Sta je pocelo? Kako je pocelo? Gdje je pocelo? Kada je pocelo?

Autor/ica 5.4.2012. u 16:40

Povezani članci

(Prosle godine sam bio pozvan od organizatora Festivala evropskog filma na Palicu da ucestvujem u Debatnom programu na temu “Kako je poceo rat na mom Balkanskom (polu)otoku?”. Organizator je obecao objaviti priloge, ali to nikada, barem ne s mojim, nije ucinio. Na pitanje organizatora: Kako je poceo rat…? Ja sam odgovorio pitanjima: Sta je pocelo? Kako je pocelo? Gdje je pocelo? Ni danas, ni u Bosni, niko nije siguran sta je, kako i gdje pocelo. Danasnje obiljezavanje pocetka tragedije Sarajeva je, mozda, dobra prilika da obnovim moja pitanja.)

Ima jedna dobra engleska poslovica: ”Kad se dva lupeza pocupaju za percine, iz toga mora ispasti nesto dobro.” Svaka slicnost njene poruke s onim sto slijedi ide na racun – dijalektike. One heraklitovske, filozofske, i one matematicke. Minus i minus moraju dati plus. Nije, dakle, ni do mene, ni do Engleza.

Poziv organizatora da ucestvujem na okruglom stolu o tome kako je poceo rat, cija je svrha, da ih citiram, ”da se demistifikuju neljudski odnosi i oblici zivota koji danas vladaju u svetu uz promoviranje alternativnih resenja”, nije me iznenadio. Ako oni, moji predratni prijatelji, na celu s Blazom Perovicem i Duskom Torbicom, misle da ja o tome nesto znam, onda mozete misliti sta ja mislim da li znam, sta znam i koliko znam. Naravno da znam sve. Kao i svi vi. Momenat iznenadjenja dakle nije upalio.

Poziv organizatora me je, naime, uplasio. Uplasio ne zbog toga sto sam, zajedno s jos nekoliko kolega iz nauke i filozofije, pozvan u drustvo umjetnika, majstora i rijeci i slike, nego zbog toga sto cu sada morati da kazem sta mislim. Treba dakle da kazem ne samo to koji to oblici zivota zagadjuju danasnji svijet nego i ko ih zagadjuje. Stavise, od mene se, kao i od vas, ocekuje da promoviramo rjesenja i da kazemo ko ce biti nosioci alternativnih oblika zivota. Kad budete culi o kome cu govoriti, razumjet cete zasto se bojim. Ovog puta cu naime izostaviti i narod i njegove politicke demagoge, inace moje omiljene krivce i za rat i za mir. Njih ovdje nema, i zato u njih ne upirem prstom. Vi ste ovdje, i o vama ce biti rijeci.

Iz straha, priznajem, a ne iz sujetne potrebe da pokazem kako nesto znam, zaklonit cu se iza jednog velikog imena. Manje je naime poznato da je Platon, taj filozof drzave, i umalo drzavni filozof, medju mnogim drugim dosao i na ideju da iz svoje idealne drzave protjera sve umjetnike. Ukljucujuci i Homera. Pa i “tragediografe, kao i slikare i uopste sve, po njegovom sudu stetne, umetnike podrazavaoce” (Milos Djuric, Istorija helenske etike, BIGZ, Beograd, 1976, str. 316) Smatrao je da umjetnici samo imitiraju, podrazavaju, prave sliku slike, sjenku sjenke, ukratko da odvracaju od istine, istinskih ideja, stvarnosti, objektivnosti i originalnosti.

Zaista, da li umjetnici mogu znati? Da li je umjetnost uopce oblik spoznaje? Zbilja, da li ce umjetnici okupljeni i oko ovog stola moci odgovoriti na pitanja koja su nam organizatori postavili? U sposobnost umjetnika da znaju stvari nije sumnjao samo jedan filozof. Takvih se moze naci i medju umjetnicima samim. Tako je Sofokle, odusevljen i razocaran Eshilom istovremeno, uzviknuo: ”Eshile, ako i cinis ono sto treba, ipak cinis to ne znajuci.” Drugim rijecima, i kada umjetnik pogodi ono sto treba, a valjda je istina to sto treba pogoditi, pogodi to a da i ne zna. I kad zna, dakle, umjetnik ne zna da zna.

Kako onda ocekivati od umjetnika, takvih kakvi jesu, da odgovore na pitanja o uzrocima – rata (sic!), raspada (sic!), republickim oligarhijama (sic!), svjetskoj zajednici (sic!).

Platon je toliko umjetnike drzao stetnim po drzavu, da je pokusao istjerati i umjetnika iz samoga sebe. Filozof je naime bio svestrano nadaren. Kao aristokratsko dijete, obrazovan je i u muzici, i slikarstvu, pjesnistvu, tragediji. Toliko se razocarao u umjetnika u sebi, da je na kraju, skoro sve svoje radove sam spalio. Ostala mu je samo filozofija.

