Šovinistička pravda: “Naše” žrtve su žrtve, “njihove” agresori

Izdvajamo

• Ili, kako se svojedobno bio globalno osramotio predsjednik Vrhovnog suda RH Milan Vuković, „Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin“ budući da su se „samo branili“. Pobjednička pravda te vrste nikad nije bila pravda, kao što je nakaradna i svaka povijest koju pišu tzv. pobjednici. U ratu nema pobjednika, svi su poraženi i svi su žrtve već po samoj nakaznoj prirodi toga neljudskog događaja u kojemu se ubija, pali, razara, siluje, pljačka, etnički čisti... U ime nacije, boga, polit-ideologije, samozvanog vođe ili kojega već jednako besmislenog izgovora. Za rat nikad neće biti razumnog opravdanja ni oprosta onima koji ga povedu i izazovu masovnu nesreću ili u prekoračenju tzv. nužne obrane uzvrate jednakom ili još gorom nesrećom „njihovim“ civilima. Oko za oko, zub za zub, oni „našima“ pa ćemo i mi „njihovima“?

Povezani članci

• POMIRENJE I POSLJEDNJI DANI
• SAMO ZA LJUBITELJE “ZVJEZDANIH STAZA”: FERENGIJI U HRVATSKOM SABORU
• Govor mržnje kao sigurnosna prijetnja
• Fratar nas je zlostavljao u ​dječjem domu
• Slavenka Drakulić: Pasji život u BiH
• Patnje mladog Virovitičanina

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Zakon o civilnim stradalnicima Domovinskog rata jest dosad neplaćeni dug države i društva nedužnim civilnim žrtvama ili, kako ispravno zbori braniteljski ministar Tomo Medved, „zadovoljavanje pravde prema svima čiji su životi i patnje ugrađeni u temelje suvremene i neovisne Hrvatske“, ali samo uz uvjet da u četvrtak usvojeni paragrafi ne ostanu mrtvo slovo na papiru. Kao toliki prije njih koji su također bili validni za riješiti isti problem, ali nije bila validna politička volja vladajućih kastâ. Jednom mora doći vrijeme pravdi za progovoriti jasno, glasno i sveobuhvatno. Je li sada došlo? Bojimo se da ipak – nije. Isti ljudi koji godinama nisu pustili pravdu iz zlatnoga kaveza i često zmijski zborili o tzv. srpskom pitanju, pa ni danas nisu skloni odleđivanju odnosa s najbližim susjedom na lijevoj obali Dunava, s rukama u džepovima govore o stradalničkom pravu hrvatskih građana srpske nacionalnosti. S rukama u džepovima, da se ne vide obje čvrste fige!?

Piše: Marijan Vogrinec

Saborska se polemičko-demagoško-difamacijska vruća rasprava toga prevrućeg srpanjskog dana o Konačnom prijedlogu Zakona o civilnim stradalnicima Domovinskog rata, očekivano, razvukla do iza ponoći, a predlagač, Ministarstvo hrvatskih branitelja, optuženo je s radikalne tzv. desnice za „Plenković-Medvedovo uvlačenje u debelo meso političkom vođi Srba“ u tzv. Visokom domu Miloradu Pupovcu i čak „nedopustivo izjednačavanje (srpskog) agresora i (hrvatske) žrtve u Domovinskom ratu“. Koliko su god to blesavi, netočni i podrivački razlozi kojima se već dva i pol desetljeća od okončanja bratoubilačkog rata uporno/ciljano širi međunacionalna mržnja, netrpeljivost, diskriminacija i nečovječnost u svim svojim toksičnim inačicama. Uz blagoslov Mizarua, Kikazarua i Iwazarua, triju tzv. mudrih japanskih majmuna na obama državnim brdima, na Griču u Banskim dvorima te u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku. Divide et impera (podijeli pa vladaj)?

