Srđan Dizdarević: Zašto u Bosni ne možeš biti Bosanac

Povezani članci

• Hrvatski Bilderberg: Između dviju “suprotstavljenih” skupina razlike – nema
• NA RUBU ZNANOSTI S DIREKTOROM POLICIJE
• Mirisi i tragači
• JUDI, ZVIRI I BEŠTIMJE
• Vesna Pešić: Rasprava o neoliberalizmu i našem blatu
• Život mrtvih

O diskriminaciji pripadnika nacionalnih manjina i nacionalno neopredijeljenih u Bosni i Hercegovini za RSE govore Srđan Dizdarević, bivši dugogodišnji predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH, i Vehid Šehić, predsjednik Foruma građana Tuzle.

Bilo je riječi o tome zašto je prijedlog Zlatka Lagumdžije i Dragana Čovića, za koji oni tvrde da predstavlja spovođenje presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci, naišao na oštru kritiku nevladinih organizacija, da li taj prijedlog cementira entičku podjelu Bosne i Hercegovine, kako tvrde njegovi kritičari, da li je Socijaldemokratska partija, koja se u svom programu zalaže za društvo zasnovano na građanskim vrijednostima, tim prijedlogom odstupila od svog programa, da li se sporazumom Lagumdžija-Čović otvara mogućnost formiranja trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini, da li bi Željko Komšić, koji je istupio iz Socijaldemokratske partije, mogao formirati stranku koja će okupiti ljude građanske orijentacije, kao i o tome zašto Brisel toleriše nespremnost bosanskohercegovačkih lidera da spovedu presudu Evropskog suda, kojom se od Bosne i Hercegovine zahtijeva da ukine diskriminatorsku ustavnu odredbu, koja pripadnicima nacionalnih manjina i nacionalno neopredijeljenim gradjanima onemogućava da se kandiduju za najviše funkcije. 

Omer Karabeg: Nakon dvije i po godine natezanja u državnom i entitetskim parlamentima, konačno su dva politička lidera – Zlatko Lagumdžija, predsjednik Socijaldemokratske partije, i Dragan Čović, predsjednik HDZ-a, nedavno izašli sa prijedlogom kako da se sprovede presuda Evropskog suda. Međutim, njihov prijedlog naišao je na žestoku kritiku civilnih organizacija. Glavna je zamjerka da taj prijedlog cementira etničke podjele u Bosni i Hercegovini i diskriminiše neke njene građane – dakle, da se zalaže za suprotno od onoga što je zahtijevao Evropski sud za ljudska prava. Da li su ovako žestoke kritike opravdane?

Srđan Dizdarević: U svakom slučaju jesu. Tendencija ovog prijedloga je da se postigne politički kompromis, a ne da se nađe rješenje koje će biti u duhu Evropske konvencije o ljudskim pravima i koje će obezbijediti svim građanima Bosne i Hercegovine pravo da biraju i da budu birani. Ovo je truli kompromis, ovdje se jedno loše ustavno rješenje zamjenjuje drugim – isto tako lošim.

 Vehid Šehić: Prijedlogom koji su ponudili Lagumdžija i Čović daje se još veći značaj etničkom principu koji je i onako dominantan u Bosni i Hercegovini. Njihovim rješenjima ne samo da se ne uklanja diskriminacija prema pripadnicima nacionalnih manjina i građanimima koji su etnički neopredijeljeni, nego ona ne obezbjeđuju ni ravnopravnost pripadnika konstitutivnih naroda. I oni mogu biti diskriminisani ovisno o tome gdje žive, jer se Srbin iz Federacije ne može kandidovati za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kao ni Bošnjak i Hrvat iz Republike Srpske.  Znači, u okviru istog nacionalnog korpusa imamo pripadnike koji su povlašteni i one koji su diskiminasani.

Omer Karabeg: Gospodine Dizdaraviću, i Vi i gospodin Šehić kažete da se ovim predlogom ne rješava ono što je bio zahtjev presude Evropskog suda za ljudska prava. Zašto se onda pojavio takav prijedlog? Šta je bio njegov cilj?

