SRBIJA SRLJA OPASNO U SAMOIZOLACIJU

Autor/ica 4.2.2012. u 11:54

Povezani članci

Nakon ispada srpskih navijača tijekom i poslije rukometne utakmice Srbije i Hrvatske u Beogradu, logično je i opravdano postaviti pitanje je li srpsko društvo ksenofobično, frustrirano i nacionalističko, odnosno kakvo je stanje duha u Srbiji, jesu li se naši istočni susjedi, nekad uz Hrvatsku sastavni dio sintagme o bratstvu i jedinstvu naših naroda i narodnosti, doista okrenuli prema četništvu i koliko je danas Srbija eurofobična. Odgovore na ova pitanja pokušali smo pronaći u Beogradu, gradu koji je protekli tjedan slavio europske rukometne viceprvake, europske vaterpolske prvake, a prije svih njih Novaka Đokovića koji je osvojio Austalian Open.
    Sportske uspjehe kojima se Srbija hrani i kompenzira brojne slabosti državne politike i nedostatke u životu svojih građana u kratkom je roku pretekla gruba stvarnost: nezaposlenost, izgubljeno Kosovo i problematična Republika Srpska, kao i brojne »svetske zavere« protiv Srbije i Srba, posebno američko-njemačka i vatikanska. Ono što je od prošlog tjedna ipak ostalo za pamćenje eho je legitimnog skandiranja Srbiji, ali i primitivnog vrijeđanja svega hrvatskog na utakmici u kojoj naša reprezentacija nije imala šansi za pobjedu.
    Većina naših sugovornika u Beogradu mišljenja je kako razbijanje hrvatskih automobila, napadi na navijače, četnička orgijanja na tribinama uz vrijeđanje, omalovažavanje i prijetnje svemu što je hrvatsko nisu slučajnost ili izdvojeni slučaj jednokratno stimuliran visokim adrenalinom zbog važnosti međusobne utakmice. Misle da Srbija skliže bez kočnica demokracije koja bi retrogradan proces mogla usporiti, zakočiti i preusmjeriti u europskom smjeru razvoja, u netoleranciju prema svemu što nije dovoljno srpsko. Srbijom je ponovo zavladala mitomanija, o tome govore službene namjere za rehabilitacijom Milana Nedića i Draže Mihailovića; Srbija, i kroz njih, traži novi nacionalni identitet, po mogućnosti suprotan partizanskom antifašizmu.