Na toj diktatorskoj logici navodno najslavnijeg rimskog vladara Gaja Julija Cezara i sofisticiranoj političkoj praksi još iz antičkih vremena danas itekako unosno parazitiraju najviše upravo najglasniji kritičari novih zakonskih paragrafa o civilnim stradalnicima Domovinskog rata i tzv. demokršćanska (HDZ-ova) opcija na vlasti koja ima itekakve koristi i interesa tolerirati – prave se grbavima: „japanski mudro“ ne vide, ne čuju i ne govore? – otvoreno protusrpstvo, mržnju, revanšizam, netrpeljivost na riječi i djelu, radikalne podjele, diskriminaciju, uskratu građanskih prava, etc. pod poroznim kišobranom tzv. demokracije i slobode govora. Sic transit. Poruka je više no jasna, ali i više no nedemokratski, neljudska i neprihvatljiva: „naše“ ratne žrtve su žrtve, treba im se pokloniti i slaviti na svaki (ne)materijalni način, a „njihove“ žrtve su neprijatelji koje nisu vrijedne spomena ni po čemu dobrom.

„Oni su nas napali…“

Nema veze, je li, što su i „naši“ i „njihovi“ ratni stradalnici punopravni građani iste zemlje, što je Hrvatska jednako domovina i Hrvatima, i manjinskim Srbima i svim inim etnicima koji su hrvatski državljani, u Hrvatskoj su rođeni, tu imaju grobove predaka, tu žive, etc.? Ni po ljudskom niti po božjem zakonu, nitko nema pravo diskriminirati ljude po etničkoj pripadnosti (ni po polit-ideološkoj, rodnoj, vjerskoj, etc.) ili im uskraćivati pravo na domovinu i pravednu domovinsku skrb po kriteriju (ne)sudjelovanja na ovoj ili onoj strani u ratnom vrzinu kolu. Drugi je par rukava ratna krivnja za zločine/neljudskost u odnosu na ljudske živote i imovinu, što se ima dokazati izvan svake sumnje i goniti po zakonu, ali civilni stradalnici (i) Domovinskog rata stradalnici su bez obzira na svoju etničku pripadnost, ali i veće, manje ili nikakve simpatije za ovu ili onu zaraćenu stranu. Možebitno pak sudjelovanje u ratnoj logistici za ovu ili onu zaraćenu stranu također je stvar pravosudne valorizacije i sankcija, ako su dokazi neosporni, a ne paušalne anateme po bezveznoj logici da „nisu naši“, pa kad su „njihovi“, neka im „njihovi“ plaćaju odštete i vidaju rane što su im nanijeli „naši“. Oni su nas napali, ne mi njih.

Ili, kako se svojedobno bio globalno osramotio predsjednik Vrhovnog suda RH Milan Vuković, „Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin“ budući da su se „samo branili“. Pobjednička pravda te vrste nikad nije bila pravda, kao što je nakaradna i svaka povijest koju pišu tzv. pobjednici. U ratu nema pobjednika, svi su poraženi i svi su žrtve već po samoj nakaznoj prirodi toga neljudskog događaja u kojemu se ubija, pali, razara, siluje, pljačka, etnički čisti… U ime nacije, boga, polit-ideologije, samozvanog vođe ili kojega već jednako besmislenog izgovora. Za rat nikad neće biti razumnog opravdanja ni oprosta onima koji ga povedu i izazovu masovnu nesreću ili u prekoračenju tzv. nužne obrane uzvrate jednakom ili još gorom nesrećom „njihovim“ civilima. Oko za oko, zub za zub, oni „našima“ pa ćemo i mi „njihovima“?

