Spomenička bešćutnost i tragedija splitske Lore

Povezani članci

• Kruh s okusom baruta i krvi
• Stipe Mesić: BiH mora opstati, politika Tuđmana i Miloševića mora biti poražena
• ZLATKO JELISAVAC: LOGOR MALOGRAĐANŠTINE
• Kulturna kontrarevolucija Katoličke crkve u Hrvata
• Elvedin Nezirović: Mostar, kasaba prepuna zgarišta i ruševina
• ZLATKO JELISAVAC: Nema dobrog nacionalizma,tumor može biti dobroćudan, nacionalizam ne

Nakon što je splitska Komisija za imena ulica, trgova i spomenika na ovotjednoj sjednici donijela jednoglasnu odluku da se ispred ulaza u vojni kompleks Lora podigne monumentalni spomenik 72. bojni Vojne policije, postalo je sasvim izvjesno kako je u tom gradu institucionalna bešćutnost nadišla granice zamislivog.

Piše: Dragan Markovina-Telegram

Pored toga, s obzirom da je ovo već drugi takav slučaj, evidentno je da u svemu tome ima sistema. O čemu je dakle riječ? Pojednostavljeno govoreći, nakon što su gradske vlasti prije dvije godine odlučile podići spomenik IX. bojni HOS-a nazvanoj po ustaškom zločincu, upravo u ulici u kojoj su baš neki od pripadnika te postrojbe brojne civile izbacili na ulicu, bespravno ih deložirajući iz vlastitih stanova, sada su pokrenuli proces podizanja spomenika bojni čiji su neki od pripadnika optuženi za strašne zločine i mučenja u logoru koji je postojao u Lori.

Potpuni izostanak empatije prema žrtvama

Pored toga što su ovakve odluke vrlo problematične već i kod same inicijalne ideje, još dubioznijim ih čine jednoglasnost komisije i potpuni izostanak bilo kakve empatije prema žrtvama. Ovo navodimo stoga što ih se grad ni na koji način institucionalno ne sjeća, da bi ih ovakvim odlukama iznova suočavao s proživljenim traumama.

Činjenica koja pak dodatno naglašava moralnu upitnost cijelog čina odnosi se na potpuni nedostatak problematizacije ovog aspekta tih odluka, kako u raspravama unutar komisije, tako i u široj javnosti, nakon što je odluka objavljena.

U svemu ovome čak je i najmanji problem taj što se ovakvim odlukama nastoji suspendirati bilo kakva ozbiljna rasprava o nasljeđu devedesetih, ponajprije stoga što je teško polemizirati sa spomenicima. Znatno veći problem predstavlja poruka koja se na ovaj način šalje, kako javnosti, tako i pravosuđu.

Poruka o nebitnosti sudskog procesa

Budući da se nijedna odluka ne može promatrati izvan konteksta unutar kojeg je donesena, činjenica da se ispred Lore diže spomenik 72. bojni Vojne policije, u času dok još uvijek traje suđenje za Loru i nedugo nakon što su neki od optuženika uhićeni poslije višegodišnjeg bijega, ovakvu je odluku teško ikako drugačije shvatiti doli kao poruku o potpunoj nebitnosti sudskog procesa po katarzu društva.

U Lori se dogodio čitav niz stravičnih zločina, među kojima su i brutalna mučenja i ubojstva ljudi. Sve ovo što navodimo sudski je utvrđeno čak i prilikom prvog procesa, obilježenog tragikomičnim izjavama sucaSlavka Lozine i nevjerojatnim uličnim pritiskom na sud, zahvaljujući kojem je atmosfera u sudnici pretvorena u onu sličnu atmosferi na nogometnim stadionima.

Kada na koncu sumiramo poznate činjenice o cijelom slučaju, suočit ćemo se s brojnim protupravnim zatvaranjima, mučenjima, ubojstvima, suđenjem prilikom kojeg su svjedoci dodatno traumatizirani, činjenicom da su neki od optuženika godinama bili u bijegu, da bi na kraju bili uhićeni u vlastitom stanu te u konačnici s činjenicom da cijeli sudski proces do danas nije okončan. To konkretno znači da žrtve Lore čekaju na sudski pravorijek više od 20 godina od kada su zločini počinjeni.

Službeni Split se pravi da se ništa nije dogodilo

Time dolazimo do ključnog momenta cijele priče. Dok bi svaki odgovoran grad koji drži do sebe, vlastitih građana i generalne građanske svijesti i savjesti još odavno, barem nekom spomen-pločom obilježio stradanje ljudi zatočenih u Lori, službeni Split se s jedne strane pravi da se tamo ništa nije dogodilo, dok s druge strane na prostoru Lore podiže spomenik postrojbi čiji su pripadnici optuženi za događanja u Lori, i to usred nezavršenog sudskog procesa.

‘To je bila samo epizoda, crna, negativna epizoda’

Kad se činilo da se odluka o podizanju spomenika HOS-u ne može ničim nadmašiti, Baldasar i njegova gradska uprava napravili su upravo to. Što posebnu notu tragike dobija uvidom u jedan od njegovih prvih intervjua, koji je dao tjedniku Novosti po izboru za gradonačelnika. Naime, odgovarajući na pitanje novinara Nikole Bajte o izbacivanju ljudi iz stanova i zločinima u Lori te o postavljanju spomen-ploče stradalima, Baldasar je konkretno rekao: “Nadam se da je to bila samo epizoda, naravno, crna, negativna epizoda. Do takvih stvari nekada dođe, a nama se to desilo, da jedan dio sugrađana izbacuje vlastite susjede iz stana, da ih progoni i zatvara, a ono u Lori je bilo još strašnije, jer je netko tko u službenom smislu obnaša vlast vršio represiju nad vlastitim građanima, bez provedenog zakonskog postupka.

Odmah bih stavio tu spomen-ploču, ali mislim da bi netko drugi trebao dati inicijativu, a ja ću prihvatiti da se obilježi mjesto gdje je bio počinjen zločin, kako bi se na taj način upozorile i nove generacije da se čak i u uvjetima rata treba držati čovječnosti. Hrvatska država te je zločine procesuirala, možda ne sve do kraja, ali onda bi žrtvama sigurno trebalo staviti obilježje”.

Predstavnici pogrešne politike

Ključno pitanje je kako čovjek koji je po stupanju na vlast dao ovakvu izjavu, ne samo da nikome od žrtava nije postavio spomen-ploču, nego je još napravio sve da ih omalovaži? Pri čemu nije uopće nevažna ni činjenica da na ovakve odluke nitko iz gradskog SDP-a ni na koji način nije reagirao, što se ne može protumačiti nikako drugačije doli kao slaganje s navedenim.

Ta činjenica nas na koncu dovodi do pitanja kakve veze ovakvi potezi imaju s vrijednostima socijaldemokracije te po čemu se splitski SDP razlikuje od HDZ-a i ostalih stranaka s desnice? Iako je odgovor već svima odavno jasan pa i članstvu SDP-a koje je Baldasaru i njegovima na izborima jasno poručilo što o svemu tome misli, doista je nejasno što predstavnici takve politike i dalje rade u SDP-u?