Marginalizacija antifašizma

I da, i dalje je i više nego oživljena, pa čak i kroz službene kanale, politika Velike Srbije. Nema sumnje da je stanje u Srbiji doista tako kada to kažu dvije istinske dame srpskog javnog života, po moralu, obrazovanju, inteligenciji, slobodi razmišljanja i dosljednosti par exellance – Latinka Perović, proskribirana od svih srpskih državnih vlasti ne zadnjih dvadeset, nego punih 40 godina, te iznimno hrabra, odvažna i stručna Sonja Biserko, prva osoba Srpskog helsinškog odbora koji 20 godina upozorava i bori se protiv hegemonističke, promašene i retrogradne srpske državne politike.
    Jačanje pročetničkih snaga u Srbiji i ne bi bilo toliko zanimljivo, intrigantno i opasno da službenog zahtjeva za rehabilitacijom notornog zločinca Draže Mihailovića koji je u svom četničkom manifestu među prvim rečenicama naglasio da će se boriti protiv komunista, Balija i Hrvata, nije dala vlast na čelu s Borisom Tadićem koji traži da se pronađe Dražin grob. Za to je, kroz Komisiju za utvrđivanje činjenica o pogubljenju i grobnom mjestu generala Draže Mihailovića, ovlastio Veljka Odalovića. Taj je pak srpstvo »dokazao« kao načelnik kosovskog okruga u vrijeme srpskih zločina 1998. i 1999. godine, zbog čega su na zatvorske kazne od 22 godine osuđena tri srpska generala. Odalović je, začudo, prošao bez posljedica pa je nagrađen mjestom predsjednika Komisije Vlade Srbije za nestale osobe i traženje Dražinih kostiju.
    – Godinu ga dana traže, ali ga ne mogu naći. Tražili su mu i smrtovnicu. To je ludilo što se događa, kaže Sonja Biserko.
    Dražinih kostiju nema nigdje, a bez njih teško će ga rehabilitirati. A žele ga rehabilitirati kako bi četnički pokret na taj način i službeno postao prvi antifašistički pokret u Europi! I to pozicioniran s desne strane, dok je partizanski pokret s lijeve strane kao antifašistički sve više kriminaliziran i marginaliziran.
    – Ovo je ilustracija srpske konfuzije, kaže Sonja Biserko.
    Latinka Perović kaže da se u slučaju rehabilitacije ravnogorskog, četničkog pokreta Draže Mihailovića, kojeg se odrekao i sam kralj i vlada u izbjeglištvu, radi o nedopustivoj reviziji prošlosti koja Srbiju gura u nove sukobe s Hrvatima i Bošnjacima, tim više što je takvo tumačenje Drugog svjetskog rata pitanje koncepta aktualne državne politike.
    – Ta priča s četnicima ne donosi stabilnost u regiji, to je brutalna negacija povijesti, dok se crkva i dalje, s pravoslavljem kao navodno jedinim kohezivnim faktorom kod srpskog naroda, bori za što veći utjecaj, kaže Latinka Perović.
    Naglašava kako se pokušaj izjednačavanja partizanskog i četničkog sudjelovanja na pravoj strani u Drugom svjetskom ratu sve više pretvara u poraz partizana, kao jedinih pravih antifašista, sada u miru.
    S druge strane, Milana Nedića, koji je kolaborirao s njemačkim nacistima, Srbija je rehabilitirala i proglasila jednim od 100 najznačajnijih Srba zato što je Srbe, surađujući s njemačkim okupatorom, spasio od stradanja. U stvarnosti je s nacistima kolaborirao do te mjere da je Beograd 1942. godine bio prvi europski grad »očišćen« od Židova!

Rast nesnošljivosti

Oba primjera, kaže Sonja Biserko, pokazuju nedostatak vizije i povratak regresivnim ideologijama kojima se otvoreno demonstrira srpska želja za samoizolacijiom i udaljavanjem od EU.
    – Upravo zato što smatraju da će se EU raspasti, u Srbiji vode iracionalnu politiku, kaže Biserko.
    I to prema Kosovu, pojašnjava Biserko, na čijem sjevernom dijelu žele stvoriti novu Republiku Srpsku, u BiH traže referendum o nezavisnosti, Crnu Goru se kriminalizira i pokušava osporiti nezavisnost, a prema Hrvatskoj se gaji nesnošljivost jer je spriječila srpske ekspanzionističke projekte.
    – Predsjednik Tadić za kojeg ne znam je li nacionalist, ali politika mu je definitivno nacionalistička, zatočenik je crkve i neformalnih centara moći koji čine platformu s koje on nastupa. Srbija pod njim jednostavno ometa konsolidaciju i stabilizaciju Balkana, kaže Biserko.
    Prema njenom mišljenju, Srbi žive u mitovima i konstantnim lažima, a Srbija je definitivno autistična i ksenofobična. U prilog tome govori jedna studija Srpskog helsinškog odbora o razmišljanju mladih u Srbiji po kojoj njih 70 posto najvećim neprijateljem srpstva smatra Albance, a 56 posto ih mrzi Hrvate. Podaci o tolikoj mržnji vjerojatno su posljedica činjenice da 40 posto mladih u Srbiji nakon osnovne škole ne nastavlja srednjoškolsko obrazovanje. U najosjetljivijoj obrazovnoj dobi prekidaju školovanje, a informacije iz povijesti koje im se serviraju u sedmom i osmom razredu osnovne škole predmet su političkih i ideoloških manipulacija.