Zato i aktualne, šovinistički impregnirane priče o tomu da „naša“ država ima ratnim stradalnicima najprije prebrojiti krvna zrnca, objaviti „registar agresora i njihovih domaćih pomagača“, a tek potom selektivno, samo „našima“ pomoći u pretrpljenoj nesreći. „Njihovima“ platiti iz ratne odštete koju u punom iznosu „naša“ država ima utjerati od Srbije. Budući da ih ne zanimaju objektivne činjenice o tomu što država Hrvatska jest i što su međunarodni uzusi o odnosu države prema svim svojim državljanima, a domaći Srbi jesu hrvatski državljani, polit-ideološki tzv. jastrebovi Domovinskog pokreta lakonotnog sada političara Miroslava Škore i tzv. suverenisti u saborskim klupama teškom su se difamacijskom artiljerijom i protusrpskom mržnjom okomili na Konačni prijedlog Zakona o civilnim stradalnicima Domovinskog rata. Oni ne kriju da ne mogu žive smisliti ne samo Milorada Pupovca (SDSS), troje HDZ-ovih koalicijskih zastupnika iz srpske manjinske kvote, sve Srbe s obiju dunavskih strana i ma gdje još žive nego ni premijera Andreja Plenkovića i Tomu Medveda, ministra branitelja, vladina potpredsjednika i koješta još.

Jer, Srbi nisu Hrvati i „Hrvati nikad i nigdje ne mogu sa Srbima pod ruku“, a Plenković i Medved su „izdali Hrvate, svo hrvatstvo i hrvatske interese, prodali se Srbima za tri ruke u tzv. stabilnoj saborskoj većini“. Zato novim paragrafima hitaju ugoditi Pupovcu, zahvaliti mu što glavu Plenkovićeve vlade drži iznad vode ne libeći se „sramotno izjednačiti agresora i žrtvu u Domovinskom ratu“. Neistina, šovinistička budalaština s ruba pameti, ali to je mantra koja se svako malo već četvrt stoljeća – obično uoči izbora – agresivno izvlači iz naftalina. Jest da izborno ne pali, izjalovi se, jer očito najveći dio biračkog tijela odavno više nije na toj valnoj dužini podjela i razdora u društvu, zanimaju ga sasvim druge, danas životno važne teme no kad tzv. radikali tu nemaju ideja, nemaju što reći i ponuditi, laćaju se ratnog naftalina… Na radost opskurnijeg dijela medijskog prostora, koji također vegetira/parazitira na prošlosti koja ne može biti zalog sretnije budućnosti. Nikomu. Ni većinskom niti manjinskom narodu, kamoli boljoj budućnosti i zajedništvu svih manje od četiri milijuna žitelja balkanskog kiflića, navodno do 2030. godine i manje od 3,5 milijuna. Tzv. bijela kuga i iseljavanje više Bijednoj Našoj ne ostavljaju nikakvu nadu.

„Višesatna saborska rasprava o Konačnom prijedlogu Zakona o civilnim stradalnicima Domovinskog rata“, izvijestila je Hina, „protegnula se do iza ponoći, a najviše polemike izazvalo je pitanje izostanka registra agresora te posljedična mogućnost da suradnici neprijateljskih formacija steknu prava civilnih ratnih stradalnika. Na izostanku registra upozorio je Mostov zastupnik Miro Bulj, a Stipo Mlinarić iz Domovinskog pokreta izrazio je sumnju da se ovaj zakon donosi zbog koalicije HDZ-a sa SDSS-om. ‘Nemate popis istočne Slavonije, ni vojnika niti milicajaca, a kamoli civila koji su prokazivali naše ljude koji su zbog njih završili na Ovčari’, upozorio je Mlinarić.“ Već uoči tzv. mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja (istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem) 1998. godine u ustavnopravni poredak RH, donesen je Zakon o općem oprostu (aboliciji) koji u čl. 1. izričito navodi:

Ne postoji tzv. kolektivna krivnja

„Ovim se Zakonom daje opći oprost od kaznenog progona i postupka počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u svezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj“. Međutim, to se ne odnosi na organizatore, naredbodavce i počinitelje ratnih zločina i inih osobito teških nedjela prema vojnicima i civilima. U tu kategoriju spadaju i svi kršitelji ratnog prava što ih spominju zastupnici Bulj i Mlinarić, a koji nisu dobili opći oprost i uglavnom više nisu na teritoriju RH. S vremena na vrijeme mediji izvješćuju o uhićenju toga i toga, čak i aboliranoga bivšeg pripadnika srpskih (para)vojnih formacija pod razložnom sumnjom da je u Domovinskom ratu počinio nedjela na koja se ne odnosi opći oprost. I tako će biti ubuduće.

