ENG
Srbadijatrija
Autor/ica 👤Boris Dežulović
Povezani članci
Jedina razlika između rastrojenog obrovačkog liječnika i rastrojenog saborskog zastupnika Željka Glasnovića ispada činjenica da su prvome priviđanja četnika samo nuspojava poremećaja, a drugome politički program
Nije problem u tom što je prilog o pomaknutom doktoru iz Obrovca u magazinu Provjereno Nove TV predviđen kao šokantan. Problem je što je takav, dakle šokantan, na koncu zaista ispao. Šokirani su bili novinari i urednici Nove TV, šokirani su bili gledatelji, šokirani su ostali i oni koji nisu gledali, šokirani su u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, šokirani su u Ministarstvu zdravstva, šokirani su u Obrovcu, šokirani su u Zagrebu. Cijela je država šokirana što u jednom domu zdravlja u provinciji, gle čuda, šoka i nevjerice, kao doktor radi čovjek koji raditi uopće ne bi trebao, i što mu u ordinaciji kao medicinska sestra radi žena koja raditi uopće ne bi smjela.
To, naime, da na hrvatskom državnom budžetu rade ljudi koji to što rade raditi ne bi ni trebali, ni smjeli, toliko je uobičajena pojava da je takozvani šokantni slučaj iz Obrovca – gdje je od očito bolesnog doktora i njegove očito bolesne ‘medicinske sestre’ glavom bez obzira pobjeglo hiljadu pacijenata, i ostalo još samo onih dvije-tri stotine zdravih što za sada doktora ne trebaju – zapravo izvanredno precizna slika poremećene, naopake Hrvatske, države u kojoj bolesnici liječe zdrave.
Je li onda ičega šokantnog bilo u obrovačkom slučaju? Možda ipak jest.
Iako je u hijenskim medijskim orgijama nad dvoje ozbiljno bolesnih ljudi iz obrovačkog slučaja proteklog tjedna iscijeđena svaka kap olova što se iscijediti dala, pa je o cijelom šokantnom slučaju ispisana cijela jedna opsežna novinska psihijatrijska hrestomatija, na zaista volšeban i zadivljujući način iz cijelog je istupa rastrojenog liječnika neodgovoreno i neobjašnjeno – štoviše, veličanstveno nespomenuto! – ostalo samo ono što je u tom istupu uopće rekao.
‘Samo vi dođite kod doktora koji je stvorio ovu državu’, pozvao je tako obrovački liječnik novinare Provjerenog, upozoravajući ih onda u rastrganom solilokviju kako je ‘oko nas hrpa smeća, hrpa govana, hrpa srbadije i četništva’, uključujući i doktoricu koja je preuzela njegove odbjegle pacijente, ‘kurvetinu i četnikušu’. ‘Ovo su sve četnici oko nas’, zaključio je na kraju, ‘jebo im pas mater četničku.’
Kako u cijelom ovom, hm, skandalozno skandaliziranom skandalu, u kojemu su analizirane i privatne poruke iz mobitela doktorove bivše ljubavnice i detalji iz psihijatrijskog kartona njegove ‘medicinske sestre’, od svega što smo čuli, vidjeli i pročitali nigdje i nijednom nisu spomenute samo i jedino doktorove opservacije o srbadiji i četnikušama – iako zapravo ni o čemu drugom osim o uroti srbadije i četnikuša u Domu zdravlja, općini Obrovac, Ministarstvu i Vladi obrovački doktor zapravo nije ni govorio – za pretpostaviti bi bilo kako samo i jedino te opservacije nisu sporne.
Ili je, naime, to, ili je – valja oprezno razmotriti svaku mogućnost – stvar samorazumljiva: siromah je prilično očigledno šenuo pameću, pa se njegova paranoja od ‘srbadije i četništva’ računa u dijagnozu.
Stvar bi, međutim, bila razumljiva negdje drugdje i nekad drugkad: i negdje drugdje i nekad drugkad, uostalom, ima i bit će komercijalnih televizija i kolodvorskih tabloida, i u njima sisatih lutaka i tetoviranih bilmeza i ministrovih ljubavnica i predsjedničinih modnih gafova, ali nikad i nigdje bolesnih ljudi. Ne zato što ljude ne zanimaju šokantne senzacije, nego zato što bi društvo i sustav njima osigurali stručnu pomoć, a ne posao, plaću i medijsku slavu, pa nečija dijagnoza ne bi bila tema za udarne termine i senzacionalne ekskluzive, već – logično i stručno – za medicinski karton i profesionalnu tajnu. U Republici Hrvatskoj godine 2019., međutim, tek to – to dakle da se oni što su ‘stvarali ovu državu’, pa se dvadeset pet godina kasnije našli okruženi ‘srbadijom i četništvom’, samorazumljivo računaju u bolesnike s dijagnozom – bilo bi istinski šokantno.
Ukoliko bi samo na temelju onoga što je izgovorio u kameru Nove TV trebao zaključiti da je doktor iz Obrovca ozbiljno bolestan, hrvatski bi se građanin, naime, našao dobro zbunjen. Onih koji su prije dvadeset pet godina ‘stvarali ovu državu’, pa se danas zatekli okruženi ‘četnicima’ i ‘četnikušama’, na državnom je budžetu mnogo više od jednog liječnika iz provincijskog doma zdravlja.