Slučaj Jeremić

Slučaj koji govori tome u prilog udžbenik je povijesti koji je napisao profesor političkih znanosti Predrag Simić zbog kojeg je tri puta smjenjivana Komisija Ministarstva prosvjete za njegovu ocjenu, sve dok nije došao onaj sastav koji udžbeniku, zato jer nije veličao velikosrpsku tezu Vuka Karadžića o »Srbima, svima i svuda«, nije dao negativno mišljenje.
    Prema Latinki Perović takvo stanje duha koje promovira srpski hegemonizam reflektira se i na mlade koji su kao često nedovoljno neobrazovani i neinformirani opterećeni međuetničkim odnosima i sukobima. Današnju Srbiju ona smatra duboko tradicionalističkom državom koja se drži svog nacionalizma kao jedinog oružja.
    Svemu tome u prilog ide i slučaj jednog od korif
KOMPENZACIJA ZA KOSOVO

    Koliko današnja srpska politika vodi politiku na nož prema susjedima Hrvatima, Bošnjacima i Albancima, pokazalo je sučeljavanje vjerojatno jedinog srpskog progresivnog političara Čede Jovanovića nasuprot premijeru Republike Srpske Miloradu Dodiku koji na srpskoj televiziji bez pardona promovira politiku podjele BiH i konačno trajnog odvajanja RS-a. Dramatični javni sukob Jovanovića i Dodika sukob je dviju koncepcija i dviju Srbija. Dodikove koja je nacionalistička, ortodoksna, arhaična i ksenofobična te Jovanovićeve koja nastoji biti napredna, moderna i iskrena. Pa je tako u duhu iskrenosti Jovanović rekao da je Republika Srpska stvorena na srebreničkom genocidu i opsadi Sarajeva, na što je Dodik podivljao, isto kao i velik dio srpske javnosti, zbog čega Jovanovića stalno čuva do deset osoba. Jovanović, ne birajući riječi, otvoreno tvrdi kako je Srbija izvor svih problema u regiji, kako je Srebrenica najmasovniji ratni zločin nakon Drugog svjetskog rata kvalificiran kao genocid, kako se Srbija ne želi suočiti s bolnom istinom i kako je zatrovana nacionalizmom. U raspravi argumentima inferiorni Dodik u nekoliko je navrata Jovanovića zlurado pozvao na posjet Republici Srpskoj »gdje se ne mora brinuti za svoju sigurnost«.
    Zbog političara poput Dodika, Latinka Perović smatra da je Srbija kao država razorena i ne pristaje na sadašnje granice. Pritom vodi dvostruku politiku pa među ostalim gubitak Kosova očito želi kompenzirati traženjem nezavisnosti Republike Srpske.

RATKO BOŽOVIĆ: MLADI SU U DEPRESIJI

Ugledni umirovljeni profesor političke sociologije Ratko Božović kaže da u Srbiji virtualna stvarnost dominira nad realnošću, a istodobno nema erosa za traganjem za istinom s kojom se Srbija očito nema snage suočiti.
– Kad je riječ o istini, mi sami sebi djelujemo kao da smo u nekakvom pećinskom polumraku, pa ne želimo vidjeti ni ono malo što bismo mogli. Zbog svega toga mladi su u depresiji, loše stanje u društvu im ne pruža šansu za uspjeh te onda zastranjuju u četništvu ili drugom primitivnom obliku nacionalizma, kaže Božović.