Za razliku od umjetnika koje je trebalo istjerati iz nas samih a narocito iz drzave, Platon je filozofima namjenio vlast u drzavi. Po tome je poznat i takvog ga svi znamo. “Narodi ce biti srecni, govorio je, tek onda kad ili filozofi postanu kraljevi ili kraljevi postanu filozofi.” (M. Djuric, str. 466)

To je ona recenica koju je cesto izgovarao Marko Aurelije, rimski car koji je gotovo ostvario Platonov san o filozofu koji ce upravljati drzavom. Marko Aurelije je ucio da je “sve zajedno spleteno i sveta veza sve vezuje i gotovo nista nije strano jedno drugom: a jedan je svet u svemu, jedan bog svugde, jedna priroda, jedan zakon i jedan um, zajednicki svima razumnim bicima, i jedna istina, a i jedna savrsenost za sva srodna bica koja imaju dela u istom umu” (VII 9). (Djuric, str. 466)

I bio je dobar car, neporocan, odan zakonu, stedljiv…Ipak, izgleda da je Platon izgubio iz vida da i filozofi, kao i umjetnici, imaju svoje, ljudske slabosti. Marko Aurelije, filozof, bio je dobar imperator sve do trenutka kada je odredio svoga nasljednika, sina Komoda, jednu em budaletinu, em pokvarenjaka. Svako ima svoju slabu tacku.

Nema tog filozofa, kao sto nema ni umjetnika, cija dusa nema svoju cijenu kada trguje s Luciferom. U svima nama, postovani umjetnici i ucenjaci, sjedi jedan doktor Faustus. Samo je pitanje trenutka, i iznosa odredjene valute, kada cemo prodati nase duse onima koji, u ime sotone, obavljaju prljave poslove na ovoj zemlji. Ja sam, za razliku od Platona, razocaran ne samo u umjetnike i njihovu sposobnost da se u godinama prije ’92 odupru nadolazecoj nemani nacionalizma, nego sam, jos vise, razocaran u filozofe, socijalne ucenjake, svoje kolege, u sebe samog. Malo je onih koji su se suprotstavili struji. Ili barem nisu dovoljno. Medju nama nema ni jednog koji je uspio zaustaviti tu neman. Nema medju nama, ni umjetnicima ni naucnicima, nikog koji bi imao pravo reci: ucinio sam sve sto sam mogao. Ne, niko nije ucinio ono sto je mogao. Svi smo ucinili manje nego sto se moralo.

Bojim se da to ne cinimo ni sada. Ni vasi filmovi ni nase knjige nisu dovoljne da se otkrije istina. A bez istine o onome sto se dogodilo TADA, buducnost se nece razlikovati od proslosti. Bez te istine ni “alternativna resenja” nemaju izgleda.

Pa ipak, ima nade. Od svih nauka i svih oblika ljudske svijesti, moram priznati, do sada sam najmanje cijenio pravo. Nema ruznijeg vokabulara od onog koji koriste pravnici. Pretpostavljam da se vama umjetnicima dize kosa na glavi od njihovog rjecnika. Nema ni manje inventivnog jezika od onog pravnickog. Pretpostavljam da bi se sa mnom slozio i Hegel, onaj sto je napisao Filozofiju prava.

Pa ipak, kao sto rekoh, ima nade: kad umjesto zavodnicke ljepote pjesnicke ili filozofske rijeci progovori hladna rijec Zakona. Srdja Popovic dokazuje da i u Pravniku moze lezati jedan homo ludens. Kao i u umjetniku. On tako predlaze, kako on kaze, “misaoni eksperiment” kojim se formuliraju “elementi jedne optuznice po kojoj bi Milosevic, Jovic i Kadijevic odgovarali po tada vazecim jugoslovenskim zakonima, pred domacim sudom, da nisu uspeli da uniste SFRJ”. “Pod uslovima tog eksperimenta uloga i delatnost Milosevica, Jovica i Kadijevica (naravno i mnogih drugih koji su sprovodili njihove odluke) morala bi biti po zakonima upravo te SFRJ (koju su “branili”) kvalifikovana kao tesko delo veleizdaje kaznjivo smrtnom kaznom.” (Srdja Popovic, Str. 2)

A mi, i umjetnici i ucenjaci, za razliku od Pravnika Popovica, jos uvijek tragamo za odgovorom na pitanje kako je poceo rat.

Stavise, Popovic nam pomaze da na pitanje organizatora “Kako je poceo rat na mom Balkanskom (polu)otoku?” odgovorimo pitanjem: Da li je to uopce bio rat?