Srđan Dizdarević: Sada se prestruktuira vlast u Bosni i Hercegovini. Otkako je prije dvije godine došao na vlast, Zlatko Lagumdžija vodi politiku konstantnog haosa i konstantnih promjena. Ovo je još jedna redistribucija vlasti u kojoj se HDZ-u nude pozicije u Federaciji. Sporazum Lagumdžija – Čović je cijena koju je trebalo platiti da bi HDZ prihvatio ulogu koju mu je namijenio SDP. Tu se radi o čisto politikantskim razlozima.

Vehid Šehić: Ovo je pokušaj da se predstavnicima međunarodne zajednice pokaže da se nešto radi na sprovođenju presude Evropskog suda za ljudska prava, ali je taj pokušaj promašen jer nema podršku šire javnosti, a ni političkih stranaka iz Republike Srpske. Ovdje nema nikakve ideologije. Niti je riječ o zaštiti nacionalnih interesa, niti taj prijedlog ima bilo kakve veze sa idejama socijaldemokratije. Riječ je isključivo o borbi za pozicije i fotelje.

Omer Karabeg:  Zašto se je Socijaldemokratska partija, koja se u svom programu zalaže za društvo zasnovano na građanskim vrijednostima, opredijelila za takav prijedlog?

Srđan Dizdarević: Bez obzira na retoriku, glavni politički akteri u Bosni i Hercegovini nisu se udaljili od modela vladanja koji je uspostavljen 90-tih godina, a koji se temelji na nacionu, na etnosu, na narodu. Mada je Socijaldemokratska partija uspjela da šarmira veliki broj građanki i građana Bosne i Hercegovine, ona se u biti nije udaljila od koncepta koji u suštini jedino priznaje Bošnjake, Srbe i Hrvate. To je ovim prijedlogom konačno postalo jasno. U proteklim godinama SDP, pod palicom Zlatka Lagumdžije, nije pokazao da ima socijaldemokratsku orijentaciju. U politici te partije nema onoga što je suština socijaldemokratije, niti ima nastojanja da se uvede građanski koncept umjesto etničkog apsoluta. Bez ikakve dvojbe, SDP igra igru nacionalnih i nacionalističkih stranaka, a to najzornije pokazuje ovo bježanje od toga da se diskriminatorske odredbe Ustava Bosne i Hercegovine zamijene pravim rješenjima. 

Vehid Šehić: Koncept građanskog društva još uvijek nema  značajniju podršku u biračkom tijelu. U borbi za vlast Socijaldemokratska partija ide na onaj teren gdje je sigurna da će dobiti glasove. Bez obzira na njihov naziv – jer naziv ne znači ništa – oni polako ulaze u nacionalne vode. Podsjetio bih da je sadašnji slovenački premijer Janez Janša 90-tih godina imao socijaldemokratsku stranku, koja je bila član Socijalističke internacionale, ali ga to nije spriječilo da u borbi za vlast ode u krajnju desnicu. Strahujem od sličnog scenarija i u Bosni i Hercegovini. Kad je riječ o sporazumu Lagumdžija-Čović, bojim se da etnički princip, koji je dominantan u jednom dijelu njihovog sporazuma, ne stvori pretpostavku da sutra kroz specijalnu etničku izbornu jedinicu ne dobijemo još jednu teritorijalnu jedinicu koja će imati etnički karakter.

Dejtonske frustracije

Omer Karabeg: Da li je upšte moguće u sadašnji Dejtonski ustav unijeti takve promjene koje će obezbijediti ravnopravnost svih građana Bosne i Hercegovine – dakle, i pripadnika konstituvnih naroda i onih koji se sada u tom ustavu pežorativno zovu ostali? Ili je ustav tako napravljen da se na njegovim osnovama ne može obezbijediti ravnopravnost svih građana?

Srđan Dizdarević: Kada bi lideri bili spremni da napuste koncept vladavine iz 90-tih godina, ustav ne bi bio prepreka i to bi moglo da se riješi. Oni, međutim, sada gledaju kako da riješe svoje frustracije nastale Dejtonskim ugovorom. Politički Hrvati nastoje da ove ustavne promjene iskoriste za uvođenje trećeg entiteta, politički Srbi bi željeli više državnosti i više samostalnosti za Republiku Srpsku, a i politički Bošnjaci imaju skrivenu agendu u unitarističkom smislu koja je neprihvatljiva za Srbe i Hrvate. Umjesto da se razmišlja o snaženju demokratije, pravne države i individualnih prava, ovdje se ustavne promjene nastoje iskoristiti da bi se do kraja zacementirale etničke podjele. Ugrožavanjem individualnih prava ugrožava se ogroman broj građana i građanki Bosne i Hercegovine u ime jedne uske elite, kojoj ne odgovara ni Evropa, niti išta što predstavlja moderni evropski duh. To su anahroni političari koji operišu floskulama koje su bile aktuelne u 19. vijeku, u doba nastanka država.