ČETNIČKA SIMBOLIKA
    »S verom u Boga, Sloboda ili smrt«, stara je četnička parola koju na svojim sportskim, navijačkim trenirkama nose mladi Srbi željni akcija na tribinama ili po beogradskim ulicama.
    – Četništvo i Draža Mihailović, 1941. godina, sve je opet u modi, klinci se na to jako pale i glavna su nam klijentela. Zato sami proizvodimo ove trenirke s takvim natpisima. To se dobro prodaje, kao i one s napisima »Dinarska divizija«. Koliko znam, radi se o četničkoj vojnoj formaciji iz Drugog svjetskog rata. U kapuljače trenirki sa četničkim obilježjima ugradili smo fantomke tako da klinci kad rade incidente budu pokriveni i ne može ih se identificirati, kaže nam prodavačica u dućanu sportskih rekvizita navijačke skupine Grobari.
Četnička simbolika po svemu sudeći uskoro rehabilitiranog Draže Mihailovića na velika vrata ušla je među mlađu populaciju.
SRAMOTNA REVIZIJA BIOGRAFIJE DRAŽE MIHAILOVIĆA
    Odlukom republičkog javnog tužitelja 2009. godine formirana je Komisija za otkrivanje činjenica o izvršenju smrtne kazne nad generalom Dragoljubom Dražom Mihailovićem. Nekoliko dana kasnije Vlada Republike Srbije je na prijedlog Ministarstva pravde donijela zaključak po kome se skida oznaka povjerljivosti sa svih dokumenata koji se odnose na izvršenje smrtne kazne nad Mihailovićem, inače uhapšenim u zimu 1946. godine. Zadatak Komisije među ostalim je bio da utvrdi mjesto njegova strijeljanja, a zasad se spominju dvije lokacije od kojih je, navodno, najvjerojatnija ona na Adi Ciganliji, u blizini nekadašnjeg zatvora.
U dokumentima Instituta za savremenu istoriju u Beogradu, koji je za potrebe Komisije prikupljao i analizirao materijale o uhićenju, isljeđivanju, suđenju i likvidaciji, Draža Mihailović se spominje kao »armijski general, komandant Jugoslovenske vojske u Otadžbini, načelnik štaba Vrhovne komande Jugoslovenske vojske 1941. do 1945. godine i vojni ministar u jugoslovenskim vladama od 1942. do 1944. koji je zarobljen 13. marta 1946. od Odeljenja za zaštitu naroda«, odnosno OZN-e za Srbiju. Naravno, o njegovom kolaboriranju s nacistima i zvjerskim zločinima nigdje nema ni riječi, kao ni kod službene srpske politike koja ga namjerava rehabilitirati.
eja srpskog nacionalizma, ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića koji je od Hrvatske službeno i javno zatražio da ga podrži kao predsjednika Generalne skupštine Ujedinjenih naroda. I dok UN promovira mir, snošljivost, tolerantnost i izbjegavanje sukoba, Vuk Jeremić koji bi se, eto, rado skrasio u New Yorku, u Srbiji je, uz moćnu crkvu, inicijator ideje o 100. godišnjici Balkanskog rata iz 1912. godine kojim je Srbija pobijedila Turke i osvojila Kosovo.
    U visokim diplomatskim krugovima zgroženi su Jeremećevim idejama o proslavama ratova kojima se pritom provociraju i ponižavaju pobijeđeni. Njegovu ideju o 100 godina od Balkanskog rata 1912. do balkanskog mira 2012. smatraju sramotnom. Latinka Perović kaže da je to politika udaljavanja, a ne približavanja naroda.
    – Takve su manifestacije faktor nestabilnosti. Samo se prisjetimo proslave 600. godišnjice kosovske bitke 1989. godine i svega što je nakon toga uslijedilo. Srbija konačno mora prestati slaviti ratove, kaže Latinka Perović.
    Kontroverzni Vuk Jeremić u povodu 200 godina srpske diplomacije svojoj je javnosti objasnio da Srbija danas partnerima nudi racionalnu politiku suradnje na bazi uzajamnog poštovanja u duhu dostojanstvenog Jovana Ristića. Nije rekao, međutim, da se radi o lideru Liberalne stranke i u četiri navrata premijeru koji je promovirao ekspanzionističku politiku Srbije, što Jeremić bez zadrške i dalje otvoreno radi.
    Kako i koliko službena Srbija i dalje iskrivljuje činjenice u pokušaju relativiziranja odgovornosti i krivnje za ratne zločine na području bivše Jugoslavije svjedoči takozvani slučaj Bratunac, mjesto nasuprot Srebrenice, gdje su Bošnjaci neosporno počinili težak zločin kad su ubili 39 Srba. No, broj ubijenih Srba u međuvremenu je čak i službeno porastao s 39 na 3.000 kako bi se na taj način Bratunac umjetno izjednačio sa susjednom Srebrenicom.
    Dakle, po službenoj srpskoj politici Bratunac-Srebrenica: 3.000-3.000 ubijenih. Pravi rezultat žrtava Bratunca nasuprot Srebrenici, unatoč degutantnoj namjeri relativiziranja zločina, iznosi 39 ubijenih Srba u odnosu na 8.000 ubijenih Bošnjaka u Srebrenici.
    – Negacija, poricanje ili relativizacija zločina, na taj se način srpska politika odnosi prema svojim žrtvama, kaže Biserko, naglašavajući kako se donedavno stvarala pseudohistoriografija i u pogledu Vukovara koji su »Srbi oslobodili«.
    Današnja srpska politika je dvolična; Srbi u Europi vole ostavljati umiljati dojam, dok pred domaćom javnošću ne kriju svoje pravo lice, lice rigidnih političara s otvorenim aspiracijama prema teritorijima susjednih država.
________________________________________

