Šta je nama Dr King?

Povezani članci

• Đikićev odgovor Josipoviću: Mrakobjesje rejting-efendije’
• Charles Simic: Doba neznanja
• Kraj za Tuđmanovu glasnogovornicu zla: Uhićena Dijana Čuljak
• Uz NSA skandal globalnog prisluškivanja: CAR JE GOL!
• Zlatko Jelisavac: Politika feng šuija
• Refik Hodžić: Revizije presude neće biti

Prošlonedjeljno, zbog najavljenog uragana otkazano otvaranje spomenika Dr Martinu Lutheru Kingu u Vašingtonu, bilo je ipak povod da desetine hiljada poštovalaca ubijenog lidera borbe za ljudska prava – i posebno rasnu jednakost – dođu u glavni grad i iz najudaljenijih američkih država i odaju počast čovjeku koji je i u vrijeme najmračnijih rasnih poniženja, pozivajući na ravnopravnost, upozoravao protiv nasilja: “Ne tražimo da zadovoljimo našu žeđ za slobodom ispijajući iz šolje gorčine i mržnje … Ponovo i ponovo, moramo se uzdići na veličanstvene visove na kojima ćemo fizičkoj sili suprotstaviti snagu duha” – govorio je King. Taj njegov govor pred 200.000 učesnika Marša na Vašington 28. avgusta 1963. – na čuvenu temu “ja sanjam” – naučno je proglašen za najznačajniji govor u Americi u 20. stoljeću. King je ubijen u atentatu 4. aprila 1968.

U intervjuima povodom odgođenog otvaranja spomenika posebno su me dirnule dvije izjave “običnih Amerikanaca”. U jednoj, saučesnik pokreta za rasnu jednakost šezdesetih kaže kako niko kao King nije zaslužio tako monumentalan granitni spomenik “zato što on sam nikada to ne bi poželio”. U drugoj, žena koja je na otkazanu svečanost povela unuku iz Alabame, kaže kako se iz Kingovog govora najviše sjeća njegove nade da će se jednoga dana crna djeca i bijela djeca igrati zajedno. Potražio sam taj citat u govoru: “Sanjam da će jednoga dana, dolje u Alabami, sa njenim zlim rasistima … tačno tamo u Alabami, mali crni dječaci i male crne djevojčice moći da se drže za ruke s malim bijelim dječacima i bijelim djevojčicama kao sestre i braća. Ja danas sanjam!”

Iz vlastite, bosanske i balkanske, perspektive ne mogu a da povodom tih američkih počasti lideru nenasilne borbe za rasnu jednakost ne razmišljam o tome koliko je krvoproliću devedesetih na našim stranama doprinijelo odsustvo istorijske ličnosti sa snovima jednog Kinga, Mandele, Havela, Branta…To što se u godinama raspada jugoslovenske federacije nad njom nadvio zao duh etničkih predrasuda i mržnje; što se umjesto luterovske snage duha posezalo za silom oružja; što je – možda ideološki nametnuta – ideja bratstva i jedinstva zamijenjena idejom bratoubilaštva u mnogome je posljedica tragične istorijske okolnosti da među južnoslovenskim plemenima jednostavno nije bilo ličnosti s vizijom ni sanjara.

Na sasvim ličan način posljedice te dominirajuće ideologije etničkih podvajanja mogao sam osjetiti u reagovanjima na prošlonedjeljnu kolumnu: dio čitalaca, naviklih valjda da svi iz tog podneblja moramo biti doživotno razvrstani u svoja plemena – i da nismo pozvani da ni u regionalnom kontekstu koji nas sve pogađa govorimo “jedni o drugima” – pronalazi u kolumni ili u imenu autora stvari i motive koji nikada nisu napisani ili postojali.

Tako jedan pripisuje autoru kolumne bešćutnost za srpske žrtve podmećući mu kako je lani napisao da mu je dosta mantri o srpskim žrtvama i da su one magla i mit: mislim da je u javnom dijalogu takvo šta dozvoljeno jedino ako se dokumentuje citatom iz navode kolumne u kojoj je to napisano. A nije, naravno, nikada. Umjesto toga – evo šta jeste zapisano u ovoj kolumni 9. januara 2009: “… Jasenovac najbolje pokazuje koliko je važno obznanjivanje i uvažavanje prošlosti. Iz te perspektive – i Tuđmanova nastojanja da minimizira broj onih koji su ubijeni u ustaškom koncentracionom logoru, u kojima se govorilo o ‘samo 20.000 ubijenih’, i nastojanja srpskih nacionalističkih ‘istoričara’ da taj broj uvećaju, predstavljala su prije svega nepoštovanje za žrtve zločina bez presedana u ljudskoj istoriji, dehumanizaciju žrtava i okrutnu ‘igru brojeva’ bez uvažavanja činjenice da je svaka od tih žrtava bila ljudsko biće dostojno poštovanja – imenom i prezimenom”.

Spomenik visok 30 metara Martinu Lutheru Kingu mlađem Spomen je otvoren za javnost na National Mall u Vašingtonu, 22. avgust 2011.

Drugi prigovara kako navodno autor negira istorijski negativnu njemačku ulogu u balkanskoj prošlosti. Potpuno neosnovana insinuacija: u kolumni se uopšte ne dovodi u pitanje prošlost nego su upozorava kako je krajnje štetno zasnivati međunarodne odnose u 21. stoljeću na odnosima iz prošlih stoljeća. Treba li bolji dokaz od njemačko-izraelskih odnosa: svako je u njima duboko svjestan strahota Holokausta ali je Njemačka – poslije Amerike – drugi najveći partner Izraela u naučnoj i ekonomskoj saradnji i najznačajniji evropski partner.

Treći poručuje autoru da se okani komentarisanja poruka njemačke kancelarke Srbiji i da odgovori na pitanje “zašto je zaobišla Bosnu” a u samoj toj kolumni crno na bijelo piše: “To što je Angela Merkel u posjeti Balkanu zaobišla Sarajevo bila je njena – i evropska – direktna poruka bosanskohercegovačkim političarima i javnosti da ona zapravo u toj zemlji i nema partnera za razgovor”.

Četvrti, valjda zato što se u ideologiji etničkih torova podrazumijeva da neko s bošnjačkim imenom neće ništa napisati o tome, sugeriše da se autor bavi islamizacijom Sarajeva. O tome je u ovoj kolumni nebrojeno puta bilo riječi.
Čitalac će, nadam se, razumjeti kad pred ovakvim izljevom netrpeljivosti ne mogu a da ne poštujem uspomenu na dobri duh doktora Kinga.

Radio Slobodna Evropa