Stečaj jednako smrt

Autor/ica 👤tačno.net 1.11.2016. u 16:16

Izdvajamo

. Kad dođe do stečaja rasproda se i ono malo što je ostalo, a para nigdje, dok radnici mogu samo da sanjaju šta bi bilo kad bi bilo. Na ovaj način stečaj postaje postupak u kome niko ne odgovara, a firme i radnici završavaju na „smetljištu“ i „stečajnim pogrebnim sanducima“. Umjesto da se vlast pozabavi ovim, a posebno pitanjem obaveznosti, prije otvaranja stečajnog postupka – rekonstrukcije i oživljavanja firme, sve se specijaliziralo kako da se firma ugasi, a pojedinci ostvare ogromnu dobit. Do sada su se gotovo svi učesnici stečajnog postupka dokazali kako da se zatvori i likvidira firma, a ne kako da se reorganizuje i ponovo zaživi, što bi trebao biti prevashodan i osnovni cilj.

Povezani članci

Stečaj jednako smrt

Foto: capital.ba

Čitavi dvodecenijski period koji karakteriše privatizaciju kao pripremu za opijelo ili dženazu, dokrajčen je stečajnim postupcima i sahranom, kao konačanim epilogom propasti najboljeg što smo u privredi imali.

Piše: Milan Račić

U ovoj BiH državi se ni propasti ne može otmjeno. Ako je postupak registracije firme jedan od najkomplikovanijh u okruženju i Evropi, tek likvidacija i zatvaranje firme jesu nepremostiva prepreka. No, kako kod nas uvijek može i gore, stečaj predstavlja posebnu i još težu priču. Prevedeno na obični jezik stečaj nije ništa drugo no firma – težak bolesnik koji je sa zakašnjenjem od nekoliko godina poslat na infuziju i bolničko liječenje, a sve je od dijagnoze do terapije pogrešno. Jedino je u cijelom postupku poznat ishod. Sve se u preko 90% slučajeva završava smrću pacijenta. Za naše (ne)prilike, sasvim normalno u sve se umiješala i politika i političari. Skrojili su anahrone zakone i propise koji nikom ne odgovaraju sem ovim što su donosili zakone i tajkunima koji će se od njih i okoristiti.

Ako smo, nesporno, imali mafijašku privatizaciju na nju se nadovezala stečajna koja je pojedincima omogućila da budzašto kupuju najvredniju imovinu za nikakve pare. Tako su umjesto velikih firmi tajkuni dobili čist i urađen infrastrukturni prostor na kojima obično grade stambene objekte ili trgovačke centre ostvarajući, pri tom, ogroman profit. Iako je planom Federalne vlade, već poodavno, trebalo da se usvoji novi Zakon o stečaju ko da to učini kada se parlament i ne sastaje i kada su priče o popucalim koalicijama, sada i uvijek, jedino aktuelno, ravnanje računa iz prošlosti, i teme kojima se manipuliše i ubiraju dnevno-politiki poeni. Dotle ćemo se načekati da se okonča npr. stečajni postupak u „Granitu“ koji je otpočeo prvo vratolomijama oko kupoprodajnog ugovora davne 2004. godine, potom donošenjem odluke o raskidu ugovora 2007. godine, pa onda preregistracijom i promjenom sjedišta firme iz Mostara u Sarajevo, da bi se 29.10.2010. godine pred Opšinskim sudom otvorio stečajni postupak. U međuvremenu je do stečajnog postupka otvoreno i, još uvijek, nezavršeno bezbroj sudskih parnica i postupaka. Sedma je godina kako se postupak vodi i ne završava, a sve, kako bi drugačije, nego preko leđa nedužnih radnika i njihovih porodica. I u ovom, kao i bezbroj ostalih, stečajni postupci se otvaraju i provode tek kad je firma poslije višegodišnjih gubitaka već na izdisaju, odnosno kad dugovi nadmaše vrijednost imovine. Mogli bismo navesti desetine ovakvih primjera, a da nam ne treba krenuti dalje od našeg kantona. Zapravo, odgovorna lica ne pokreću blagovremeno stečajne postupke i to ne čine iz mnoštva razloga, a počesto svjesno dovodeći firmu u takvo stanje kako bi se budzašto prodala imovina, a onda ostvarili neki drugi, odnosno gore nabrojani ciljevi i interesi.