TITO – najveći ubojica Srba

    Saša Baščarević, 36-godišnjak iz Beograda i prodavač povijesnih knjiga velikosrpske tematike, čiji su roditelji porijeklom s Kosova, tijekom 1999. četiri se mjeseca kao vojni policajac tamo borio. Njegove stavove, s kojima se nemoguće složiti, iznosimo u cijelosti, gotovo bez ikakve intervencije, procjenjujući kako je to stvar interesa naše javnosti za bolje razumijevanje srpskih prilika. Naime, stavovi Saše Baščarevića jednim su dobrim dijelom ogledalo tamošnjeg duhovnog stanja i razmišljanja.
    – Samo da se razumijemo, ja sam Srbin, nacionalist i vjernik, ali nisam šovinist, nikoga ne mrzim i samo me zanima istina. U Srbiji danas prevladava antisrpstvo koje je započeo Tito, najprije kad je u Prvom svjetskom ratu, kao pripadnik 42. Domobranske-vražje divizije likvidirao Srbe iz Loznice, Šapca i Mačve. U Drugom svjetskom ratu Tito je namjerno instruirao likvidacije njemačkih vojnika i oficira po Srbiji i Beogradu, jer se znalo da za jednog ubijenog Nijemca ide odmazda sa 100 ubijenih Srba. Tito je, računajući na to, naložio što više ubojstva Nijemaca, jer je to značilo da se smanjuje naš broj. Pritom je 13. svibnja 1944. formirana OZN-a u koju se slila masa ustaških oficira koji su samo preobukli uniforme. Nakon rata, Tito je nastavio uništavati Srbiju i Srbe, iseljavajući privredu u druge republike, Hrvatsku i Sloveniju prije svih, na čijem primorju se, za razliku od crnogorskog, grade brojna vojna odmarališta. Toliko o Titu iza kojeg su ostale duboke posljedice komunizma, ali i posljedica NDH s politikom pobijanja, raseljavanja i pokrštavanja. Danas se i dalje radi na uništavanju srpstva. Ovog puta kroz uvođenje takozvane zapadne demokracije po kojoj djeca u školi imaju veća prava od učitelja. Cilj je tog plana rušenje svih oblika autoriteta.

