danas brine novac. On je glavna tema onih koji ga nemaju i žele da ga zarade, ali i onih koji ga imaju i žele da ga sačuvaju.

– To, na neki nači, utiča na siromašenje italijanskog duha i inteligencije. Srećom, i dalje postoji mnogo Italijana koje interesuje kultura i umjetnost.

A, kako onda u tako turobnim vremenima živi i stvara Stefano Beni?

– Lično, nikada nisam napisao niti jednu riječ, a da iza ne stojim. Tačno je da se od pisanja knjiga ne možete obogatiti. Naravno, možete zaraditi toliko da vas smatraju dobrostojećim. Ali, to je najviše što ćete postići… U mom slučaju nikad nije postojala rečenica „moram da napišem nešto“. Konkretno, ja sam se bavio novinarstvom da bih zaradio za život, pa ni tada nisam pisao nešto zbog čega bih se kajao. I zbog toga  sebe smatram veoma srećnim čovjekom.

Uz to, Beni smatra i da „umjetnost može promijeniti svijet“ u određenom trenutku.

– Čak i ako neka knjiga promijeni mišljenje samo jednog čitaoca, to već znači da je promijenila svijet. Kao što sam rekao, nikad nisam napisao nešto, a da nisam ubijeđen u vjerodostojnost tih riječi. Dešavalo se da kasnije shvatim kako sam pogriješio… Ali, tada kad sam to napisao, bio sam u potpunosti ubijeđen u istinitost mojih riječi.

Na kraju, kada bi bio u situaciji da odabere samo jedan poziv od svih koji sada stoje uz njegovo ime, Beni nema dilemu što bi to bilo:

– Sigurno ne pisanje i književnost. Izabrao bih sina, moj odnos sa njim.

No, za njega to ne znači nužno prenošenje vlastitog znanja na dijete.

– Moj sin je slobodan i već je odlučio da odabere put koji je sasvim drugačiji od mog. Ali, u svakom trenutku kada me neko pita šta je najvažnije u mom životu, onda je to on – zaključuje poznati italijanski pisac.

K.J.

Foto: I.Božović

Analitika