Šta nama predstavlja presuda Herceg Bosni?

Izdvajamo

• Najtužnije od svega nije to da Čović, Plenković i Grabar-Kitarović svojim djelovanjem potvrđuju utemeljenje presude za udruženi zločinački pothvat i trenutnu „živost“ ideologije. Najtužnija je zapravo činjenica da oni svojim djelovanjem i dalje provode jedan segment udruženog zločinačkog pothvata za koji je šestorka osuđena i za koji im je također izrečena zatvorska kazna.

Povezani članci

• SLUČAJ MAJE SEVER
• IGK: “Rezolucija je najopasnija antidržavna praksa od završetka oružanog djela agresije i genocida”
• Dom naroda BiH odlučio: Ratni zločinci mogu se kandidovati na izborima
• Ko ih je ubio?
• Zašto carinici RH nemaju iste uvjete rada kao i druge carinske službe EU, a nalazimo se u istoj “carinskoj uniji”
• Amila Kahrović Posavljak, poezija

Zašto Dragan Čović težinu zločina za koji je utvrđeno da ga je planirao i preko svojih satelita proveo vrh Republike Hrvatske svaljuje na građane svoje države za koje voli reći da je njihov legitimni, 100% čisti, iz nepatvorenog hercegovačkog hrvatstva iznikli predstavnik? Razlog je jasan. HDZ BiH, kao i njihova po ocu osuđena sestra HDZ Hrvatske, u svom genetskom kodu imaju ugrađen obrambeni mehanizam zaštite tvorca i njegove ideologije, što se smatra zaštitom interesa Republike Hrvatske. Na stranu sad žrtve koje su za njih bezvrijedne ili u najboljem slučaju besplatna radna snaga za Soko. Za obje sestre, kao i za onoga koji ih je napravio, Hrvati Bosne i Hercegovine su sekundarna kategorija, sredstvo kojim se postiže cilj. Koji je to cilj? Cilj je, kako to u presudi izreče sudsko vijeće u Hagu, stvaranje hrvatskog entiteta sa primarnim ciljem njegovog pripajanja Republici Hrvatskoj.

Dok iz zvaničnog Beograda poprilično škrtare sa izjavama u vezi sa skorim presudama ratnim zločincima u Hagu, čini se da se ovih dana rukovodstvo Hrvatske i političkih partija koje su formirale nevladinu udrugu Hrvatski narodni sabor svojski trude u svojim nastupima potvrditi sve elemente udruženog zločinačkog pothvata, pa ga još i dodatno proširiti i na one koji su se nakon njegovog počinjenja rodili.

Presudom Tribunala u Hagu rukovodstvu paradržave Herceg-Bosne, potvrđeno je da je miješanje u unutrašnji politički poredak Bosne i Hercegovine i poduzimanje aktivnosti na stvaranju etnički „čistih“ teritorija sa ciljem njihovog pripajanja drugoj državi – zločin. Zato ne čudi činjenica da iz entiteta Republika Srpska i iz Republike Srbije imamo zid šutnje. Presuda se ne komentariše upravo zbog tog „problema“ što se njom osuđuju stoljetne težnje politički sistema naših susjeda, ne samo da se upliću u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, nego da čine sve da naša država to ne bude.

Međutim, upravo sudski utvrđena činjenica kojom se potvrđuje da su za ratove, nesreće, sukobljavanja i zločine u Bosni i Hercegovini zapravo idejno odgovorni politički sistemi susjednih država treba da bude oslobađajuća spoznaja za sve građane Bosne i Hercegovine. Spoznaja da naše nesreće i zlo nisu proizvod naših historijski ili kulturološki „utkanih“ želja i tendencija ka sukobljavanju nas među sobom, nego su rezultat vanjskog djelovanja. Drugo je pitanje koliko su građani i mase u našoj zemlji dugoročno ili periodično podložne utjecaju takvi stranih ideologija. Neovisno o tome, opet valja naglasak staviti na njihov strani karakter u odnosu na naše društvo.

