ENG
Spomenici nakaze
Autor/ica
Povezani članci
Najprije jedno objašnjenje radi lakšeg snalaženja u nastavku teksta, iako znam da će se mnogi s njim teško složiti. Užasno žalim što Split ipak izgleda neće dobiti Kerumovog četrdeset ili koliko već metarskog Isusa na Marjanu, čak bih mogao reći da mi je ta betonska skulptura veličine osrednjeg nebodera počela nedostajati čim je postalo jasno da od gradnje marjanske nakaze neće biti ništa. Zašto, jadan ne bio, pitat ćete. Pa zato što kada stvari krenu nepovratno tonuti, ponekad je najbolje da što prije dodirnu dno, kako bi onda iz tamnih dubina svijetlile kao biserni primjer ludosti jednog vremena. Ako je ova generacija bila “infišana” u nešto ovako beznadno blesavo, barem načelno postoji mogućnost da će naredna kazati: E moj narode, lud li si bio!
Eto, zbog toga treba voljeti sve one tipove koji nam na ovaj način otvaraju oči o samima sebi, zato treba priviti na grudi sve naše kerume, bandiće, mamiće, markoviće, buriće i sličnu čeljad, jer će oni, kada se jednom budu tražili arheološki ostaci ovog vremena, biti njegove najautentičnije iskopine. Nešto kao hrvatski tutankamoni na smiješno-tužnom prijelazu iz ideološki prezasićenog 20. u, kažu, postideološko 21. stoljeće.
Uostalom, ako su u našem susjedstvu pali toliko nisko da grade 30-metarski spomenik Aleksandru Makedonskom (Skopje), “najveći krst na svetu” (Niš), ili kameni pamflet protiv bosanskih Muslimana (Višegrad), zar mi nismo pali barem toliko da dobijemo svog King Kong Isusa, kojih je nekoliko ionako već posijano širom svijeta?! To je, eto, taj kulturološki dio ove priče koja je, velim, naprasno prekinuta prije kraja, pa imaš osjećaj nekakve uskraćenosti i zakinutosti, kao da ti je netko posudio knjigu zacrnivši sve stranice ključne za razumijevanje radnje, uključujući epilog.
Politički dio priče je, međutim, još u razvoju i možemo ga pratiti u realnom vremenu, pri čemu je Kerum, dobro su prognozirali neki splitski novinari, marjanskim Isusom zapravo odigrao lažnjaka. Iskoristio ga je samo kao batinu kojom će rastjerati protivnike onoga do čega mu je stvarno stalo, a to je gradnja spomenika Tuđmanu (i Ivanu Pavlu II) na splitskoj Rivi. Time je počela otvorena bitka na desnici tko će staviti Tuđmana na stranačku zastavu pred parlamentarne izbore koncem godine, pri čemu je prvu rundu, barem na lokalnoj srednjodalmatinskoj razini, dobio splitski gradonačelnik. Štoviše, Kerum ju je dobio tako da je javno ponizio svoje najveće protivnike, HDZ i HSP, koji su u gradskoj skupštini sigurno dočekali škrgućući zubima njegovu razmetljivu inicijativu za gradnju spomenika Tuđmanu, ali daj ti budi protiv. Ne smiju to i kada bi htjeli. Morali su to podržati i sada im preostaje jedino da smisle kako će Japu vratiti iz pandži ovog špekulanta, koji je prve milijune strpao u džep sličnim manipulacijama (švercanjem prehrambene robe iz, najčešće se tvrdi, “Caritasove” pomoći, u neku ruku, dakle, potkradanjem “Isusovih hambara”).
Prema tome, da damo prvi rezime, ova priča ima dva okvira. Prvi je vanjski i dotakao sam ga se u početku, a govori o tome da su jugoslavenski nacionalizmi nakon ulaska u evropsku orbitu ušli u fazu prezrelosti, kada se diskretno već “čuje” prvi vonj truleži i raspadanja. Zato sada svi žure da nekom monumentalnom građevinom zapišaju ono što je njihovo, ili misle da je samo njihovo, iako nema znakova da im to netko želi uzeti. Ali, građanska društva su svugdje još preslaba da isključe te ljute dvoboje identitetskim kopljima i ovo može trajati tko zna još koliko.