Sve one besmislene, jos i teorijske, rasprave o tome da li je u Bosni vodjen gradjanski, etnicki ili vjerski rat prekinuo sam, naravno teorijski i samo za sebe, odgovorom da ni jedan od tih atributa ne vrijedi jer osnovni pojam sintagme – rat, nije tacan. U Bosni se nije vodio rat, nego je pocinjen zlocin. Bosna dakle nije zrtva rata nego zlocina. I bas me briga za poluotok, kao i za ostrvo. Otkrit cu vam i svima nepoznatu istinu, ili drugim rijecima malo poznatu tajnu: ovaj moj tekst (“How to conceptualize the tragedy of Bosnia: Civil, Ethnic, Religious War or…?”), inace kasnije objavljen na vise jezika, citiran je i u americkom Kongresu. Citirao me je u vise navrata Roj Gutman, novinar koji je za otkrice logora oko Prijedora dobio Pulicerovu nagradu. (Nedavno je dobio, konacno, i nagradu grada Sarajeva!)

Za razliku od filozofâ Pravnik Srdja Popovic nas podsjeca na rijeci onog bosanskog vojnika koji na pitanje novinara 1991. godine, negdje u Sloveniji, seretski, bosanski, odgovara: “Oni kao hoce da odu, a mi im kao ne damo”. O onome sto taj siroti vojnik tada nije mogao znati Pravnik Popovic nas obavjestava u svom tekstu “Oni se kao otcepljuju, a mi im kao ne damo”.

Prije zlocina u Bosni, dogodila se dakle veleizdaja. A veleizdaja je takodjer zlocin, kaznjiv smrtnom kaznom…

Vise od godinu dana prije nego su Slovenija i Hrvatska 8. oktobra 1991. godine proglasile nezavisnost, Republika Srbija je, kaze Popovic, donijela “separatisticki ustav” 28. septembra 1990. Clan 72 tog ustava glasi:

“Republika Srbija uredjuje i obezbedjuje: 1. suverenost, nezavisnost i teritorijalnu celokupnost Republike Srbije i njen medjunarodni polozaj i odnose s drugim drzavama i medjunarodnim organizacijama.”

Vise od godinu dana nakon sto je sebe proglasila suverenom i nezavisnom, Republika Srbija proglasava Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu separatistickim republikama. Ono sto se poslije toga dogodilo u Bosni nikako ne moze biti rat, ni po von Klauzevitzu, ni po Monetsquieu, a pogotovo ne po Aristotelovoj definiciji rata. Kako je pocelo ono sto je pocelo moze biti samo zlocin. Nikako rat!

Kako da se pozabavimo “alternativnim resenjima” ako polazimo od razlicitih premisa?

Sto se tice preostala tri “centrala pitanja”, evo mojih kratkih komentara:

“Da li je i u kojoj meri u temeljima SFRJ bila “ugradjena” klica njenog raspada?”

Sugestivnost ovog pitanja me nagoni da budem mozda i nepristojno ironican. Necemo valjda optuzivati Juraja Strosmajera za raspad. Istina, on nije mislio ni o jednom od ova tri atributa, ni S(ocijalistickoj), ni F(ederativnoj), ni R(epublikanskoj), ali je kriv za ideju Jugoslavije.

Nije kriv ni Ustav SFRJ iz 1974. koji je otvorio mogucnost disolucije jugoslovenske Federacije. Ustav nije davao pravo da se ta disolucija obavi zlocinom, niti da se neka od republika zaustavi zlocinom. Pravnicki egzaktno, Pravnik Popovic tvrdi da su krivi: Milosevic, Jovic i Kadijevic, “trojka” koja ce se kasnije pretvoriti u “grupu sestorice” (koja ukljucuje Adzica, Bulatovica i B. Kostica). Njih Srdja Popovic optuzuje za veleizdaju. Sve ostalo je samo posljedica. Tu je klica!

“Koliko su republicke oligarhije doprinele raspadu i ratovima?”

Tesko da bih mogao upotrijebiti u svom odgovoru istu ovu terminologiju. Da zanemarim termin rat, o kome sam vec nesto rekao. Da kazem samo par rijeci o “raspadu” i “oligarhijama”.

