SPLITSKI RIGOLETTO

Izdvajamo

• Na mrtvi spomenik Monteronea namjerio se Rigoletto, a ovaj ga je srušio donijevši mu najveću nesreću. Orkestar je najavio grotesku trodobnom pratnjom, a publika u Splitu smijala se ludom Rigolettu naslađujući se budaletinom koja će na koncu i primiti od svog grofa dogovorenu nagradu. Rigoletta će uskoro grad pod Marjanom zaboraviti, kao što je zaboravio sve koji su mu srušili spomenike, povijest i zauvijek nagrdili identitet. Od cijele priče ostat će na koncu samo Rigolettova mirovina.

Povezani članci

• „Dobro došli u Jadovno“
• Stečajni postupak nad hrvatskom poviješću
• Ko je rušio socijalističku Jugoslaviju?
• Đogo & Nogo, laureati: Vučićevo ordenje za apologete genocida
• Bombastični naslov
• Radomir Lazić: Očigledno

Ne mogu se oteti dojmu, zapravo sve više i više me Ante Ljubičić, muškarac koji je u mrkloj noći srušio spomenik Radi Končaru podsjeća na Rigoletta, dvorsku ludu besmrtnog Giuseppe Verdia. Rigoletto je vjerojatno jedna od Verdijevih najpopularnijih opera, meni je osobno najdraža, zahvaljujući to najviše dijelom arije tenora iz posljednjeg čina „Žena je varljiva“ (u originalu: „La Donna e mobile), koja svojom efektnom jednostavnošću predstavlja i simbolički prototip opernih arija uopće. Rigoletto je prvo remek – djelo starog majstora, nastalo po okosnici Hugove drame „Kralj se zabavlja“, inspirirane likom razvratnog francuskog kralja iz doba renesanse Franje I. Divni kontrasti, snažni dramski likovi, i zadihani finale čine ovu operu neprocjenjivom i kulturnim blagom današnjice. Dvorsku ludu stiže na kraju kletva Monteronea, koji sudbinski uzvikuje: „Milost ne tražim, niti bih vam je dao“, dvorsku ludu koju će sustići vlastito neznanje, glupost i pohlepa. „Dvorjanici, vi prokleti soju..“, na kraju im je vikao Rigoletto pun pravednog bijesa koji je u njemu narastao do gigantske snage, da je sam golim rukama pomakao bistu Monteronea koja će mu na kraju i doći glave.

Ne dijelim oduševljenje svojih sugrađana najnovijom zabavom koja je preplavila društvene mreže i grad pod Marjanom. Ante Ljubičić, novopečeni Rigoletto, dvorska luda jedne fašističke vrhuške, zapravo je žalostan primjer naše svakodnevice. Najnovija dvorska luda tako je zabavila Split samo iz razloga što u svom naumu – nije uspjela. U kratkom vremenskom periodu, u naletu povijesnih promjena devedesetih spomenici NOB-a su se od održavanih i posvećenih prometnuli u neželjenu baštinu. S vremenom su postali, kako koji i na kojem važnom mjestu, mojim sugrađanima simboli „totalitarizma“, ali uglavnom i simboli bolje i slavnije prošlosti. Dvorske lude krenule su u svoje noćne pohode diljem mog grada, a brončani monumenti, ljudskim monumentima, nestajali su preko noći. Jedan je Rigoletto tako ispred moje škole „razvalio“ bistu Đordana Borovčić – Kurira, koji kao Rade Končar nije te noći ozlijedio dvorsku ludu. Od ukupno 310 obilježja NOB-a koji su postojali u mom gradu uklonjeno je njih više od devedeset posto. Nasilnim metodama, dinamitom, macama i metalnim šipkama otrgnuti su i Prvi partizanski odred, preimenovale su se gotovo sve partizanske ulice, a Split je postao jedini grad valjda u Europi koji je skinuo sa svojih pročelja Ulicu žrtava fašizma. Dvorske lude, po nalozima svojih paževa, kraljeva i prinčeva, poravnale su sve spomenike NOB-a koji su postojali, ili su jednostavno boli oči najnovijoj dvorskoj nomenklaturi. U svim tim „akcijama“ sudjelovali su ili golobradi mladići Splita, ili dvorske lude tipa Rigoletta.

Ne dijelim oduševljenje dvorskom ludom i njegovim činom sa mojim sugrađanima, ne dijelim konstruirane fotografije lude i Rade Končara, kao što mi je upravo smijeh u cijeloj toj opernoj tragediji zadnje na što mislim. Ante Ljubičić, naime jest dvorska luda koja jako dobro živi na mojoj i vašoj grbači. Za tu konkretnu dvorsku ludu mi mjesečno odvajamo od svojih usta. Za njegovu izdašnu braniteljsku mirovinu. Ante Ljubičić, splitski Rigoletto, dvorska je luda jedne sulude i skandalozne politike koja se toliko trudi da zatre sve spomene na NOB, antifašizam i slavnu povijest Splita. Ante Ljubičić, splitski Rigoletto, čovjek je koji duboko mrzi partizane, komuniste, Srbe, a posebno, kako veli – narodne heroje.

Za takve spodobe, za takve dvorske lude, ponavljam i ponavljat ću dok u meni živo srce bije, vi izdvajate od svojih usta. Od vaših nikada otputovanih zimovanja, i nikada doživljenih ljetovanja. Zbog ljudi kakav je Ante Ljubičić, ljudi koji mrze, ali i udobno žive na račun te mržnje, vi dragi moji sugrađani grcate u problemima, u računima, u nedostatku novca, mizernim primanjima i životu koji je običan jad. Ali život Ante Ljubičića daleko je od tog i takvog jada. Ante Ljubičić naime ne diže se ranom zorom i ne odlazi na posao. Ante Ljubičić istina može podići spomenik težak nekoliko stotina kilograma, ali ništa više osim braniteljske mirovine Ante Ljubičić ne diže više u životu. Pitanje je naravno kako čovjek koji fizički jak za bilo kakav rad, provodi dane, uglavnom noći, planirajući iz čiste dosade i mržnje dizati spomenike u zrak. Odgovor je jednostavan. Da radi nešto u životu kao i vi, Ante Ljubičiću takve stvari ne bi padale na pamet. Ali Ante ljubičić, splitski Rigoletto ima PTSP.

OK, ako ga ima, zašto ga Ante Ljubičić liječi rakijom. Od kada rakija i malo viskija liječe PTSP? Uostalom, ako i ima PTSP, zašto taj čovjek slobodno luta ulicama Splita, zašto pije i zašto dovraga ima sve te beneficije koje mu dozvoljavaju da moj i vaš novac troši na alkohol?

Na mrtvi spomenik Monteronea namjerio se Rigoletto, a ovaj ga je srušio donijevši mu najveću nesreću. Orkestar je najavio grotesku trodobnom pratnjom, a publika u Splitu smijala se ludom Rigolettu naslađujući se budaletinom koja će na koncu i primiti od svog grofa dogovorenu nagradu. Rigoletta će uskoro grad pod Marjanom zaboraviti, kao što je zaboravio sve koji su mu srušili spomenike, povijest i zauvijek nagrdili identitet. Od cijele priče ostat će na koncu samo Rigolettova mirovina.

S kojom će uz neku novu bocu rakije pronaći iduću žrtvu svoje bolesne, maloumne mržnje.

Iskreno, ne vidim u tome ama baš ništa smiješno.