Sram vas bilo!

Povezani članci

• Bojan Marjanović: Viktor Ivančić je zaista najbolji živi pisac našeg jezika
• Bijedna Naša na pravoj strani gluposti
• Bajtal: David Dragičević je jučer ponovo ubijen
• BABILONSKA KNJIŽNICA: U TMINI DISTOPIJE, UTOPIA BOSNAE
• Komšić poručio Ljubiću: Bosna i Hercegovina se odbranila 1993, odbranit će se opet
• Sjećanje na Dubravka Lovrenovića – Braudelovo odijelo

Foto: Flickr

Jednom sam davno u vremenu jednom bio mlad, tada je i ovaj grad bio mlad zajedno sa mnom. Pusta polja protezala su se od Firula, od Poljuda, do Visoke. Tada smo mi, moja generacija, odlučili napraviti grad.

Odrekli smo se mladosti i izgradili Split 3, izgradili Mertojak, Poljud, dizali smo škole, vrtiće, gledali smo s krovova kako se šaluje i rađa iz livada novi, blistavi i moderni grad.
Dan po dan, godinu po godinu, gradilište po gradilište, rađalo se ovo što vi danas imate, vaša igrališta i škole, parkovi i fakulteti. Jedina radost bio nam je Hajduk, radili nismo samo nedjeljom pa bi iza mise u bilim košuljama svi zajedno, građevinari i doktori, išli na Stari plac. A bilo je to dobro vrijeme, othranili smo vaše očeve i vas, školovali vas i napravili od vas ljude, vrijeme i sunce, kiše i bure smežurali su naše ruke, pogrbile leđa i izbrazdale lica.

Danas, hranim golubove na rivi na kojoj sam svojim rukama zasadio palmu. Danas imam toliko da mogu nahraniti samo još njih. Moja su djeca sad u Kanadi, šalju mi slike unučadi koje nikada nisam poljubio, srce me boli, ali suza više nemam, sve sam ih isplakao kad su mi srušili zgradu stare firme koja nas je sve othranila i kad su tamo izgradili trgovački centar.

Sjedim tu, sam sa golubovima, i pričam im kakvi smo divovi bili, kako smo gradili i sve ovo što vidite u znoju lica svog podigli za vas. Danas smo mi divovi ruševine, starci. U mom staračkom domu nema topline, nema obitelji, samo je tišina i čekamo tko će nestati zauvijek iduće jutro. Nikoga nema, osim tišine.

Htio bih prije nego što umrem poljubiti sina, ima moje oči i radnik je veliki, hvale ga gazde u Torontu da takvog meštra nema Amerika. Htio bih zagrliti malenu Doru i kupiti joj lutku, ima moje oči i osmijeh svoje bake. Danas je u svom velikom crnom autu prošao kraj mene vaš gradonačelnik, pljunuo je prema meni i rekao mi da sam odrpana i pijana skitnica, da sramotim grad.

Čuvao sam zadnju suzu za svoju unuku, ali me izdala i pala je pred golubove. I možda je najbolje da odem. U ovom vremenu zvijeri za ljude više nema mjesta. Ostale su samo suze. I ponos. Ponos kada vidim što smo mi napravili, a oni to ni okrečiti ne mogu. Napravili smo grad. I taj grad će biti naš vječni spomenik. Na nas ljude koje toliko mrze danas, jer smo bili divovi, a oni su nule, jad, kokošari. Samo moji golubovi još to znaju.

Oni znaju, moji golubovi, pa su mi sletjeli na rame i gurkali mi lice, lice po kojem je potekla moja zadnja suza namijenjena mojoj malenoj Dori koju nikada neću upoznati. Staviti je na rame, pričati joj priče, zagrliti je.

Jednom sam davno, u vremenu jednom bio mlad, tada je i ovaj grad bio mlad zajedno sa mnom.

Da smo znali kome ga ostavljamo ne bi ga gradili. Sram vas bilo sve, sve vas koji danas na našem trudu radite sebi imperije.

Naš spomenik su golubovi na rivi, spomenik ljudi, radnika koji su vam ostavili svijet u kojem živite da ga uništite zbog osobne pohlepe. Sram vas bilo gradonačelniče! Sram vas bilo sve, od predsjednice pa dalje. Sram vas bilo u što ste ovu prekrasnu zemlju pretvorili. Sram vas bilo zbog nas koji odlazimo. Mi vam nismo ostavili ovakvu zemlju, zemlju gladnih, obespravljenih, zemlju siromaha, zemlju iz koje odlaze naša djeca.

Sram vas bilo!