ENG
SRAM TE BILO PROFESORE
Autor/ica 👤Ivo Anić
Povezani članci
Sram te bilo profesore!
Ponosan sam na svoje djedove partizane. Ponosan! Kao što sam i ponosan na svoj grad tog vremena.
Ponosan sam što sam odrastao u vremenu u kojem nije bilo vas, ili bolje rečeno bilo vas je, ali ste tada povijest djecu učili ispravno. Dok vam nije ova vlast dopustila da radite to što radite, da se skrivate iza školske ploče i da učite djecu svojim monstruoznim lažima. Da im dajete petice ako izvlače takve svinjarije od kojekakvih Bogdana Radica i njemu sličnih. Sram vas bilo profesore. Sram.
Krenuli smo od kraja u ovaj tekst jer sam naravno bijesan, ali bi bilo bolje da ipak krenemo od početka.
Mladi ljudi, nažalost, naprosto nisu krivi. Mladi ljudi nisu dovoljno informirani. Mladim ljudima se bezočno manipulira. Mladima se uskraćuje pravo na istinu i strašno je što ta djeca danas uče u svojim školama. Ta „briga“ vladajućih da se studiozno, selektivno i filigranski revidira povijest zastrašujuća je i poprima alarmantne razmjere. Naše vlasti okrenute samima sebi izuzetno brižno paze da se suptilno, podmuklo i znalački plasiraju neistine te da nam djecu odgajaju profesori izuzetno skloni revidiranju povijesti, besramno, beskrupulozno. Oni koji nisu skloni takvim metodama, podliježu pritisku i strahu, zboag mogućnosti gubitka posla, statusa u školi ili kakvih drugih sankcija. Najnovija inicijativa koja to zapravo nije, ali je mudro plasirana s jasnom porukom koga i kako birati za ravnatelja osnovnih i srednjih škola na tom je tragu i na putu nacionalnog buđenja, osvješćenja kako nazivaju plan koji se provodi na svim razinama, a svoj nukleus, nultu polaznu točku ima u osnovnim i srednjih školama u kojima se provodi bestidna revizija povijesti kojom se indoktrinira djecu. Porast fašističkog ozračja među mladima tako možemo gledati iz tog aspekta i nije stoga čudno da djeca povodom norijada, slavlja matura izvikuju ustaške parole, rasističke uvrede manjinama, te da se ponašaju skandalozno jer ih se tako uči u školama, da je to dopustivo, pače i poželjno vezati ustaštvo uz domoljublje i današnju državu Hrvatsku.
Za Hrvatsku danas u međunarodnim razmjerima nema ništa gore od dugoročne rehabilitacije ustaštva u srednjim školama. Identifikacija sa pojmom ustaštva i NDH sve je više prisutna kod mlađe populacije, i tome je naravno itekako pridonijela domaća, aktualna politika. Primjera je na stotine kako se tolerira, kako se sprovodi i kako se uvodi u obavezni predmet ustaštvo kao pozitivan primjer naše historije.
No da bi vam sasvim pojasnio o čemu govorim, navest ću vam primjer iz jedne srednje škole u Splitu, u kojoj profesor povijesti učeniku koji je za izbornu lektiru odabrao knjigu Bogdana Radice „Hrvatska 1945“ daje čistu peticu pred cijelim razredom. Učenik je marljivo prepisao predgovor iz knjige te istaknuvši najznačajnije pasuse iz knjige razredu pročitao svoju lektiru sa početnim naslovom samog predgovora – „Zašto si dolazio u zemlju u kojoj su samo mrtvi zadovoljni“
Te je strašne riječi, umjesto dobrodošlice, čuo u rodnom Splitu od prijatelja i rođaka Bogdan Radica kada se vratio nakon šest godina izbivanja i jednog strašnog rata, iskreno uvjeren da su njegova zemlje i njegov narod stekli napokon slobodu. Umjesto toga, na svakom koraku Radica je vidio ruševine i glad, ruševine u ljudima i oko njih, dok nadmeni pobjednici s petokrakom na kapama progone neistomišljenike po mentalitetu „Šeste ličke“, te zataškavaju svoja, a preuveličavaju tuđa nedjela.
U Splitu noć guta klasne neprijatelje, čaršija je preodjevena u crveno, i pripadnici starijih obitelji u strahu znaju prošaptati: „Ako Pavelić ove sredi sve ćemo mu oprostiti. Susreti s „narodnom vlašću“ i „nenarodnim elementima“ zastrašujući su, intelektualci se u tom ne snalaze, a veliki preokret samo što nije započeo. U vrhovima nove vlasti razaznajemo razočarane idealiste i bahate oportuniste, i najmanje je važno kojih je više – i jedni i drugi, svaki na svoj način, znak su teške bolesti i klica neizbježnog rasapa Jugoslavije i njenog društva.
