Staro pakovanje
Povezani članci
- Goran Sarić: Retoričko pitanje
- Čak 38 novih slučajeva zaraze koronavirusom u RS-u, ukupno 307 u BiH
- Sarajevo, Tuzla, Beograd i Banja Luka danas će se ujediniti u mirnim demonstracijama
- Nagrada Vesna Parun 2022. pjesnikinji Diani Burazer
- Ambasadori Britanske ambasade i Misije OSCE-a na finalu fudbalskog turnira “Sport zbližava”
- Budimo realni, napad na Pupovca logična je posljedica izljeva mržnje koji su ušli u mainstream
Počeli su s najlakšim, uvođenjem novih poreza. Nova hrvatska vlada odmah je donijela odluku o podizanju poreza na dodanu vrijednost koji će, jasna stvar, jednako brzo izazvati porast svih troškova života, a odlučili su se i za porez na imovinu, to jest na vikendice, dividende itd. O štednji se govori tek formalno i u naznakama, smanjenje broja javnih činovnika, kažu, ne dolazi u obzir, o proizvodnji nema riječi, ali se zato spominju stečajevi, makar je već skoro sva industrija davno bankrotirala. A da promjena stila vladanja ne dolazi u obzir vidjeli smo već kod prve sjednice vlade na koju je većina ministara stigla u moćnim limuzinama iz kojih izlijeću šoferi, e kako bi im otvorili vrata.
I taman kad pomislimo kako demagoški cjepidlačimo, te da im ipak treba dati šansu, novi nas premijer demantira u opširnom novogodišnjem intervjuu, danom prvom batleru Jutarnjeg lista. Poznatom po adoraciji svake vlasti, naročitog obožavatelja bivšeg premijera Sanadera kojega je volio toliko da je jednom prilikom objavio izmišljeni intervju s njim.
Sada taj prvi plaćenik moćne medijske korporacije predstavlja novoga premijera riječima od kojih zastaje dah; on je dakle „potpuno, dogmatski, supstancijalno, fanatično posvećen politici“, te „po tom kriteriju ne podsjeća ni na jednog svog prethodnika, nego jedino na Franju Tuđmana“. Ta bi usporedba, naravno, za svakog pristojnog čovjeka imala biti gadna uvreda, ali očigledno ne i za Zorana Milanovića, budući da i sam otvoreno iskazuje svoju privrženost Franji Tuđmanu na čiju vladavinu nema ozbiljnijih primjedbi, pa čak i diktatorske poteze Tuđmanove pravda njegovom bolešću. Strašno razdoblje hrvatskog ratovanja u Bosni, novi premijer pak eufemistički naziva tek „pogreškom“, koju, međutim, „nikako ne treba promatrati samo jednodimenzionalno“. Hoće zapravo reći kako je bilo itekako dobrih razloga za Tuđmanov pokušaj podjele BiH, pa slijedom toga valjda i za hrvatske logore za Bošnjake i čitav niz ratnih zločina koje je u toj susjednoj državi upriličila Tuđmanova soldateska.
Stoga očekivano premijer iskazuje razumijevanje i za ratne zločine u Hrvatskoj, budući da haške optužnice smatra strogo „političkim“ i tvrdi kako je „tu početak svih problema s Haškim sudom“. U najboljoj maniri rigidnih nacionalista, Milanović obrazlaže kako takve isključivo političke haške presude zapravo „impliciraju kolektivnu odgovornost Republike Hrvatske koja je personificirana kroz Antu Gotovinu koji sada plaća dug državnog sustava“. Inače taj je general Gotovina zbog teških ratnih zločina osuđen u Haagu na dugotrajan zatvor, dok ga novi premijer, eto, smatra političkom žrtvom Tuđmanova sustava, sustava za kojega, pak, posve kontradiktorno, ima samo riječi opravdanja.
Uglavnom, novi premijer države, skoro pa članice Evropske Unije, neodgovorno lupeta o kolektivnoj odgovornosti Hrvata za zločine, počinjene od grupacije koja je devedesetih vladala Hrvatskom, i to danas kada se mahom znaju imena zločinaca i kada je i najluđima jasno da bi Tuđman, samo da je poživio, sigurno bio optužen pred Haškim tribunalom, kao i srpski mu drugar Slobodan Milošević. Zašto se dakle premijer upušta u ideološku reviziju povijesnih događaja? Možda zato jer ga negdje gricka vlastita biografija, prema kojoj je baš godine rata proveo kao birokrata u Tuđmanovom ministarstvu vanjskih poslova. Zato valjda Milanović danas secira stanje iz devedesetih, poput nekog rasnog desničara, tvrdeći kako „krivnju za zločine, koji su posljedica nedjelovanja sustava nakon oslobađanja države, sada snosi general Gotovina koji za sve to ne može biti kriv“.
Kada se taj pitijski, politikantski govor prevede na običan, svakome razumljiv jezik, dobije se revizionistički sukus prema kojemu zapravo više od trideset tisuća spaljenih srpskih kuća, potom brojni zločini nad civilima i konačno protjerivanje više od 200 tisuća srpskih građana, nisu posljedica ozbiljne državne strategije, nego tek sporadični posao nekih odmetnutih grupa koje državni organi tobože nisu na vrijeme zaustavili. I kao da general Gotovina, tada zapovjednik čitavog tog spaljenog i od civila očišćenog područja, nije bio visoki oficir vojne nomenkalture, pa kao takav odgovoran za zločine svojih podređenih.
Milanović je, kaže, spreman „učiniti sve kako bi se pomoglo građanima koji se nalaze u Haagu, jer se radi o državnom interesu“, a taj interes trebao bi valjda biti skidanje „kolektivne odgovornosti“ s hrvatskog naroda. Tko da, međutim, tom gospodinu objasni kako nisu svi Hrvati kolektivno sudjelovali u zločinima i etničkom čišćenju, nego da je taj posao obavio zločinački Tuđmanov režim i pojedinci s imenom i prezimenom?
Utoliko bi bilo bolje da je riječ samo o gluposti, ali ovdje se radi ili o uvjerenju ili, još gore, o vječnom, ustrašenom dodvoravanju rigidnim desničarskim i braniteljskim skupinama od strane socijaldemokrata, zbog čega se njihova vladavina iz 2000. godine i može smatrati tek izgubljenim razdobljem. U svakom slučaju, čini se da opet imamo posla s istom starom nacionalističkom pričom koja podrazumijeva da se ratni zločin nad civilnim srpskim stanovništvom ima tretirati kao herojski dio kolektivnog nacionalnog zanosa. Iz čega onda, već prema potrebama, proizlazi i opasna, politikantska manipulacija tobožnjom kolektivnom odgovornošću.
Mladina,, ubjavljujemo uz dozvolu autora