Zbog tih se, međutim, ne smije osvetnički odnositi prema svim hrvatskim državljanima srpske narodne manjine jer ne samo što ne postoji tzv. kolektivna krivnja (novozavjetna glupost o istočnom grijehu svakog potomka Eve i Adama do kraja svijeta i vijeka, sic transit) nego to nije dobro za jedinstvo i zajedništvo, sinergijsku opstojnost same države. Budućnost se ne gradi na razdorima, podjelama i netrpeljivosti budući da je Hrvatska zajednička domovina svim njezinim žiteljima. Nemaju drugu.

U čemu bi onda trebao biti problem? U tomu što su neki stradalnici Domovinskog rata pripadnici srpske manjine koja se dijelom pobunila 1991. godine protiv odcjepljenja SR Hrvatske od SFR Jugoslavije te utemeljenja samostalne države Republike Hrvatske? Koju danas i gro Hrvata osjećaju kao maćehu, okreću joj leđa i traže topliju domovinu pod tuđim suncem, ne mareći ni za hrvatstvo, nacionalni „ponos“, vjeru i te nacionalističke mantre bez pokrića.

Naravno da nije pravedno osporavati stradalnička prava čak i hrvatskim državljanima srpske nacionalnosti koji nisu ni na koji način sudjelovali u ratnim operacijama ni činili zločine nad susjedima Hrvatima. Po logici hrvatskih propisa i međunarodnih deklaracija, to se ne smije činiti niti stradalnicima čiji su neki članovi obitelji bili pod paravojnim oružjem, ali su abolirani jer nije bilo dokaza za njihov pravosudni progon po ratnoj odgovornosti. Obeštećenje tih stradalnika Domovinskog rata ne bi smio biti nikakav problem u uljuđenoj, demokratskoj državi – kakvom se tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena gradi da jest – ni u slučaju kada su ti ljudi (ipak većina) ostali živjeti u Hrvatskoj, domovini svojih predaka, ili su ju nekim razlogom napustili. Istina nije uvijek takva kakvom ju prikazuju oni na pozicijama vlasti i moći, i ne da se mijesiti poput glinemola. Čak se ni u Onostranom ne prepoznaje samo u duopolu: anđeli i vragovi.

Javna je tajna – à propos – kako hrvatski porezni obveznici već godinama plaćaju debele milijune kuna odštete srpskim obiteljima, čije su članove mimo svih uzusa ratnog prava poubijali i uništili civilnu imovinu, je li, neki „naši“ ratni i zločinci protiv čovječnosti u Domovinskom ratu i poraću. U čije ime i kojim pravom? Nema baš nikakvog opravdanja za gnjusan ratni zločin Mihajla Hrastova na Koranskomu mostu na izlazu iz Karlovca gdje je hladnokrvno izrešetao 13 razoružanih zarobljenika, tzv. teritorijalaca, a budući da ubojica nema dostatnu imovinu iz koje si RH može refundirati goleme svote odštete, teret je sjeo na račune svih hrvatskih građana. To se isto ponavlja u slučajevima ratnih zločina „hrvatskih vitezova“ protiv uhićenika u konc-logoru Lori u Splitu, Kerestincu nedaleko od Zagreba, Marinom Selu i Pakračkoj Poljani, pa zagrebačke obitelji mesara Mihajla Zeca, zaseoku Gruborima između Plavnog i Knina (otišla je u zastaru, je li, zapovjedna odgovornost bivšeg Jugoslavena i perspektivnog člana SKH/SKJ, sada ekstremno tzv. suverenističkog saborskog zastupnika Željka Sačića), etc., etc.