Stečajni postupci, iako imaju posebnu specifičnost i težinu traju neopravdo dugo. Najčešće tri, pet, a podosta njih i desetak godina. Neke analize pokazuju da se iz stečajne mase za troškove stečajnog postupka troši nevjerovatnih od 12 do 89%. To praktično znači da se u nekim slučajevima za stečajni postupak troše stotine hiljada maraka, npr. Plantaže 841.000 KM. Kako se u ovom postupku ne poštuju osnovna pravna načela: blagovremenosti, efikasnosti i odgovornosti, ovaj postupak mora imati precizirane, bar, osnovne rokove i karakter hitnosti, kako ne bi postupci trajali neograničeno dugo. Zakonom se mora obezbijediti efikasan stečajni postupak na način da se isti definiše kao hitan postupak, zapravo treba se odrediti dužina trajanja stečajnog postupka koji bi se vremenski ograničio i to na način da se jednostavni stečajni postupci ograniče na vrijeme od 1-1,5 godinu, odnosno složeniji postupci na 2-2,5 godina.

Posebna priča jesu stečajni upravnici jer imamo redovitu pojavu da jedan stačajni upravnik vodi istovremeno i nekoliko slučajeva, a neki od njih i po desetak, pri čemu zarađuju ogromne pare, a da istovremeno nemaju odgovornost za ono što rade. Vjerovatno, zato se i ne mijenjaju zakonske odredbe na način da jedan stečajni upravnik ne može voditi istovremeno više od jednog, eventualno dva jednostavnija stečajna postupka. Plate stečajnih upravnika mogu iznositi i do dvije prosječne u Federaciji. Stečajni upravnik može istovremeno biti stalno zaposlen (obično su to bivši ili sadašnji državni službenici ili službenici u javnim preduzećima). Stečajni upravnici su i penzioneri kojih se mnogo ne dotiče onih zagarantovanih, čak, 300 i nešto više maraka. Tu se krije i odgovor na pitanje – zašto postupci traju tako dugo, i ko se tim trajanjem najprije okoristi? Odgovor jeste – stečajni upravnici pa tek onda ostali koji su sve to i pripremili. Nema osposobljavanja novih i mladih ljudi, nema odgovornosti postojećih. Nema pravog nadzora nad radom stečajnog upravnika niti kontrole njegovog postupanja i poštivanje zakonitosti. Nema ni izricanja mjera zbog kršenja zakona. Samo jedan podatak odslikava nerad u stečajnom postupku. U prvoj polovini 2011. godine, u manjem BiH entitetu, riješeno je 79, a u radu se nalazilo 466 predmeta stečajnog postupka. Podaci iz Federacije, posebno u proteklom stečajnom periodu kada je i sahranjen najveći broj firmi, još su katastrofalniji. Na stečajne upravnike namakli su se i drugi stečajni profiteri, zavisno šta je u pozadini cijelog slučaja. Nekoga survaju u stečaj zbog nekretnina ili već šta su namjerili, a sve pogoduje da se namjera i ostvari. Šeme su razne i teško dokučive, čak i pravosudnim i policijskim organima. Ima, svakako, i slučajeva gdje se najavljuje med i mlijeko, pa se čak i otvori firma, potom podignu krediti, pare iznesu, a jedino što ostane su hipoteke. Kad dođe do stečaja rasproda se i ono malo što je ostalo, a para nigdje, dok radnici mogu samo da sanjaju šta bi bilo kad bi bilo. Na ovaj način stečaj postaje postupak u kome niko ne odgovara, a firme i radnici završavaju na „smetljištu“ i „stečajnim pogrebnim sanducima“. Umjesto da se vlast pozabavi ovim, a posebno pitanjem obaveznosti, prije otvaranja stečajnog postupka – rekonstrukcije i oživljavanja firme, sve se specijaliziralo kako da se firma ugasi, a pojedinci ostvare ogromnu dobit. Do sada su se gotovo svi učesnici stečajnog postupka dokazali kako da se zatvori i likvidira firma, a ne kako da se reorganizuje i ponovo zaživi, što bi trebao biti prevashodan i osnovni cilj.

Položaj radnika u Zakonu u stečaju je nezaštićen jer otvaranjem stečajnog postupka stečajni upravnici prvo njih otpute, a zadrže samo onoliko koliko to oni procjene da je neophodno za vođenje stečajnog postupka. Pri tome, sudbina radnika je da ostanu bez posla, bez isplaćenih plata, bez plaćenih doprinosa i neuvezanog staža. Onda radnici svoja prava pokušavaju, najčešće bezuspješno, ostvariti kolektivnim tužbama ili, što je češći slučaj na protestnim skupovima pred vladama i institucijama. Onda vlade zbog političkih razloga, uplate neka sredstva za neke firme i neke radnike, narod bi rekao daju crkavicu, dok hiljade njih ostaju bez ikakvog statusa, pa, čak i mogućnosti da se prijave na Biro rada jer im nisu uplaćeni doprinosi.