ENG
Ali kritičari najnovijih manjinskih zahtjeva ne odustaju, nego se sprdaju s njima ironično pitajući zašto se ograničavaju samo na Hrvatske šume ili nacionalne parkove, a ne traže i recimo Janaf. Namjera je jasna, cilja se na to da se nacionalnim ključem želi otvoriti i vrata visoko stručnih radnih mjesta, a da bismo malo pomogli toj argumentaciji, evo i dva još drastičnija primjera. Biste li pristali da vas operira kirurg zaposlen u nekoj bolnici samo zato što je Srbin, ili da vam krov nad glavom projektira čovjek koji je došao do tog posla samo zato što je te nacionalnosti? Naravno da to zvuči grozno, zastrašujuće, ali, polako, stvari izgledaju sasvim drukčije kada se osmotre iz drugog kuta. Danas je u Hrvatskoj Srba otprilike kao stanovnika Splita, koja hiljada gore koja dolje, ali recimo da je to tu negdje. I sada slijedi neizbježno pitanje s isto tako neizbježnim odgovorom. Tko normalan može reći da među Splićanima nema sposobnih kirurga i arhitekata? Tvrditi da ih nema bilo bi svetogrđe nad činjenicama koje bi popljuvali ne samo splitski ‘tovari’ nego čak i njihovi ljuti protivnici, zagrebački ‘žabari’. Eto, u te okvire treba staviti ovu temu, a i to je samo zagrijavanje za ono glavno. Nacionalni ključ nije izum srpske manjine nego hrvatske većine.
Da, to nesumnjivo proizlazi iz činjenice da današnja hrvatska država i jeste stvorena po nacionalnom ključu i da je tako, da ne bi bilo zabune, stavljeno i u hrvatski Ustav. U njemu se kaže da je Hrvatska ‘nacionalna država hrvatskog naroda’, plus ‘država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina’ (poimence se nabrajaju, od Srba do Rusina). Ovo će reći da je ona dominantno domovina Hrvata, a samo u dopuštenoj niši i nacionalnih manjina, koje se upućuje na to da svoja prava ostvaruju unutar utvrđenih kvota u Saboru (Srbi tri predstavnika, ostali po jednog). Je li to loš model? Ne, nije, ali pod uvjetom da se primjenjuje, ali ne primjenjuje se, jer Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina predviđa proporcionalnu zastupljenost Srba u središnjim i lokalnim organima vlasti, što je uglavnom mrtvo slovo na papiru. A evo, sada su problem i javna poduzeća, gdje Srbi navodno traže nacionalni ključ, iako je jasno da su oni njegove najveće žrtve. Najgore je pritom što se od njih traži da se unutar hrvatske nacionalne države ponašaju kao unutar građanskog društva, što je također dobar model, možda i najbolji, pune su ga zemlje razvijenih zapadnih demokracija. Ali ‘mali’ je problem što takav model kod nas jednostavno ne postoji, ni Ustav ni zakoni, najmanje praksa, nisu postavljeni na tim osnovama. Svejedno, od Srba se traži da se ponašaju kao da postoji.
Zato ćete u vrhovima politike naći mnoge od njih koji smatraju neoportunim, čak incidentnim da se izjašnjavaju kao Srbi, što je, naravno, njihovo legitimno pravo, ali nije legitimno ako istodobno ispaštaju oni koji se žele tako izjašnjavati. Potpuno je pak nezamislivo da bi Srbi koji kotiraju u političkom ili drugom javnom životu otvoreno isticali svoju pravoslavnu vjeru ili, ne daj bože, javno slavili svoje svece. Ali zato moraju ‘građanski’ krotko podnositi napola već kliničke izljeve katolicitisa, recimo Blanke Vlašić, koja je u isticanju katoličke vjere toliko preskočila sve visine lošeg ukusa da to užasava istinske vjernike i zapadnog i istočnog obreda. Ali eto, može joj se. Katolička vjera nahrupila je u javni prostor kao da samo i jedino njoj pripada, ostale vjere upućuje se na privatnost vlastitog stana ili kuće. Isto je i s nogometnim i drugim navijačima, od kojih su hrvatski umalo pa doslovce okupirali zemlju, a srpskima se na apotekarsku vagu stavlja svaki i najmanji incident. Čak i to ako samo navijaju za ‘krivi’ klub ili reprezentaciju s druge strane Dunava (istodobno se navijanje hercegovačkih Hrvata za ovdašnje klubove i reprezentaciju smatra samorazumljivim). Pritom nikoga nije briga što se i ovom izmišljenom aferom o mjestima koje Srbi traže u nacionalnim parkovima i državnim tvrtkama sistematično podgrijava atmosfera da oni nisu naši, hrvatski Srbi, nego valjda Vučićevi ili Dodikovi.
Eto, nije ovo priča o nacionalnom ključu koji navodno traže Srbi, ali jeste o tome da se njih želi mentalno držati pod ključem. Zašto je to tako otvoreno se ne kaže, ali iz svih pora političkog i javnog života dopire da ih se smatra kolektivno krivima za rat u Hrvatskoj devedesetih. Naravno da to nije i ne može biti istina, ali je ugrađeno u rašireni imaginarij ‘Oluje’ kao anđeoski čiste, dok je masovni odlazak Srba nešto što su oni zaslužili. O da, i na srpskoj strani ima jednostranog, nekritičkog gledanja na te događaje, ali nećemo ovdje otvarati prostor za ta raskusuravanja kojima nema kraja, nego se usredotočiti na nešto drugo. To je sustavno opstruiranje i potkopavanje povratka prognanih i iseljenih Srba, zbog čega ovih dana i slušamo o srpskim selima ili dijelovima sela kojima nikako da dođu voda, struja, ceste, i to čak i tamo gdje ih je u boljim vremenima bilo. Službena Hrvatska o ovome metodično šuti, čak i kada je se o tome pita, iako se time teško krši Ustav, koji izričito daje pravo svim državljanima da odu iz zemlje i ‘bilo kada se vrate u domovinu’. Naravno, ovo nije jedina ustavna odredba koja se ne poštuje, ali pouzdano nema nijedne o kojoj se ovako malo zna i ovako puno izbjegava govoriti. Za Srbe u Hrvatskoj danas su rezervirani samo hladna indiferentnost i pregrijana sumnjičenja i optužbe. Trećeg nema na vidiku.