Nestala je vjera u Boga, a samo nas to, uz nacionalizam sa svetosavskim održavanjem srpske tradicije bez bilo kakvog šovinizma, može izbaviti iz ove situacije. Na vlast mora doći netko tko vjeruje u Boga, ne trebaju nam magistri i doktori, oni nikako. Treba nam vjernik, pošten, narodni čovjek. I da, ne smije biti komunist, jer komunist nije vjernik i onda ne može biti Srbin. To morate znati – mi Srbi smo častan, viteški narod, za kojeg je riječ dogovor. Mi nismo genocidni kao što kaže onaj Čeda Jovanović. On je prokomunistički provokator koji tvrdi da je Republika Srpska nastala na genocidu nad muslimanima u Srebrenici. Kakav genocid, to je izmišljotina. A muslimani, pa to vam je valjda jasno, oni su poturčeni Srbi. Jovanović bi iz beogradske fotelje pričao o stvarima o kojima pojma nema. Ako su Šiptari s Kosovom dobili nezavisnost, onda to treba dobiti i Republika Srpska ili zašto je Hrvatska s Hrvatima dobila nezavisnost, a Srbi u RS to ne mogu dobiti. Sve je to djelo u većoj mjeri Vatikana, a u drugoj MMF-a. Još se uvijek pod njihovim interesima vode vjerski ratovi kojima oni upravljaju. Pa zar nije i naš rat, Hrvata i Srba, bio vjerski? Vi ste katolici, mi pravoslavci. Kao i Srba i muslimana. Sudarom dviju vjera nastaju vjerski ratovi. Kad sam se borio na Kosovu, za Albance su se borili Iranci! Došli su na Kosovo da bi klali Srbe. U proteklim ratovima, uz bok Srba borili su se Rusi, uz Albance Iranci, uz muslimane razni Arapi, uz Hrvate Nijemci. Iako, da se razumijemo, ne mrzim Hrvate. Ali mora se znati istina o tome što je Tito radio protiv Srba, kao i NDH. Mi sada istražujemo srpsku istinu, tražimo grob Draže Mihailovića, ali mislim da ga nećemo otkriti dok na vlast ne dođe čovjek koji vjeruje u Boga! Po meni je ipak Milan Nedić prije Draže. Nedić je uz talijansku vojsku i Dinarsku četničku diviziju u Drugom svjetskom ratu spašao Srbe po Hrvatskoj od ustaša. On je veliki Srbin. No ja nisam Nedićevac, nisam ni četnik, ne pripadam nijednoj stranci u Srbiji. Hladno, racionalno promatram sve što se događa, puno čitam, analiziram, držim se podalje da mi glava bude čista od svega, samo s mojim izgrađenim stavovima – kazao nam je Baščarević.

Koliko današnja srpska politika vodi politiku na nož prema susjedima Hrvatima, Bošnjacima i Albancima, pokazalo je sučeljavanje vjerojatno jedinog srpskog progresivnog političara Čede Jovanovića nasuprot premijeru Republike Srpske Miloradu Dodiku koji na srpskoj televiziji bez pardona promovira politiku podjele BiH i konačno trajnog odvajanja RS-a. Dramatični javni sukob Jovanovića i Dodika sukob je dviju koncepcija i dviju Srbija. Dodikove koja je nacionalistička, ortodoksna, arhaična i ksenofobična te Jovanovićeve koja nastoji biti napredna, moderna i iskrena. Pa je tako u duhu iskrenosti Jovanović rekao da je Republika Srpska stvorena na srebreničkom genocidu i opsadi Sarajeva, na što je Dodik podivljao, isto kao i velik dio srpske javnosti, zbog čega Jovanovića stalno čuva do deset osoba. Jovanović, ne birajući riječi, otvoreno tvrdi kako je Srbija izvor svih problema u regiji, kako je Srebrenica najmasovniji ratni zločin nakon Drugog svjetskog rata kvalificiran kao genocid, kako se Srbija ne želi suočiti s bolnom istinom i kako je zatrovana nacionalizmom. U raspravi argumentima inferiorni Dodik u nekoliko je navrata Jovanovića zlurado pozvao na posjet Republici Srpskoj »gdje se ne mora brinuti za svoju sigurnost«.
Zbog političara poput Dodika, Latinka Perović smatra da je Srbija kao država razorena i ne pristaje na sadašnje granice. Pritom vodi dvostruku politiku pa među ostalim gubitak Kosova očito želi kompenzirati traženjem nezavisnosti Republike Srpske.

RATKO BOŽOVIĆ: MLADI SU U DEPRESIJI

Novi list