Stara pjesma o »novom zajedništvu«

Povezani članci

• Povlađivanje fašizmu
• METASTAZE
• Laž je naša svetlost i naša tama
• ZLATKO JELISAVAC: Ovo se jednostavno nije smelo desiti!
• Božica Jelušić: PEKARNICA U STAMBOLU
• Ustavno pokriće za zločin

Nije da se nije imalo što birati. Moglo se izabrati »Ljepoticu dana«. Onu pravu, Bunuelovu. Onu svevremensku Catherine Denevue što je te večeri igrala na HRT-ovom Trećem.

    Ili se moglo izabrati Lucasovu »Osvetu Sitha« na javnom Drugom, ako je nekome baš bilo do praćenja rezultata rata klonova.

    Ali čemu birati između najboljeg i dobroga, kad već postoje i daleko lošije varijante izbora?! Naprimjer ona da se čovjek opredijeli hoće li rezultate predsjedničkih izbora u Hrvatskoj pratiti na RTL-u, na Novoj TV ili na Prvom HRT-a koji je bio jednak prisavskom Četvrtom, pa se time otvorila i mogućnost da se osim sličnoga o istome bira i između posve istoga o posve istome. A to je valjda vrhunac elektorijalne demokracije, nakon kojega nema dalje. Nego samo natrag. U devedesete, pa sve ispočetka.

    Onaj tko se nije upustio u biranje između HRT-ove Jedinice i Četvorke, nego je zaglavio na Novoj ili RTL-u, ostao je – barem po onome što čujem od tih luzera – zakinut za jednu od najznakovitijih izjava čitave izborne noći. Izjavu koja se mogla čuti samo u HRT-ovu javljanju iz slavljeničkog stožera smještenoga u Hypo-centru (valjda kao znak da HDZ ne pada daleko od Hypo-grupe niti se daleko od nje uzdiže). Izjavu kojom je dramski umjetnik Božidar Alić iskazao svoj ushit zbog pobjede Kolinde Grabar Kitarović »nad udbaškom, srbofilskom i četničkom strujom«.

    Da, baš tako je rekao – »nad udbaškom, srbofilskom i četničkom strujom« – i na trenutak zbunio HRT-ovu reporterku Katarinu Perišu Čakarun, koja se iz vidne nelagode uspjela izvući tako što je Aliću brže-bolje pristojno zahvalila na izjavi kakvu očito nije očekivala. A nije ju očekivala vjerojatno zato što glumca Božidara Alića nikada nije gledala u njegovoj životnoj ulozi istoimenoga kolumnista portala Dnevno.hr.

    Jer da je Katarina Periša Čakarun vidjela barem jednu epizodu tog Alićeva serijala, ne bi ostala onako zatečena onim što je glumac sasuo u mikrofon, kad mu ga je već ljubazno ponudila, već bi znala da joj on na temu izbora može govoriti daleko iscrpnije, da joj može – kad je već prigoda – izdeklamirati i ponešto iz svojega kolumnističkog opusa.

    Evo naprimjer ovo: »U Hrvatskoj Hrvata pritajili su se njezini smrtni neprijatelji, koji su našom dobrohotnošću, pa i glupošću, ostali na životu i, eto, danas su na vlasti.«

    Pa onda još o istima: »Oni su guba, lišaj, zlo, nametnici, posrbice i srbi, poturice i turci, sve u isti mah. Oni su nam prirodni neprijatelj! Neprijatelj su hrvatske državnosti, hrvatske samosvojnosti, hrvatskoga jezika i kulture, katoličanstva i tradicije, hrvatskih skromnih obitelji i sviju nas branitelja. Oni su, našom dobrohotnošću, pa i glupošću, preživjeli 1991. Oprosta više neće i ne može biti. Kada ih se budemo rješavali na ovaj, ili onaj način, mi Hrvati, mi hrvatski narod, morat ćemo biti kirurški precizni, bez ostataka.«

    Mogao se Alić u »Izbornoj noći« Hrvatske televizije obratiti i zastranjelim biračima diljem domovine, naravno, svojim riječima: »Pokajte se, ispovjedite se svi koji ste glasovali za njih, za partizanske udbaške ubojice roda svoga! Sve njih treba smaknuti s javne, političke, ili bilo koje druge scene i aktivnosti, makar i na redovitim izborima. Oni su Zlo, spadala, vucibatine i četničke priležnice anglosaksonskog istospolnog sotonizma.«

    A mogao je i podsjetiti gledateljstvo na tople i duboko humane riječi što ih je još prije godinu dana sročio na račun Kolindina protukandidata: »Jednooki Ljigavi Lignjun je, kao i ostatak ove hemeroidalne pseudonarodne trenutne vlasti, pomno smislio i sročio izbljuvak od čestitke, svojim troprstim biračima, odlazeći na manji kirurški zahvat uljepšavanja. Nadam se da će ostati i bez drugog oka.«

    Da se Aliću dopustilo da pred kamerama HRT-a bude tako rječit kao u svojim pisanijama, pučanstvo bi već u izbornoj noći vidjelo kamo vodi to »novo zajedništvo« što ga je proklamirala pobjednica izbora. Tako bi ta tema bila apsolvirana i nitko na nju više ne bi morao trošiti riječi.

    Ovako je pak bilo nužno da se oglasi i biskup sisački Vlado Košić, i da u čestitarskoj poruci prvoj predsjednici Republike Hrvatske napiše i ovo: »Nadam se, budući da ste prva hrvatska predsjednica koja nije bila u komunističkoj partiji, da ćete uspjeti izvući našu Domovinu iz udbaško-komunističkih ralja u koje su ju na žalost gurnuli dosadašnji političari.«

    Ako biskup u te »dosadašnje političare« koji su »našu Domovinu gurnuli u udbaško-komunističke ralje« ubraja i Franju Tuđmana, kao što ga zajedljivo uvrštava među hrvatske predsjednike koji su bili u komunističkoj partiji, onda je pred Kolindom Grabar Kitarović poprilično zahtjevna zadaća: da Hrvatsku retuđmanizira tako što će je detuđmanizirati.

    Ako joj u tome i ne pomogne Bog na kojega će se zakleti, pomoći će glumac Božo i biskup Vlado koji će, ako ništa drugo, barem zdušno proklinjati.

    Osloni li se na njihovu pomoć, Kolinda Grabar Kitarović će stvoriti otprilike onoliko »novoga zajedništva« koliko i njezin prethodnik »nove pravednosti«.

novilist.hr