STAND UP NARODNI HEROJI

Povezani članci

• Jedinstveni narod i zemlja Slavena
• Marinko Čulić: Šampionski tjedan SDP-a
• Sramota: Dodikova policija tuče majke Srebrenice, nekoliko žena provrijeđeno
• IZDAJA
• Pravda za Cecu
• Teorija rata

Pamtite vjerujem osamdesete godine prošlog stoljeća, ta dekada razotkrila nam je svijet u svom njegovom šarenilu, bojama i mogućnostima, ali je u isto vrijeme razotkrila i sistem u kojem smo živjeli. Sistem koji se urušavao sam u sebe. Pamtite Milku Planinc, kao i njene poruke naciji kako smo kao društvo otišli u kurac, a da su nam mladi izgubili prave vrijednosti. Zapadnjački, potrošački mentalitet i rock n roll, po Milki, odveli su mladost Jugoslavije u sasvim drugom smjeru, nitko više ozbiljno nije računao na nas osim Balaševića, a Mika Špiljak pizdio je kako će on nama, ako ne ide milom, patriotizam utjerati silom. Tribinama stadiona diljem Jugoslavije događala se revolucija, tajne službe i milicija evidentno nisu znali što da rade s nama, jedna divlja generacija pojavila se na sceni i ozbiljno prijetila da uruši sistem, sve je polako išlo u pizdu materinu, a vlast je odlučila najgore.

Generaciji koja je bila u kontaktu sa svijetom, generaciji koja je uživo pratila Live Aid, generaciji punka i anarhije, ti ljudi koje je pregazilo vrijeme, pokušali su iz očaja utjerati patriotizam u kosti. U tu akciju resetiranja mladosti Jugoslavije uključili su se mnogi, uglavnom oni koji su taj sistem opsluživali, parazitirali na njemu, no urnebesna stvar tada je bila što su se u tu akciju uključili i dementni veterani SUBNOR-a. U mom Splitu veterani rata završenog prije četrdeset godina okupljali su se u prostoru kojeg im je dao grad, a od kojeg su oni napravili svojevrstan muzejski klub u kojem su igrali šah, karte i sjećali se ratnih vremena. Da bi danas bilo bolje oni su poturali svoja pleća, gazili hladne rijeke, jeli koru s drveća, zajebavao se Nele Karajlić, a ti sijedi starci upravo su se tako i ponašali kako je pjevalo Zabranjeno Pušenje. Oni su bili vidno revoltirani, rezignirani našim ponašanjem i naravno, imali su potrebu da nas preodgoje, jer nas roditelji kod kuće nisu naučili da poštujemo tekovine narodno oslobodilačke borbe, njihovu žrtvu. Mi smo pohodili njihov klub radi jeftinog piva i dobre zajebancije.

Taj njihov starački birc nazvali smo simbolično „Pola noge“ i meni je sve to bilo jako tužno, kako naše obijesno ponašanje tako i njihov iskreni, djetinji užas dok su nas slušali i gledali. No to je bio naš odgovor na njihova uzaludna nastojanja da nas preodgoje, nauče i educiraju patriotizmu.

Mnogi od njih ponašali su se kao Dragan iz pjesme Zabranjenog Pušenja, otvarali bi prozore, a grijanje nije radilo, svijet kakvog su oni zamišljali ispao je dijametralno drugačiji, mladost koju su tjerali da gradi zemlju nestala je, a ovu danas gledali su s neskrivenim užasom. Ova generacija otvoreno ih je zajebavala i to je bilo nedopustivo. Istina, više puno i nisu mogli uraditi, ali oni ionako toga nisu bili svjesni. Kao što  toga nisu bili svjesni  ni oni koji su tada, sredinom osamdesetih, smislili plan kako da  poljuljanoj zemlji vrate dostojanstvo, vrate „prave vrijednosti.“ Netko mudar dosjetio se da bi ponovo u školama trebalo organizirati „stand up“  gostovanja narodnih heroja, da bi djecu trebalo voditi na projekcije ratnih filmova, a turiste u obilazak spomenika NOB-a. I sve je to, kako obično biva sa priglupim vlastima koje odlijepe od stvarnosti, bilo zapravo urnebesno. Urnebesno nama, a tragično njima, „stand up“ narodnim herojima koji su stari i dementni nama obijesnim mulcima trebali pričati kako su gume ostavljali ranjenicima dok su oni jeli felge.

