Stanko Parmać i Chinatown Opuzen

Povezani članci

• Vlast u Srbiji želi demokratiju bez novinara
• U Šibeniku se ujedinila ljevica: “Uvjerit ćemo vas da nismo marginalci”
• Prva procjena štete od požara u Hrvatskoj
• Biliškov: Sveučilišta samo za bogate
• BIDENU NEĆE BITI LAKO
• Fetva s Pantovčaka

„Političari, ružne zgrade i kurve, svi oni jednom postanu ugledni, ako dovoljno potraju“, jedna je od rečenica koja je ostala za pamćenje kao poruka iz kultnog filma Romana Polanskog „Chinatown“ – „Kineska četvrt“, snimljenog još davne 1974. godine sa Jack Nicholsonom, Faye Dunaway i Johnom Hustonom u naslovnim, glavnim ulogama.

Kineske četvrti su dijelovi velikih gradova koje se načinom života stanovnika ni u čemu ne razlikuju od onih u Kini, a kulturom i zabavom, jelovnicima sa pekinškim patkama, općenito izgledom ulica i trgova, a nazivima trgovina ispisanih kineskim pismom posjetitelju pružaju osjećaj Pekinga, Shanghaia ili Hong Konga, te su stoga kineske četvrti privlačne turističke destinacije. Najpoznatiji takvi kvartovi se nalaze u američkim gradovima San Francisco i New York. Tu u Maloj Kini u srcu New Yorka na Manhattanu turisti pronalaze brojne restorane sa ukusnom kineskom hranom, trgovine sa jeftinom robom, a mnogi dolaze i zbog kineske masaže. Sve je prisutnija i kineska arhitektura.

Iako je nominiran za više Oscara, film „Chinatown“ je zahvaljujući scenaristu Robertu Towneu osvojio Oscara za najbolji scenarij, priču o utjecajima prilikom prisvajanja plodne kalifornijske zemlje na početku 20. stoljeća. Ta priča oko zemlje povezuje ovaj film sa našom neretvanskom stvarnošću koja je također prožeta korupcionaškim aferama u osvajanju prava na zemlju, kako danas u dolini Neretve, tako i tada prije 100 godina u Kaliforniji. Nisu uzalud Neretvu nekada u Jugoslaviji zvali hrvatskom Kalifornijom, no na žalost ona to danas kada imamo Hrvatsku, više nije čak niti u tragovima.

A priča oko neretvanske zemlje počela je idilično, za kriterije današnjeg življenja nestvarno, gotovo kao iz bajke u kojoj glavni junak napušta sve visoke položaje i vojnu karijeru proslavljenog, ne samo generala obasutog lovorikama, već i istinskog junaka koji je oslobađao i Mostar i Rijeku i druge gradove kao partizan u 2. svjetskom ratu. Sve te pogodnosti koje visoki položaji nose i koji mu se nude, taj Narodni heroj napušta i odlazi u svoj rodni Opuzen, u neretvansku močvaru boriti se protiv malarije i zaostalosti, žrtvuje svoju ugodnost kako bi omogućio neretvanskom čovjeku bolji život. Taj primjer pregnuća za narodne interese u današnjim društvenim odnosima nije moguće čak niti zamisliti, a u posljednjih 30 godina nismo imali niti jednog sličnog primjera. Taj čovjek koji kao da je stigao iz neke nestvarne priče, kao da se pojavio iz legende bio je Stanko Parmać koji je došao isušiti neretvansku močvaru, pobijediti malariju i meliorirati zemlju. On prosvjećuje narod i daje mu kruh u ruke zapošljavajući do 2 tisuće ljudi pružajući im dostojanstvo da žive pošteno u svojoj zemlji od svoga rada. Dolaskom u Neretvu osniva 1959. godine PIK Neretva, a kada će je napustiti 17 godina kasnije ostaviti će iza sebe preko 2 tisuće ha meliorirane zemlje, brendirane proizvode i zaposlene školovane ljude.

Dolina Neretve – foto Boris Kragić

Četrdesetak godina kasnije u borbama za pravo nad tom istom zemljom, upozoriti će Odbor za prava radnika PIK-a, kako piše Luko Brailo u Feral Tribunu od 15.11.2003. godine, da je njihov kombinat „razbucan za HDZ-ove vlasti u tzv. pretvorbeno-privatizacijskom procesu koji je nekoć uglednu tvrtku koja je po veličini i proizvodnji bila uz bok Podravki odveo u stečaj“.

foto Boris Kragić

Neki će neretvanski političari iz Opuzena i Metkovića pretočiti svoj utjecaj i moć te prisvojiti hektare zemlje rugajući se naivnosti onih koji su tu zemlju stvorili otimajući je od močvare u korist zajednice. Usput će ih proglasiti i nepoćudnima, a svoj čin otimanja zemlje od zajednice proglasiti domoljubljem. Ukloniti će i sjećanje na drugog Narodnog heroja iz Opuzena – Stjepana Filipovića, skrivajući svoju pohlepu i zločin iza lažnog domoljublja.

Tako će mnogi ostati bez radnog mjesta a nove generacije, oni koji dolaze bez prilike zaposlenja. Brojni mladi, kažu stotinjak njih napustiti će Opuzen u potrazi za srećom, a najviše će ih se skrasiti u Irskoj. Mnoge će kuće, kao i u Slavoniji, i u Neretvi ostati prazne.

Imali smo nedavno priliku pročitati u Slobodnoj Dalmaciji kako je 30-tak kuća u Neretvi prodano Kinezima, pa tako i Hotel sa kultnom opuzenskom kavanom u centru mjesta.
„Za naš Opuzen ovo je čista katastrofa“, reći će jedan razočarani fetivi Opuzenac „izgubili smo dugogodišnje okupljalište i centar društvenog života“. (Sl. Dalmacija 9.10.2020.)

Pokazalo se također i to da iza svih tih transakcija stoje lokalni HDZ-ovci, što za poznavatelje prilika u Hrvatskoj nije čudno jer se i ovdje potvrdilo da bi ovi HDZ-ovci za profit i „škude“ i svoju domovinu prodali. Za sada je to 30-tak kuća što čini tek jednu pristojnu ulicu. No ako je profit zadovoljavajući, uskoro u Neretvi možemo očekivati i Chinatown Opuzen.

Opuzenci, što bi na to rekao Stanko Parmać?