O toj dimenziji ratne krivnje ne govore ni Miro Bulj, ni Stipo Mlinarić, ni Željko Sačić, ni Miroslav Škoro i takvi. Srbi su im balvan u oku. Makar ih je cca 20.000 oružjem, u postrojbama HV-a branilo domovinu Hrvatsku i Tuđmanov režim, a prva žrtva Domovinskog rata nije bio mladi hrvatski policajac Josip Jović na „krvavi Uskrs 1991.“ na Plitvičkim jezerima, nego mladi Srbin Goran Alavanja u hrvatskoj policijskoj odori u noći studenoga 1990. na službenoj dužnosti na cesti nedaleko od Obrovca. Ali, da Srbin bude prva žrtva hrvatske obrane od velikosrpske agresije, velikohrvatska „pamet“ to ne može pojmiti, pa se godinama Jovića slavi i Alavanju taji. A to je to licemjerje tzv. pravih Hrvata i katolika, nepoštivanje i povijesne i svake „nehrvatske“ istine. Nelogičnost. Moralni salto mortale na podlozi degenerične teze u obrani notornog proustašluka: „žrtva je žrtva“. Pa je jednakovrijedna službene svijeće i vijenca zatučeni ustaški koljač sa stratišta u Jasenovcu kojeg su partizani nakon Bleiburga bacili u jamu na Kočevskom rogu i njegov bivši uznik kojega je zaklana bacio u Savu? To ni izdaleka nije isto. Nije svaka žrtva – žrtva. Za tzv. suverenistički um jest isto, ali nije isto hrvatski i srpski civilni stradalnik Domovinskog rata. Prvi to jest, drugi je neprijatelj. Ima li tu logike? Naravno da nema.

„Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved ustvrdio je da je riječ o iskrivljenim tezama koje su se pojavile u hrvatskom javnom prostoru i kojima se pokušava usmjeriti pažnja na pitanja koja nisu meritum zakona“, izvijestila je Hina. “‘Ovaj zakon se odnosi isključivo na civilne nedužne žrtve rata’, poručio je. Opovrgnuo je da tijela RH ne posjeduju evidenciju o osobama koje su vršile agresiju. Eventualne zloupotrebe, kazao je Medved, spriječit će se svim raspoloživim resursima i podacima institucija RH, a važnu ulogu odigrat će Memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata.” Tzv. suverenisti traže da evidencija civilnih stradalnika bude javno dostupna, a njihov Željko Sačić neargumentirano tvrdi kako je riječ o cca 26.000 srpskih korisnika stradalničkog prava, a ne 2500, kako tvrdi Tomo Medved. Međutim, nije u pitanju broj, nego princip: imaju li svi civilni stradalnici Domovinskog rata jednako pravo na jednak zakonski tretman? Bez obzira na njihovu etničku ili koju drugu pripadnost, nego samo po kriteriju argumentiranoga ratnog stradalništva.

Intenzivni i bezobzirni napadi

Saborske zastupnice pak Kluba tzv. zeleno-lijevog bloka Urša Raukar-Gamulin i Sandra Benčić okrenule su palac gore predloženom zakonu, ali i upozorile na „moguću diskriminaciju po etničkoj pripadnosti civilnih ratnih stradalnika“ te da ista „prava trebaju obuhvatiti i civilne žrtve zločina koje je počinila hrvatska strana. Zastupnica Vesna Nađ (SDP), pomoćnica bivšeg ministra hrvatskih branitelja Predraga Freda Matića (SDP), bocnula je vladajući HDZ i ministra Medveda tvrdnjom kako su prepisali njihov svojedobni zakon, „povučen zbog zahtjeva šatoraša sa Savske 66. Što tada nije bilo dopušteno Fredu Matiću, sada je dopušteno Tomi Medvedu. Tada ste nas optuživali da želimo izjednačiti žrtvu i agresora, no očito je da danas neće biti šatora. Ovaj će zakon u sljedeće tri godine stajati porezne obveznike 108 milijuna kuna, a donosi se samo zbog pritiska koalicijskog partnera SDSS-a. Drago nam je da je vlada prihvatila smjer koji joj je SDP-ova vlada pokazala u reguliranju prava civilnih stradalnika Domovinskog rata“.