Te tragikomične seanse pamtim i pamtit ću ih dok sam živ. Znate kako djeca znaju biti okrutna kada ih nešto ne zanima, a nikakvu kaznu ne mogu dobiti ako se mogu dobro zabaviti. Isprva bi skrušeno odslušali uvodnih pet minuta dok se uvaženi gosti nisu počeli gubiti, a tada bi krenuo urnebes. Te izgubljene starce bilo je zapravo tužno gledati, kao i njihova nastojanja, tužno je bilo gledati što pokušavaju dok smo mi slušali EKV na walkmanu i živo nas je bolio kurac za njihov NOB, kore drveća, Sutjeske i Neretve, koje smo morali jednom tjedno iznova gledati u kinu. A to u kinu bio je poseban cirkus. Pamtim jednog od sudionika NOB-a kojeg je strefio infarkt kada je prisustvovao jednoj takvoj projekciji među stotinjak malih nacionalista odgajanih na sjevernoj tribini Poljuda. Naš patriotizam, sve što je nas zanimalo, učili smo upravo na toj tribini, ni u školi, ni kod kuće, već na svom sjevernom stajalištu Hajdukova stadiona, na koji su po prvi puta krenuli otvorenom represijom, brkati milicajci koji su nam pokušali, pogađate, utjerati patriotizam u kosti na svoj način, malo drugačiji istina od sudionika NOB-a.

Kontraefekt tih nastojanja vlasti bio je strašan. Top lista Nadrealista, Feral i Mladina otvoreno su zajebavali vlast i njena nastojanja izvrgavajući ih u Phytonovom stilu potpunoj nakaradi. Svijet se mijenjao i mi smo išli paralelno s njim, Nikoletina Bursać, Boško Buha, Ljubiša Samardžić & Bata Živojinović, zanimali su nas otprilike koliko bi danas moju djecu zanimao Milo Hrnić. No najstrašnija stvar je bila što to nitko od partijskih moderatora nije, jebiga, shvaćao. Kao ni naši profesori povijesti, koji su nas davili ofenzivama i narodnim herojima za koje je nas iskreno – bolio kurac.

Mi smo, moja generacija, zadnja generacija koju će semantično zanimati Domovinski rat, to bi naši moderni Mika Špiljak i Milka Planinc trebali shvatiti. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog činjenice da se već jedna država raspala na sličnoj agendi, utjerivanju patriotizma u kosti, koje nije prošlo. Zašto bi danas prošlo ovo? Mislite da generaciju naše djece zanimaju heroji domovinskog rata? Mislite da kao društvo danas ne nalazimo u stihovima Elvisa J. Kurtovića, kako se ne sanja više davni san i kako nam mladi čekaju kartu da odu van? Ako ne mislite tada ste ili beskrajno licemjerni kao i oni beskrajno licemjerni partijski paraziti Milke Planinc ili ste jednostavno priglupi, kao što nam je priglupa vlast koju imamo i koja se bavi takvim stvarima umjesto budućnošću ove zemlje i zapošljavanjem naše djece. Deseci tisuća mladih ljudi čekaju kartu da odu van kako je pjevao Nele, i bilo to vama krivo ili pravo živo ih se jebe za vaše heroje najnovijeg SUBNOR-a, generale o kojima se snimaju filmovi u stilu Boška Buhe i turističke vodiče koji bi zgranutim Japancima trebali pokazivati tenkove umjesto, šta ja znam, rimskih legionara.

Ako već namjeravate snimati takvu vrstu ideoloških filmova, snimite brate jedan dobar akcijski, naprimjer našeg generala kako pljačka draguljarnicu u Parizu, dovedite Daniela Craiga ili Toma Cruisea da ga glume, nek iskaču iz jurećih automobila i bježe pred policijom. Takvu vrstu filmova voli recimo ova generacija, generacija kojoj je London udaljen kao nama Trogir, i košta 300 kuna, koji imaju svoje heroje i junake, a oni su bardovi elektronske glazbe, ne svećenici, generacije koja niti namjerava pucati u koga, niti želi, generacije koju nikakav ishlapljeli i dementni general neće naučiti ništa doli kontraefekta, da im još više udaljite patriotizam i napravite ga, upravo onakvim kakvim su ga nama napravili borci SUBNOR-a, smiješnim, komičnim i beskrajno dosadnim. No ionako cijela priča nije važna, kako nama, tako i onima koji su je smislili. „Nacionalni program o Domovinskom ratu“ sa 20 visokih oficira HV-a, generala i političara tog perioda, nije ništa doli očajničkog pokušaja da ovoj zemlji koja ide u kurac netko vrati identitet. Taj identitet trebali ste gospodo graditi kroz gospodarstvo, zapošljavanje tih mladih ljudi i njihovu budućnost, ovako ćete dobiti svoje dane ponosa i slave, otvarat ćete prozore, a učiteljica će vas upozoriti da ih zatvorite jer grijanje ne radi.

Od starih snova se ne živi, a pasoša za van je sve manje. Krajnje je vrijeme da se uhvatite posla, a povijest ostavite Draganu, na televiziji mu je Lepa Brena pa nek se sjeća ratnih vremena. Da bi danas bilo bolje on je poturao svoja pleća, gazio hladne rijeke, jeo koru s drveća.

Zajebali su te Dragane, kao i sve nas.