Umjesto da mu povratak bude ostvarenje ideala, naš se junak Bogdan, nakon što se tri godine hrvao sa velikosrpskom propagandom u Sjedinjenim Državama tako našao u Titovoj Jugoslaviji koja je za njega osobno predstavljala veliko razočaranje.
Posebno njegov Split.
Tim citatom, malodobni učenik završio je svoju obradu rečene knjige, a njegov profesor povijesti, pred cijelim razredom pohvalio je marljivog učenika i dodijelio mu ocjenu odličan u imenik podvukavši kako se učenik izuzetno zalaže i kako je sam izabrao lektiru van ustaljenog lektirnog protokola, te mu u rubriku zalaganje, upisuje još jednu ocjenu – odličan.
Ljubljeni Poglavnik, naime, nije mogao čuti Radičine vapaje jer je imao preča posla, kako da prebaci dvije tone opljačkanog zlata iz Hrvatskih riznica u Argentinu, kao što se rečenom Poglavniku živo jebalo i za Radicu i za ostatak njegove kvislinške, izdajničke vojske koja je razbijena čekala konačnu pravdu koju joj je trebao izreći Hrvatski narod. Isti oni narod koji je oslobodio svoj Split i ispunio svoju Dalmaciju i svoj grad neizrecivom srećom kako je tada prenijela Slobodna Dalmacija. Isti onaj narod koji je nakon prvih bombi 1941. godine pa sve do oslobođenja svog Splita uvijek bio i ostao na prvim crtama, ostavivši najbolje od sebe, svoju mladost po padinama Kozare, Sutjeske, Neretve.
Preko 10 000 Splićana sudjelovalo je u NOB –u i borilo se protiv okupatora i domaćih izdajnika. Zastava slobode, istinske slobode zavijorila se u gradu pod Marjanom i Split, grad koji je podnio tolike žrtve, znao je cijeniti i braniti svoju slobodu i budućnost od bilo kakvog nasrtaja i od bilo koga. Split se oporavio i užurbano zacijelio svoje rane, a poratne godine izgradnje, zajedništva i solidarnosti bile su nastavak borbe iz samog rata. Splićani su pokazali izuzetan stupanj svijesti i solidarnosti i izgradili svoj grad, a budućim generacijama ostavili povijest onakva kakva je bila i kakva se dogodila. Jedina istinska i jedina prava.
Sramotno je kada saznate što vam djeca uče u školama i što će jednom od te djece nastati, djece koju odgajaju takvi profesori kakav je taj usrani profesor povijesti. Mali ustaša, koji javno ne smije iskazati svoje opredjeljenje, ali ga ocjenama odličan iskazuje itekako. Podmuklo, suptilno i kukavički, slično kukavičluku ustaša za koje smatra da su heroji, da bi ih trebalo uskrsnuti iz povijesti kao zombije i pretvoriti u pozitivce, a sam grad, moj Split pretvoriti u mračnu tamnicu tog vremena u kojoj se zazivalo Antu Pavelića da se obračuna sa vlastima u Splitu kojem će ako se vrati – biti sve oprošteno.
Ponosan sam na svoje djedove partizane. Ponosan! Kao što sam i ponosan na svoj grad tog vremena.
Ponosan sam što sam odrastao u vremenu u kojem nije bilo vas, ili bolje rečeno bilo vas je, ali ste tada povijest djecu učili ispravno. Dok vam nije ova vlast dopustila da radite to što radite, da se skrivate iza školske ploče i da učite djecu svojim monstruoznim lažima. Da im dajete petice ako izvlače takve svinjarije od kojekakvih Bogdana Radica i njemu sličnih. Sram vas bilo profesore. Sram.
Zbog generacija koje na maturama izvikuju fašističke parole. Zbog generacija koje odrastaju pod vašom paskom. Zbog Luke Ritza i još na stotine pretučenih „drugih“ i „drugačijih.“ Sram vas bilo profesore radi one djevojčice koja ne želi da ide u školu jer nije Hrvatica. Ta se curica usrani moj profesore boji i nelagodno joj je jer se osjeća manje vrijednom, prezrenom, drugačijom. Sram vas bilo profesore. Imate li vi uopće stida? Ustvari, dragi moj profesore, vas ne može biti sram jer ste nitko i ništa, a takve kao što ste vi nije sram ničega, kao što vas nije sram što odgajate toliku djecu da mrze, da budu isključivi, da budu rasisti, fašisti, pod vašom budnom paskom. Nemate vi srama moj profesore.
Ali nemam srama ni ja prema takvima kao što ste vi moj dragi profesore. I zbog toga što ga nemam mogu vam poručiti iz ponosnog Splita, barem onog dijela poštenog što je u njemu ostalo da se gonite fino u tri pičke materine profesore.
Dok čekate svog Poglavnika, da mu sve oprostite.
Autor/ica 👤Ivo Anić