Ministarstvo pak hrvatskih branitelja reagiralo je priopćenjem za javnost u kojemu tvrdi da smo „svjedoci sve intenzivnijih i bezobzirnijih napada na ovaj zakon, baziranih na neutemeljenim tvrdnjama i lažima kojima se sustavno pokušava dezinformirati i obmanuti javnost“. Kampanju „Pravda za žrtve“ Documente – centra za suočavanje s prošlošću i Srpskog narodnog vijeća ocjenjuje lažnom potporom te ih poziva da se „napokon suoče s prošlošću“ budući da RH „ima svoje institucije nadležne za pripremu i provedbu zakona i mjera koje provodi“. Nadalje, Ministarstvo priopćuje da su „ratna stradavanja pretrpjele brojne obitelji, međutim, ovaj zakon jasno propisuje uvjete, postupak i dokaze za ostvarivanje prava civilnog stradalnika. Taj će se status utvrđivati u upravnom postupku za svaku pojedinu osobu te spotove u režiji Documente smatramo tendencioznima u smislu ostvarivanja statusa i prava iz ovog zakona“. Ministarstvo drži netočnim i „broj žrtava kojim se licitira i čime se dodatno uznemiruje hrvatsku javnost i civilne stradalnike“. To čine oni što lažu da će „prava iz zakona ostvarivati agresori i njihovi pomagači“.

HDZ i njegove vlade praktično su još od ratnih dana u RH i BiH u sukobu s Documentom i Vesnom Teršelič, najvidljivijom i nagrađivanom osobom tog centra čiji je mirotvorni aktivizam poznat i izvan granica RH, budući da njihovo zauzimanje za ratnu istinu i pravdu najčešće vladajućima ne ide pod kapu. U aktualnoj kampanji „Pravda za žrtve“ i popratnim spotovima na televiziji, redatelja Andreja Korovljeva, o svojim tragičnim sudbinama govore stradalnice Katarina Bešlić iz Petrinje, Marica Šeatović iz Novske i Iva Radić iz Vukovara. Ta izravna svjedočenja u mnogome se uopće ne podudaraju sa službenom „istinom“ o Domovinskom ratu i interesima tih koji na (ne)zasluženim „domoljubnim“ lovorikama žive kao bogovi. Ni da se hladne vode napiju „hrvatski junaci“ od stoljeća sedmog!? Zakon o kojemu se vodi gadna borba u političkom oktogonu trebao je biti prihvaćen do 15. srpnja, a na njega se čeka 25 godina, tvrdi Documenta. I naravno da neće ispraviti brojne nepravde nanesena u međuvremenu.

Pretenciozno je očekivati kako će sada – prvi put u povijesti RH regulira se sveobuhvatno prava civilnih žrtava rata – obitelji ubijenih i nestalih civila, roditelji u ratu poginule djece, logoraši/ce, injsl. biti pravedno obeštećeni, neovisno o svom socijalnom statusu i etničkoj pripadnosti. Papir svašta trpi, ali praksa koju kreiraju konkretni ljudi i mentaliteti je nešto drugo, pa… Tim više jer se, tvrdi Eugen Jakovčić iz Documente, ne zna točan broj civilnih žrtava rata i tek ih „manji broj ima status na osnovi kojega ostvaruju neka socijalna prava“. Voditeljica Documente Teršelič tvrdi da civilne žrtve Domovinskog rata predugo čekaju pravdu. „Marica Šeatović, Katarina Bešlić i Iva Radić“, kaže, „traže pravdu od 1991. godine, pokušavaju sastaviti mozaik istine kako bi sahranile svoje najmilije ili postigle da budu kažnjeni krivci za zločine. Prema službenim podacima, poginule su 9533 osobe, a Documenta raspolaže s podacima o 20.197 osoba, iako to nije konačan broj.“