Vehid Šehić: U ovoj zemlji se ne dozvoljava da budete čovjek, ljudsko biće, građanin države Bosne i Hercegovine, već isključivo morate biti Bošnjak, Srbin ili Hrvat.

Omer Karabeg:  Postoji li u ovom trenutku u Bosni i Hercegovini iko ko zastupa one koji ne pripadaju nijednom od tri konstitutivna naroda, a koji se zovu ostali, što dosta govori o njihovom položaju?

Srđan Dizdarević: Mislim da postoji, ali ne kao nekakva organizovana struktura, niti kao pokret ili politička partija. Ovdje vam je uskraćeno pravo da kažete da ste Bosanac. Kao Bosanac ne postojite u političkom smislu. Nacionalisti to odlučno odbijaju, jer bi priznavanje Bosanaca i Hercegovca razorilo etničke monolite i otvorilo neke druge perspektive. Danas ne postoje, recimo, ni sindikati grafičkih radnika Bosne i Hercegovine, nego imate srpske, bošnjačke i hrvatske grafičare. Tako je i sa sindikatima drugih privrednih grana. Sve se – do najmanje ćelije društva – atomizira i dijeli na tri. Očigledna je obespravljenost ogromnog broja građana ove zemlje koji neće nacionalno da se svrstaju, koji neće da uđu u stada. Njihovo opredjeljenje se odbacuje ili kao nacionalna izdaja, ili kao pokušaj izmišljanja nekog novog jugoslovenstva, nekog novog unitarnog koncepta. Ja ne mogu pristati samo na jedan identitet – onaj etnički. Ja to neću i sigurno da veliki broj građana Bosne i Hercegovine tako razmišlja. Ali opredjeljenje tih građana niko ne priznaje. Sada je i u pripremi popis stanovništva i već je vidljivo da se uskraćuju bilo kakve alternative, nudi se samo onaj etnički koncept koji je smišljen 90-tih godina i koji je učvršćen i cementiran Dejtonskim ustavom.

Vehid Šehić: Ja se već 20 godina borim za neku četvrtu  političku naciju – naciju Bosanaca i Hercegovaca. Forum građana Tuzle je tražio da se iz sadašnjeg ustava izbriše kategorija ostali, jer je ona već po svom nazivu diskriminirajuća. Činjenica je da u ovoj državi žive Bošnjaci, Hrvati, Srbi, nacionalne manjine i etnički neopredijeljeni građani. Međutim, postojanje nacionalno neopredijeljenih se negira, jer politički lideri smatraju da u Bosni i Hercegovini ne može postojati niko ko nema etnički identitet. To je drastično kršenje ljudskih prava. U Tuzli se na popisu iz 1991. godine 24 posto građana izjasnilo kao Jugosloveni. Nadam se da će idući popis stanovništva pokazati da postoji veliki broj građana Bosne i Hercegovine koji ne žele da se etnički opredijele, mada se u obrascu za popis stanovništva pokušava te ljude onemogućiti da se izjasne onako kako se osjećaju, što je njihovo temeljno ljudsko pravo. Oni ne žele da budu ostali.

Omer Karabeg: Vjerujete li da bi Željko Komšić – koji se sa Lagumdžijom razišao upravo zbog toga što smatra da je Lagumdžija svojim zajedničkim prijedlogom sa Čovićem odustao od zalaganja za multietničku Bosnu i Hercegovinu – mogao, s obzirom na svoju popularnost, oformiti partiju koja bi okupila ljude građanske orijentacije?

Srđan Dizdarević: Ne mislim da je to jedini razlog odlaska Željka Komšića od Zlatka Lagumdžije, već da je to bio posljednji razlog koji je doveo do toga da Komšić izađe iz SDP-a. Lično nisam uvjeren da bi jedna takva avantura mogla biti uspješna. Gospodina Komšića ne vide na isti način u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, bez obzira što ga podržava jedan broj demokrata i socijaldemokrata i onih koji se izjašnjavaju mimo tri nacionalna korpusa. Mislim da tu ne bi bilo dovoljno snage i energije za jedan kvalitativni iskorak i promjenu.