Drugi okvir je unutrašnji i govori o tome da se ova nervoza prenijela i na nacionalne političke scene, gdje također kucaju na vrata prvi znakovi lokalnog “kraja povijesti”. Svugdje su, naime, ostvarene kakve-takve nacionalne države, glavni cilj je, dakle, postignut, pa sada prvenstveno među desnim strankama nastaje gloženje i gužvanje na vrlo suženom prostoru. Treba opravdati razloge svoga postojanja i opstanka, a kako je država tu, teren za sučeljavanje preselio se na ono što su zagovornici “druge Hrvatske” u devedesetima saželi u poznato pitanje: “Kakva Hrvatska?” Jasno, odgovor na desnici je sada sasvim drukčiji od onoga koji je prije petnaestak godina davao Vlado Gotovac i glasi, najkraće rečeno, ovako: “Tuđmanovska, a ne ovakva Hrvatska.”
Već otprve je jasno da je to nešto vrlo “retro”, što u zajedničkom nazivniku ima da se Hrvatsku, bila pod vodstvom HDZ-a ili SDP-a, vrati korijenima iz devedesetih, a jedva prikriveno i u dalju prošlost. Kao kolovođe ove nove desnice nameće se šareno društvo radikala od kojih su se neki aktivirali očito samo radi zaštite svoje kože, kao ratni ministar policije Ivan Vekić, neslužbeno osumnjičen za toleriranje ratnih zločina ranih devedesetih, ili Merčepov kompanjon i pouzdanik Zvonimir Trusić. Ali tu su i takvi kao osuđeni terorist Zvonko Bušić (koji je na svoju stranu pridobio nekoliko zvučnijih imena, među kojima i luburićevskog “rokera” Marka Perkovića Thompson), tako da vidiš da se za mjesto Tuđmanovog posthumnog ađutanta natječe cvijet crne lige u današnjoj hrvatskoj politici.
Ovdje je zanimljivo da je sam Tuđman bio penicilin za ovakve desničarske zelote ako bi se suprotstavljali ili kvarili stožernu liniju HDZ-a, uostalom i sam Thompson mogao se vinuti u vrh i postati ultimativna megazvijezda tek kada je on umro. Sada, međutim, i njega samog razvlače u ostavinskoj raspravi na desnici tko je njegov najdostojniji nasljednik, što ne znači da tu netko i dalje može parirati HDZ-u, iako bi to bilo najbolje. Tek kada bi se Tuđman preselio na zastavu neke manje radikalno desne stranke, pa mu ona još izgradila, neka bude, i stometarski spomenik na Velebitu, možda bi se moglo reći da je Hrvatska na putu da se izliječi od njega. Ali, vraga, HDZ ne pušta Tuđmana iz svojih pandži, a kako pokojnikove skute još ne ispuštaju iz ruku čak ni Ivo Josipović i SDP (odlasci na njegov grob i na Oltar domovine), jasno je da politička sahrana Prvog Predsjednika i dalje ne može biti obavljena.
Badava što dobar dio njegove političke ostavštine praktički jeste sahranjen, posebno s ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju, što se može shvatiti i kao zadnji čavao u njegov lijes. Ali, dok god se to javno i nedvosmisleno ne kaže, Tuđman će i dalje ostati prisutan kao najvitalniji živi mrtvac u hrvatskoj politici, a to HDZ jednostavno ne želi izreći, štoviše, zbog potpune jalovosti u traženju izlaza iz krize, sve mu se više vraća. Zato neće dopustiti ni radikalnim desnim strankama da se nametnu kao Tuđmanovi baštinici, niti ove imaju ozbiljnih šansi da se u tome nadmeću s HDZ-ovcima. Ipak je Japa njihov, i tu su veliki obrati isključeni.
SDP vjerojatno uživa u ovom naguravanju i gombanju na desnici, jer svaki glas za radikalniji dio te desnice slabi HDZ kao njegovog izravnog konkurenta, ali to odaje bijedu političkog pragmatizma u današnjoj hrvatskoj politici. Činjenica je, naime, da se za HDZ-ove glasove otima sva sila manjih desnijih stranaka, od kojih smo ovdje spomenuli samo manji dio, a za SDP-ove jedva itko osim Lesarovih laburista. Na desnici je, dakle, gužva kao na željezničkom kolodvoru, na ljevici bonaca, takoreći bez daška života. A to jasno govori da će Hrvatska još dugo ostati u brazdi Tuđmana i tuđmanizma, što je njemu najveći spomenik, pa makar ih se sada podiglo i deset, uključujući onaj na Velebitu.
Autor/ica