Dakle, nema ovdje priče o krivici ili pomirenju naroda u Bosni i Hercegovini. Narodi u ovoj državi nisu osuđeni ni za genocid ni za udruženi zločinački pothvat. Za to su suđeni ili osuđeni izabrani nositelji političkog sistema susjednih država i njihove domaće sluge, domaći izdajnici slobodno se to može reći. Oni koji su ih birali se svakako trebaju zapitati nad svojim izborom.

Šta onda po ovom pitanju, pitanju uviđanja te oslobađajuće spoznaje o stranom porijeklu naše nesreće rade političke partije iz Hrvatske, kao i one koje se decenijama trude kidnapovati pravo na zastupanje Hrvata u Bosni i Hercegovini, partije koje, gle slučaja, dijele čak i isto ime? Kako ih Dragan Čović nazva prije nešto više od mjesec dana, predstavnici dvije „sestrinske stranke“ iz dvije različite države, zaista dokazuju svoje sestrinstvo, na način da potvrđuju da im je objema otac Franjo Tuđman.

O Plenkovićevom pristupu najbolje govori njegova nedavna posjeta Mostaru. Premijer Hrvatske je tako bez najave institucijama naše države stigao u BiH kako bi se sastao sa predstavnicima parainstitucije HNS i dogovarao finansiranje projekata iz budžeta Hrvatske mimo institucija BiH, a sve kako bi dokazao da Hrvatska dosljedno poštuje suverenitet i pravni poredak BiH, jednako kao u Tuđmanovo vrijeme.

Predsjednica Republike Hrvatske je odbila oduzeti odličja ratnim zločincima osuđenim na ukupno 111 godina zatvora. Svaka dalja elaboracija tog čina je suvišna.

Dragan Čović, gostujući na Hrvatskoj televiziji, svojski se trudeći osporiti sudski utvrđenu istinu o učešću u ratu, odnosno agresiji Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, izjavljuje kako je „sukob bošnjačkog i hrvatskog naroda bio jedan užasan krvavi sukob diljem Bosne i Hercegovine.” Tako Dragan Čović još jednom težinu cijelog udruženog zločinačkog pothvata pokuša svaliti na bosanskohercegovačke Hrvate. Zašto Dragan Čović težinu zločina za koji je utvrđeno da ga je planirao i preko svojih satelita proveo vrh Republike Hrvatske svaljuje na građane svoje države za koje voli reći da je njihov legitimni, 100% čisti, iz nepatvorenog hercegovačkog hrvatstva iznikli predstavnik?

Razlog je jasan. HDZ BiH, kao i njihova po ocu osuđena sestra HDZ Hrvatske, u svom genetskom kodu imaju ugrađen obrambeni mehanizam zaštite tvorca i njegove ideologije, što se smatra zaštitom interesa Republike Hrvatske. Na stranu sad žrtve koje su za njih bezvrijedne ili u najboljem slučaju besplatna radna snaga za Soko. Za obje sestre, kao i za onoga koji ih je napravio, Hrvati Bosne i Hercegovine su sekundarna kategorija, sredstvo kojim se postiže cilj. Koji je to cilj? Cilj je, kako to u presudi izreče sudsko vijeće u Hagu, stvaranje hrvatskog entiteta sa primarnim ciljem njegovog pripajanja Republici Hrvatskoj.

Dakle, temeljni cilj nisu ljudi, Hrvati Bosne i Hercegovine, nego teritorija. Nebitno je koliko ljudi živi na ciljnom komadu zemlje, sve dok postoji vjera da će se taj komad prvo odvojiti od BiH, a zatim pripojiti Hrvatskoj. Sudbine onih koji su se zateklina tom komadu, a nisu Hrvati, jasno su opisane u presudi. A sudbine Hrvata? Sudbine Hrvata su također tretirane presudom i ocijenjeno je da su i one su za tu istu politiku – nebitne.

Tako je i danas. Nije bitno što ti ljudi, kako se to žargonski kaže, nemaju ni za kifle, sve dok politika koju podržavaju doprinosi ideologiji podebljanja nacionalne „kifle“.

Ako to nije tako, zašto Dragan Čović i njegovi čovićići u HDZ-u BiH i HNS-u cijelo svoje djelovanje podređuju negiranju učešća Hrvatske u zločinima, dok te zločine istovremeno tako galantno razdjeljuju na sve Hrvate Bosne i Hercegovine?

