Srpski doček Putina izgledao je kao mješavina provincijalnog kompleksa i najgorih Miloševićevih skupova

Iza svega pak ovoga smo u konačnici vidjeli jedan provincijalni kompleks i anuliranje samopoštovanja jedne države koja je prostrla crveni tepih jednom u suštini imperijalnom vladaru. Mi sada možemo pričati o tome što su Putin i Vučić željeli dobiti od ove posjete, ali to ničim neće utjecati na ove zaključke. Putin je došao po potvrdu imperijalne uloge na Balkanu ili barem na tom dijelu Balkana, ali i zbog gospodarskog interesa, što je sve naravno dobio. Vučić je s druge strane, da bi anulirao snažan animozitet proruskih snaga prema njegovoj deklarativno proeuropskoj politici, tražio i dobio potvrdu prijateljstva s Putinom i s Rusijom, vjerovatno je dobio nekakvo obećanje u vezi Kosova, očekivano uglancao spomenik vlastitoj veličini i putem građana koji su se okupili ispred hrama Sv. Save na Vračaru, poslao poruku opoziciji i građanskom pokretu o tome kako još uvijek uživa neupitnu podršku većine građana.

VUČIĆU PERSPEKTIVE NISU BAŠ SVIJETLE

To vjerovatno jest još uvijek točno, no sjetimo li se iste Miloševićeve prakse koji je pobunjenim Beograđanima pokušavao na isti način parirati jednako masovnim prosvjedima podrške od strane ljudi koje je u državnoj i partijskoj organizaciji dovukao u Beograd, o čemu je svojevremeno sjajno pisao Petar Luković u Feralu, Vučiću perspektive nisu baš svijetle. Isto vrijedi i za igranje na dvije strane, europske i ruske istovremeno, koje naprosto ne može trajati dovijeka, niti se rješavanje kosovskoga pitanja može otezati do besvijesti. A vrlo su mali izgledi da se iz tog pitanja Srbija barem izvuče s nekakvim časnim porazom. Jednu od stvari zbog kojih je to skoro nemoguće, iskazao je i sam Vučić u onome što je rekao Putinu.

Naime, u zahvali za primitak ordena Aleksandra Nevskog kojeg mu je Putin uručio, Vučić je, između ostalog, rekao da njegov narod nikada neće zaboraviti što je Vladimir Vladimirovič uradio 2015. kada je Rusija stavila veto na rezoluciju Britanaca po kojoj bi Srbi bili proglašeni za genocidni narod. Drugim riječima, Vučić je honorirao Putinu to što je spriječio rezoluciju o genocidu u Srebrenici, što je primarno moralno problematično, ali nam istovremeno ukazuje na nešto drugo, a to je potpuno, tvrdoglavo i besmisleno odbijanje Srbije da se suoči s posljedicama vlastitih političkih izbora iz devedesetih godina i s posljedicama koje je odabir militantnog nacionalizma donio.

ILUZIJA IZVANREDNOG STANJA PRODUŽUJE AGONIJU

Ovo pitanje, odnosno njegova potpuna ignorancija, nije važno samo zbog ostalih zemalja i naroda na postjugoslavenskom prostoru, nego je itekako važno za današnji vanjskopolitički položaj same Srbije, budući da problem Kosova dolazi iz istog izvora. Odbijanje priznavanja bilo kakve odgovornosti za to što Kosovo naprosto više nije dio Srbije, uz istovremeno očekivanje da se po tom pitanju može nešto u smjeru korisnom za Srbiju pomaknuti, prilično je naivno. Posebno u kontekstu činjenice da se i dalje razmišlja istom logikom simboličkog i stvarnog posjedovanja teritorija, a ne vodi se nikakvog računa o konkretnim ljudima koji tamo žive i o sadržaju njihovog društvenog i državnog ambijenta.

Samo zahvaljujući toj, potpuno naopakoj logici, Srbija bi bila zadovoljna s podjelom Kosova i s tim da joj ostane barem dio tog teritorija. O svemu tome možda najbolje svjedoči još uvijek neriješeno ubojstvo nekadašnjeg lidera kosovskih Srba, Olivera Ivanovića, koji nikako nije bio po volji Beogradu, budući da je rješenje tražio primarno na Kosovu. Dok se god pak ne napusti ta teritorijalna logika kao nešto što dominira među tamošnjim političkim elitama, svi slični spektakli i konstantno stvaranje iluzije o izvanrednom stanju, koju Vučić majstorski održava, samo će produživati agoniju jednog društva, do beskraja.