Vehid Šehić: Mislim da bi u ovom trenutku pokušaj formiranja jedne takve političke stranke bio neuspješan, jer mi živimo u specifičnom političkom prostoru. Sjetite se samo kako je prošao pokušaj jedne grupe značajnih i uticajnih ljudi da naprave političku partiju koja je nazvana Naša stranka i u kojoj su se okupili mnogi ljudi koji su ulivali povjerenje da mogu nešto uraditi. Ako za nešto imate podršku samo u Sarajevu, a nemate je u Mostaru, Banjaluci, Trebinju, Bihaću i Tuzli – onda to nema šanse na uspeh. Za građanske stranke, koje su istinski demokratske, još uvijek nije došlo vrijeme. U ambijentu u kome danas živimo ne možete ostvariti neke elementarne stvari koje su vam neophodne za život, ako ne pripadate postojećim političkim strankama koje su zarobile ovu državu i njene institucije. Ako ste završili neku školu ili fakulet i tražite posao, nećete ga dobiti u zavodu za zapošljavanje, već u centralama političkih partija, koje su preuzele sve funkcije, pa i funkciju zavoda za zapošljavanje. Ljudi se priključuju političkim strankama da bi obezbijedili egzistenciju – i to je najveći problem Bosne i Hercegovine.

Omer Karabeg: Brisel se očigledno drži po strani čak i kada je u pitanju jedna tako krupna stvar kao što je ravnopravnost građana u Bosni i Hercegovini. Ne čini li vam se da ta nezainteresovanost Brisela za to da li će biti sprovedena presuda Evropskog suda pokazuje da je Evropska unija već praktično digla ruke od Bosne i Hercegovine?

Srđan Dizdarević: Mislim da nikad nije ni bilo velikog slaganja u Evropskoj uniji oko Bosne i Hercegovine. Neki smatraju da Bosna i Hercegovina treba da se vrati svom tradicionalnom načinu postojanja kao multietnička država, dok drugi misle da je vrijeme za razlaz. U takvoj situaciji  Brisel pušta da stvari idu kako idu. Dopuštaju se i takvi ekcesi neodgovornih političara koji mogu da dovedu do novih krupnih poremećaja i trauma. Dakle, Brisel nema principijelan odnos prema Bosni i Hercegovini, niti ga želi izgraditi. U tom vakuumu cvjetaju različiti otrovi i tendencije koji razdiru bosanskohercegovačko društvo. Sve to gura Bosnu i Hercegovinu na periferiju evropskih zbivanja.

Vehid Šehić: Nemam takav utisak, ali je činjenica da je sada vrijeme zatišja u angažmanu Evropske unije. Oni su zaokupljeni svojim problemima, ali mislim da su svjesni da je Bosna i Hercegovina u utrobi Evropske unije. Evropska unija se proširila i mi smo, uz još neke države, ostali enklava koja još nije prihvatila evropske vrijednosti i standarde normalnog života. Problem je u tome što se mora usaglasiti stav Brisela i Vašingtona, a dok do toga ne dođe oni će imati ovakav indiferentan odnos. Istovremeno, naš veliki problem je što se prijatelji traže u Beogradu, Zagrebu i Ankari, umjesto u Bosni i Hercegovini. Polako postajemo ovisnici ne samo o Briselu i Vašingtonu, nego i o Beogradu, Zagrebu i Ankari. Dok je takva situacija, nema nade za prosperitet ove države.

Omer Karabeg:  Postoji li neki rok za sprovođenje presude Evropskog suda u slučaju  Sejdić-Finci i postoje li neke konsekvence, ako se ta presuda ne sprovede?

