Stećak

Povezani članci

• Ivan Brodić tvrdi: Velike Albanije neće biti
• Javni čas o događajima u Skočiću 1992. godine
• ŽELJKO BODROŽIĆ: Kada bi se zavrnula državna slavina silnim skaradnim medijima, ovakva vlast ne bi bila moguća
• Esad Bajtal: CINIZAM POLITIKANTSKOG LICEMJERJA
• Budimo realni, nismo mi kao oni!
• 29 godina od zločina nad meštanima Sjeverina

Što Bosna dublje tone, sve češće mislim na stećke.

   Davno, ima tome više od dvadeset godina, blizu naše kuće u Konjicu, na malom uzvišenju pored Inat-džamije, nalazilo se desetak stećaka. Džamija je tada bila zapuštena, služila kao skladište. A i stećci su bili nekako zapušteni, oštećeni. Jedan je, sjećam se, bio čak i “popravljen” – da ne kažem: restauriran – običnim malterom!

   No, bio je i jedan sasvim poseban. Jer, dok su na ostalima bili uklesani uobičajeni prizori: ljudi, životinje, scene iz lova i sunce, na njegovu je tvrdom kamenu bio uklesan pravi pravcati delfin! Kažu da je taj bosanski kamen išao na neku svjetsku izložbu, čak u daleku Australiju.

   Kasnije je te sirote, oronule stećke Opština ipak malo “umila”, sredila, pa ih preselila na drugu stranu Rijeke, u parkić pokraj nekadašnjeg partizanskog spomenika.

   Iako je u međuvremenu i Inat-džamija restaurirana, na novoj lokaciji im je sigurno ljepše. Naime, taj park je i danas omiljeno sastajalište mladih. Pjesma, gitare, vino, djevojački uzdasi i ašikovanja – usamljeni više nisu bili, sigurno. Uvijek kad se vratim kući, i napravim “mali krug”Gradom – raskršće, Novi most, Varda, Ćuprija – svrnem malo i do tog parkića pa, naslonjen na jedan od stećaka, dugo zurim u bukove.

A jednog sunčanog jutra prošlog ljeta, na povratku s književnog druženja na Ognjištu Herzegovina Lodges, pjesnikinja Ljubica Cica Ostojić me zamoli da zastanemo na Kaurskom greblju na Borcima, rodnom selu moga oca.

   Pet-šest u zemlju duboko utonulih, nakrivljenih stećaka, dvije-tri  nadgrobne ploče. Oko nas sočni pašnjaci, u korov i drač zarasle  neobrađene njive. U tom nekada bogatom srpskom selu sad živi tek nekoliko pastira-nomada, nešto vikendaša, dva-tri povratnika – i to je to.

   U daljini, jutarnjom izmaglicom još ovijeni vrhovi surih planina, ponegdje sa bijelim “kapama” vječnog snijega na vrhu. Savršena tišina. Mir Božiji.

   Ljubica se naslanja na moćno deblo jednog drveta u dnu greblja, i dugo stoji tako, zatvorenih očiju. Lijepa slika: pjesnikinja – kip, nepomična u sjeni ogromne krošnje.

   “Upijam energiju”, veli. “To je stara slavenska mudrost i običaj: upiti dobru energiju bića oko sebe.”

   Sjetim se sjajne knjige “Tajni život biljaka”:  šta mi, zapravo znamo, o načinu na koji žive, dišu, međusobno komuniciraju i bitišu biljke, životinje i stvari oko nas? I, kamo odlaze, nakon nestanka, njihove skromne duše?

   Smireni i kao skrušeni tiho izlazimo iz greblja.

Malo docnije, autom prolazimo kraj neasvaltiranog puta koji vodi ka djedovoj kući. Tu sam nekada provodio najljepše školske raspuste.  Djed i baka su davno umrli. Eno im humki tamo, na malom pravoslavnom groblju. Njihovu kuću kupili stočari iz ovoga kraja. Dobri ljudi, kažu.

 Na putu ka toj kući, s lijeve strane druma je i “Svenkova” parcela, kućica i voćnjak što ih je stari ostavio najstarijem unuku. Godinu pred rat u vrhu tog komada plodne crnice sagradio “šupu” u kojoj se moglo lijepo prespavati. Mada još nedovršena – gornji je sprat trebalo jos dograditi – kućica je imala sve što treba: vrata i prozore, struju, sto i stolice, ” kraljicu peći” s naramkom drva u uglu.

   Stara i on su u njoj samo jednu noć  prespavali. Mislim da sam o tome već pisao: umro je na svadbi bratovljevog sina, pola godine pred rat.

   Tačno preko puta ceste nebo paraju čuveni Lazini borovi. Kišom, vjetrom i gromovima obilježena stabla koja je na svojim platnima ovjekovječio “posljednji bogumil”, slikar Lazar Drljača.

      Godinama sanjam da, ako bude nešto para i dobroga zdravlja, obnovim tu “šupicu”. Raskrčim korov, okopam voćnjak, uredim prilaz i ogradu. Dogradim joj sprat i osposobim za novi, drugi život. Pa da se ljeti, kad me umore buka i vreva Boračkog jezera, lijepo preselim ovdje. Cuko, mačka, tranzistor i laptop. Uz malo klope, i mrvu maligana – šta će ti više?! Tu, na par stotina metara od Kaurskog greblja, Makovih kamenih spavača…

Njih su, kao heretike, mnogi proganjali: i papa, i velmože, i okolna carstva. Što bi mati kazala: i šiš i goliš. A živjeli su sasvim skromno, u skladu s prirodom. Možda baš zato?! Nožda su, prezirući moć i zlato papinsko, već tada pokazali put kojim su mnogi mogli poći.

       Završiću zato ovaj tekst – sasvim slučajno zapisan na dan države koju danas mnogi ruše i negiraju – jednom davnom, njima posvećenom pjesmom. Ovim stećcima ovdje, ali i onim gromadama preseljenim na lijevu obalu Neretve. Valjda će i ona, ta zemlja koje, kao, nema, jednom dočekati bolje dane.

S t e ć a k

Kiša. Na kamenim licima, u trenu, zijev prošlosti,
Otkrovenje. Posrnula postolja, noge pokleknule,
Patarenski tragovi na kamenu što prah lagano biva.
Kiša. Prenj, maglen, sivo čudo gleda,

Krstom Naopako isprano više neg’kapima nebosklona,
Umoran, i on, od ove nedođije. A onaj što je stao,
Ojetljiva biljka, odgonetat’sloge ove kamen-rime,
Snen se divi čulnoj pozadini! Ne kamen, to lice klesara

Šarom progovara, o zabludi davnoj, a jednoj od mnogih,
Tako sličnoj onom što zovemo: Danas. Jer,
Preziruć’srebro, i zlato papinsko,
A protivu gojnih trbušina, donkihotska vjera usamljena bješe,

K’o i onaj što joj, danas, spomen vaspostavlja.