Najtužnije od svega nije to da Čović, Plenković i Grabar-Kitarović svojim djelovanjem potvrđuju utemeljenje presude za udruženi zločinački pothvat i trenutnu „živost“ ideologije. Najtužnija je zapravo činjenica da oni svojim djelovanjem i dalje provode jedan segment udruženog zločinačkog pothvata za koji je šestorka osuđena i za koji im je također izrečena zatvorska kazna.

Radi se, naime, o dijelu presude kojim je utvrđena krivica „šestorke“ i rukovodstva Hrvatske za izgon i prisilno preseljenje stotina hlijada Hrvata, uglavnom iz Posavine, sa njihovih stoljetnih ognjišta. Jer, šta su njihova stoljetna ognjišta naspram stoljetne nacionalne ideje zbog koje ih u Pantovčaku odlučiše prodati, izgnati iz najplodnijeg i najbogatijeg komada zemlje Bosne i doseliti u hercegovački krš?

S druge strane, kako okarakterisati današnje masovno iseljavanje, ne samo Hrvata, ali u najvećem procentu upravo bosanskohercegovačkih Hrvata? Začudo, taj masovni zbijeg se dešava baš kada u Predsjedništvu BiH sjedi ISO i HACCP certificirani europski legitimni Hrvat. Pa ipak, radi li se danas i o čemu drugom nego o prisilnom iseljenju Hrvata? Ko je za to kriv?

Nemam dileme da bi najveći broj tih ljudi rado živio u Bosni i Hercegovini da im se barem osiguraju temeljni egzistencijalni uvjeti za život. Ako čovjek ne može zadovoljiti osnovne egzistencijalne potrebe, kakvo je njegovo seljenje negdje gdje može zaraditi za život ako nije prisilno? Čak i oni koji rade u „najhrvatskijim“ kantonima optužuju tamošnju stopostotno „svoju“ vlast da ih diskriminiše, na uplaćuje doprinose, zdravstveno osiguranje…

Naravno, HDZ je napravio hitnu intervenciju, pa su u cilju zaštite Hrvata tamošnje HDZ-ove vlasti na brdu na Blidinju podigle novi betonski križ od puno nešto metara. Šteta je što ga, unatoč visini, mladići i djevojke iz obližnjih Tomislavgrada i Posušja ipak neće moći vidjeti iz Njemačke u koju odlaze.

Jasno, zašto je stanje takvo, tu nikakve misterije nema. Ko se može sjetiti kada je to Dragan Čović govorio, a kamoli predstavio kakvu strategiju u kojoj se bavi siromašnim, bolesnim, nezaposlenim Hrvatima, kao pravi kršćanin kojem je stalo do tih ljudi? Nema on vremena za to, pošto se gorljivo bori za svoj TV kanal putem kojeg bi Hrvate uvjeravao da im je sjajno pod njegovom vlašću i da zato ništa ne trebaju mijenjati. Objasnio bi im kroz taj kanal da oni zapravo dobro žive, ali im Sarajevo ne dozvoljava da uživaju u izobilju, jer ne garantuje Čoviću da će vječno biti vlast i član Predsjedništva BiH.

Na kraju, jedini koji mogu izvaditi taj narod iz dubokog kanala u koji ih je gurnula politika HDZ-a jesu oni sami, njihov izbor i njihova država, a ta država se zove Bosna i Hercegovina. Jedino u toj državi oni mogu i trebaju razviti svijest da su njihovi životi, njihove sudbine i njihova životna sreća primarna kategorija, umjesto da pristaju na ulogu žrtvenog jarca. U toj državi, podrazumijeva se, morali bi pred sudom, a ne samo na izborima, odgovarati za svoja nedjela oni koji danas provode politiku prisilnog preseljenja „svojih“.

Da bi se sve navedeno realizovalo, potrebno je konačno da državom upravljaju oni koji provode državnu politiku Bosne i Hercegovine, a ne oni koji nas uvjeravaju da njeni građani imaju različite interese, ovisno o tome koju drugu zemlju odaberu za maticu kojoj će biti žrtveni jarci.