Raspasti se moze nesto sto je tru(h)lo. Ako se Jugoslavija raspala onda je to bilo zato sto je bila trula, i to ne samo u nekim svojim dijelovima, nego u cjelini. Medjutim, ja se sjecam posljednjeg Kongresa jugoslovenskih komunista, i one divne slovenacke drugarice Logar, koja je sa suzama u ocima, zajedno sa svojim slovenackim drugovima, napustala kongresnu dvoranu Sava centra, nakon sto su ‘komunisticki’ ‘kongresmeni’ odbili svih 14 slovenackih amandmana, ukljucujuci i onaj posljednji kojim su Slovenci trazili da jugoslovenski komunisti ukinu torturu u jugoslovenskim zatvorima. Sjecam se i onog bosanskog ‘komuniste’ koji je izlazak Slovenaca popratio rijecima “Vrata su im sirom otvorena”. Sjecam se i da je AP samo sat nakon toga objavio vijest: jugoslovenski komunisti se opredjelili za torturu. Sjecam se, takodjer, i onoga sto se dogodilo dvije tri godine kasnije. U Ljubljani, gdje sam proveo dvije godine mog dugogodisnjeg izbjeglickog zivota, jedan filozof (Tine Hribar), slovenacki, mi je pricao da su se oni, slovenacki filozofi, dogovorili s Dobricom Cosicem, srpskim umjetnikom, da se Slovenija moze otcjepiti, mnogo prije nego je Milosevic donio srpski “separatisticki ustav”.

Zaboravio sam reci: Platon je takodjer smatrao da je najgora ona drzava u kojoj vlast imaju – losi filozofi. Jos uvijek se pitam da li je trula bila Jugoslavija ili jugoslovenska filozofija, ona sto je preostala nakon sto je ”filozofija praxisa” bila stavljena na marginu. Jugoslavija nije bila trula, nego je unistena.

A sto se tice termina ‘oligarhija’, koliko znam, i koliko razumijem, on se (grc. oligoi – malo njih), istina, odnosi na ‘malo njih’, ali na malo njih koji su bogati. I o tome se nesto moze nauciti od Pravnika Popovica. Pravnik nas podsjeca, u stvari, na ono sto mi svi znamo ali se pravimo Englezi: “Repetitio mater studiorum est.” U svojoj knjizi “Kako sam branio Antu Markovica” Predrag Tasic, portparol SIVa opisuje trenutak kada je Srbija “Nezakonito ‘pozajmila’ na racun primarne emisije 1.400.000.000 US$ u poglavlju “Srpska pljacka decenije”:

“U trenutku kada je Ante Markovic 28. decembra govorio u Skupstini Jugoslavije o ekonomskoj politici za narednu godinu, Vece udruzenog rada Skupstine Srbije donelo je dva zakonska propisa, kojima je izvrsen upad u monetarni sistem Jugoslavije. Ova dva akta doneta su tajno. Na sebi su imali oznake ‘strogo poverljivo’ i ‘sluzbena tajna’. Podeljeni su delegatima na sam dan sednice i to u koverti, svakome u ruke. Po usvajanju (a usvojeni su jednoglasno i bez diskusije) delegati su ih morali ponovo spakovati u koverte i vratiti.” (P. Tasic, str. 57; S. Popovic, str. 23-24)

O onima koji ukradu 1,4 milijarde dolara naravno da se moze govoriti kao o oligarsima. A ako su rukovodstva u drugim republikama krala, njih se eventualno moze, barem u tome trenutku, nazvati tek – dzeparosima. “Ante Markovic je 4. januara 1991. godine anonimno obavesten o upadu Srbije u monetarni sistem.” (P. Tasic, str. 59) “Prema Tasicu, Ante Markovic je na vanrednoj sednici vlade 4. januara 1991. ovaj akt nazvao ‘aktom likvidacije Jugoslavije’” (P. Tasic, str. 59; S. Popovic, str. 24)

“Koliko je i do koje mere tzv. ”svetska zajednica” bila involvirana u sve te procese?”

Ako je vjerovati filozofu-imperatoru Marku Aureliju onda je sve na ovom svijetu povezano. Kako moze biti da svjetska zajednica, sa navodnicima ili bez njih, to u ovom casu nije vazno, moze biti a da nije bila involvirana.

Ali zasto se postavljaju pitanja koja su davno postavljena i na koja su davno dati relevantni odgovori? Zasto se daju odgovori na pitanja na koja su relevatni odgovori, dakle, vec dati?

Jedino zato da bi se na ova relevantna pitanja, kao sto rekoh, dali nerelevantni odgovori.

Jedini relevantni odgovori na ova pitanja su oni pravni.

Najveca greska medjunarodne zajednice dogodila se poslije rata, ne prije ili tokom rata. Ta greska se zove: etabliranje demokratije u zemlji, drustvu u kome se dogodio genocid, etnicko ciscenje i uzasni ratni zlocini i zlocini protiv covjecnosti….

Ko onda treba da da odgovor?

Umjesto konacno odgovora, ja postavljam samo jos jedno pitanje: kada je, ili gdje, je pocelo to sto je pocelo?

Danas se u Sarajevu obiljezava pocetak sarajevske tragedije? Zar tragedija nije pocela drugdje i mnogo ranije? U istocnoj Bosni, na primjer. Ili, da budem jos precizniji – i provokativniji: u (hrvatskom) selu Ravno? Zar Ravno nije dio Bosne, zar tragedija (hrvatskog) sela Ravno nije bila stvarni pocetak tragedije Sarajeva?