Zašto se, recimo – to mene zanima – rastrojeni neki tip, koji pred televizijskim kamerama nepovezano govori kako svuda oko sebe vidi četničku srbadiju, podrazumijeva kao očiti psihički bolesnik – kojemu za njegovo dobro treba pružiti stručnu pomoć, a za naše oduzeti liječničku licencu – dok se, recimo, onaj drugi, barem jednako rastrojeni tip, koji je istoga toga dana pred televizijskim kamerama vrlo državne televizije jednako nepovezano govorio kako svuda oko sebe vidi ‘Hrvate jugoslavenske vjeroispovijesti’, ‘crveno plemstvo na Brijunima’ i ‘prvomajske jajare što farbaju jaja sa srpom i čekićem’, jednako lako podrazumijeva kao ugledni građanin na dobro plaćenoj javnoj, pače zakonodavnoj dužnosti?
Jedina razlika između rastrojenog obrovačkog liječnika i rastrojenog saborskog zastupnika Željka Glasnovića ispada tako činjenica da su prvome priviđanja četnika samo nuspojava poremećaja zbog kojega mu nije etički spominjati ni ime ni prezime ni povijest bolesti, a drugome politički program zbog kojega mu i slavno ime i slavno prezime i slavnu povijest bolesti svi znamo. Doktoru iz Obrovca, kojemu se priviđaju četničke kurvetine – ne znam kako bih plastičnije objasnio tu razliku – posao je ipak samo regulirati šećer u krvi, a ne položaj četničkih kurvetina i njihova manjinska prava.
Baš kao što bi, konačno, doktorova nekvalificirana ‘medicinska sestra’ iz Obrovca, tražeći negdje posao za koji ne treba školska sprema, mogla raditi još jedino kao zastupnica u Saboru. Kad su novinari, recimo – eto zgodnog primjera – provalili da Bruna Esih u Institutu Ivo Pilar punih petnaest godina posve nesmetano radi kao obična znanstvena novakinja – dakle s točno onoliko kvalifikacija koliko i ‘medicinska sestra’ iz obrovačkog doma zdravlja – njoj je preostalo samo doktorirati, da sačuva posao na Institutu, ili prekvalificirati se za konobaricu. Ili, jasno, zaposliti se u Saboru. Gdje danas, hvala na pitanju, ordinaciju Zastupničkog kluba Neovisni za Hrvatsku dijeli baš sa Željkom Glasnovićem.
Pa ipak, kad zastupnik Glasnović zastupa navlas iste stavove zbog kojih se liječnik iz Obrovca računa u bolesne ljude, kad nepovratno raspadnutih živaca baljezga o ‘skojevkama neobrijanih nogu s genotipom podivljalog titojugenda’, nema za njega ni javnih apela za oduzimanje licence za zakonodavni obrt, ni javne empatije s uputnicom za psihijatriju. Svoje osebujno mišljenje o položaju i pravima hrvatske srbadije zastupnik Glasnović pritom, da ne bude nesporazuma, ne demonstrira snimkama iz ordinacije, sa stetoskopom i medicinskom sestrom Brunom, već snimkama iz kućnog skladišta oružja, s cijelim arsenalom automatskih i poluautomatskih pušaka, za svaki slučaj uz ustašku zastavu i prijeteće prisjećanje na ‘oružje koje je odnarođena partija predala srbočetničkoj armadi’.
Svejedno, nitko nije pitao državu što joj rade socijalne i zdravstvene službe kad rastrojeni profesionalni zakonodavac što oko sebe vidi ‘jugozombije’ javno pozira s jurišnom automatskom puškom. Niti je itko do dana današnjeg apelirao da mu se za njegovo vlastito dobro pruži stručnu pomoć, a za naše oduzme oružje.
Ono što je zajedničko i obrovačkom liječniku i saborskom pacijentu, kako vidimo, nije sporno: to da je ‘oko nas hrpa srbadije i četništva’, ‘kurvetina i četnikuša’, u hrvatskom je javnom prostoru posve legitiman retorički mainstream. Što je onda šokantno u prilogu iz Provjerenog Nove TV o pomaknutom čovjeku koji vidi urotu srbadije i četnikuša? Baš ništa. Odnosno, točno ono što je šokantno bilo i kad je, recimo, Ljubo Ćesić Rojs u televizijskim prijenosima iz časnog doma zdravlja na Markovu trgu urlao kako su ‘više od trećine zastupnika četnikuše i četnički zetovi’. Isto dakle ono što je šokantno kad pomahnitali doktor Glasnović hrvatskim novinarima dijagnosticira ‘moralni tifus’ ili ‘moralnu sidu’, pa propisuje ‘vojnu upravu i čizmu u zube’.
Nije, naime, problem što ti televizijski prilozi nisu ispali šokantni. Problem je što kao takvi, dakle šokantni, u Hrvatskoj nikad zapravo nisu ni bili predviđeni.
Autor/ica 👤Boris Dežulović