Srđan Dizdarević: 31. avgust je rok da prijedlozi i amandmani na ustav uđu u parlamentarnu proceduru. Ne vjerujem da će taj rok biti ispoštovan. Vjerovatno će biti dat neki drugi. Koje bi mogle biti posljedice, ako se ta presuda ne spovode? Postoji mogućnost da se zamrzne status Bosne i Hercegovine u Vijeću Evrope, a mogli bi nas i izbaciti iz tog tijela, kao što je to urađeno sa Belorusijom. Međutim, prema mojim saznanjima, ljudi u Briselu i u drugim metropolama ne misle da bi to moglo da promijeni ponašanje naših političara. Dakle, ni tako dramatične konsekvence, kao što je izbacivanje iz porodice evropskih država, ne bi predstavljale nikakvu poruku političarima u Bosni i Hercegovini. To je ono što zabrinjava. Njihova arogancija, žeđ za vlašću i nastojanje da što duže ostanu na vlasti mnogo su jači i od pritisaka Evropske unije, i od pritiska građana Bosne i Hercegovine, kojima je jasno da mi nemamo drugog puta osim puta u Evropsku uniju. Ovo kašnjenje je nešto što pogađa ne samo nas nego i buduće generacije – i to je isključivo grijeh bosanskohercegovačkih političara.
Vehid Šehić: Neće biti nikakvih posljedica. Nemojmo zaboraviti da smo primljeni u Vijeće Evrope 2002. godine sa obavezom da ispunimo tri uslova. Jedan od njih je bio i promjena izbornog zakona koji je diskriminatorski i u suprotnosti sa mnogim međunarodnim ugovorima. Mi tu obavezu nismo ispunili, a Brisel nam je progledao kroz prste. Omogućili su nam i da putujemo bez viza, iako nismo ispunili sve uslove. Imam osjećaj, i to me vrijeđa, da nas oni tretiraju kao osobe zaostale u razvoju, pa su za nas stvoreni drugi, blaži, kriteriji. Dopušta nam se da apsolviramo na fakultetu, a da još nismo dali ni sve ispite iz prve godine. Vjeruju da će na taj način u političarima Bosne i Hercegovine probuditi minimum odgovornosti, ali se teško varaju. Oni će možda pokušati podijeliti na dva dijela i presudu Evropskog suda, pa će prihvatiti da je ona spovedena, ukoliko se otkloni diskriminacija samo u Domu naroda, a ostane otvoreno pitanje izbora članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Takav signal smo dobili iz Brisela što će  političari, koji su protiv uklanjanja diskriminacije, itekako iskoristiti. Vjerovatno će biti postignut dogovor o formiranju četvrtog kluba u Domu naroda, kluba nacionalnih manjina i etnički neopredijeljenih građana, mada ja ne vidim njihovo mjesto u Domu naroda, jer se tu štite vitalni nacionalni interesi. Ali Brisel će i to prihvatiti i reći da smo djelimično sproveli presudu i da možemo podnijeti aplikaciju za članstvo u Evropskoj uniji, bez obzira na to što ćemo mi, kao građani, i dalje biti diskriminisani.

Omer Karabeg: Mislite li da su pripadnici manjina i oni koji nikome ne pripadaju, takozvani ostali, osuđeni na to da u Bosni i Hercegovino budu diskriminisani?

Srđan Dizdarević: Da. Mislim da je to jedina prava istina. Naravno, postoji i drugo rješenje, a to je asimilacija. Podsjetio bih da se prije rata veliki broj Roma identifikovao sa brojnijim narodom, pa su se izjašnjavali kao Bošnjaci ili kao Srbi. Ustvari, to se dešava i danas pripadnicima manjina i nacionalno neopredijeljenim. Ako želite da uđete u politički život, morate se izjasniti da ste Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Ne možete biti na političkoj sceni ukoliko ste Bosanac, Jevrej, Rom ili Ukrajinac. Dakle, ili će manjine biti asimilirane i nestati, ili će ostati na margini društva u potpuno diskriminisanom položaju.

Vehid Šehić: Pripadnike manjina bar donekle štiti zakon o nacionalnim manjinama, dok su etnički neopredijeljeni građani u najtežem položaju, jer nemaju nikakvu zaštitu. Možete se pozivati na Opštu deklaraciju o ljudskim pravima i na evropske konvencije, ali ne i na neki specifičan međunarodni ugovor koji štiti tu kategoriju građana, jer ga nema. Ti ljudi su danas na margini društvenih zbivanja. Oni su i tokom rata i poslije rata doživljavali strašne uvrede i od vjerskih zajednica i od političara, ali su sve to izdržali i – opstaju.