Saborski zastupnik SDSS-a i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac pozdravlja donošenje Zakona o civilnim stradalnicima Domovinskog rata, iako „nije zadovoljio sva naša očekivanja, primjerice, da se izbjegnu arbitrarne odluke i da se priznaje dokumentacija neovisno o tome u kojoj je bolnici i koje ustanove izdana, ali je postignut iskorak u odnosu na postojeći zakon koji nije pratio potrebe stradalnika jer neke kategorije nisu mogle ostvariti svoja prava“. On drži kako je cilj kampanje „Pravda za žrtve“ poboljšanje prava civilnih žrtava rata i prevladavanje jazova u društvu. „Za mene su sve civilne žrtve rata braća i sestre, i one stradale u Vukovaru i one nakon Oluje“, kaže Pupovac. „Žrtve nas ne bi trebale dijeliti. Oni koji žele kontaminirati zakon isticanjem etničke pripadnosti žrtava te spominjanjem SNV-a i Documente ne govore o meritumu ni pravu žrtava, nego etiketama žele diskriminirati žrtve.“

Mrtvo slovo na papiru?

Zakon o civilnim stradalnicima Domovinskog rata jest dosad neplaćeni dug države i društva nedužnim civilnim žrtvama ili, kako ispravno zbori ministar Medved, „zadovoljavanje pravde prema svima čiji su životi i patnje ugrađeni u temelje suvremene i neovisne Hrvatske“, ali samo uz uvjet da paragrafi ne ostanu mrtvo slovo na papiru. Kao toliki prije njih koji su također bili validni za riješiti isti problem, ali nije bila validna politička volja vladajućih kastâ. Jednom mora doći vrijeme pravde za progovoriti jasno, glasno i sveobuhvatno. Je li sada došlo? Bojimo se da ipak – nije. Isti ljudi koji godinama nisu pustili pravdu iz zlatnoga kaveza i često zmijski zborili o tzv. srpskom pitanju, pa ni danas nisu skloni odleđivanju odnosa s najbližim susjedom na lijevoj obali Dunava, s rukama u džepovima govore o stradalničkom pravu hrvatskih građana srpske nacionalnosti. S rukama u džepovima, da se ne vide obje čvrste fige!?

Savjetodavni odbor Vijeća Europe upravo je objavio „Mišljenje“ u kojemu upozorava – komentira na portalu H-Alteru njegov urednik Toni Gabrić – „da su se zločini iz mržnje u medijima i u političkom diskursu posljednjih godina povećali. Nagli porast radikalnog nacionalizma, dodaju, imao je sveukupni negativni utjecaj na uživanje manjinskih prava, i to posebno u postkonflktnim područjima. Javnom raspravom vezanom uz nacionalne manjine dominiraju antimanjinska retorika i predrasude, a najviše su pogođene pripadnice i pripadnici srpske i romske nacionalne manjine. Povijesni revizionizam, uočavaju, pogađa srpsku, romsku i židovsku nacionalnu manjinu. Vlada pritom postupa, slobodnije interpretirano, s figama u džepu. (…) Među oblicima porasta povijesnog revizionizma autori ovoga dokumenta uočavaju ‘porast povijesnog revizionizma, afirmativan odnos spram fašističkih ideologija iz Drugog svjetskog rata, prije svega fašističkom ustaškom režimu’“.

U toj i takvoj politički nezreloj i promiskuitetnoj atmosferi, Plenković-Medvedove „prostradalničke“ nakane valja uzeti s krajnjim oprezom i rezervom. Djela su važna, ne riječi budući da papir svašta može pretrpjeti. Tim više, jer žestoka svađa protusrpskih radikala s političkom pozicijom zbog „izjednačavanja žrtve i agresora“ uoči usvajanja zakona u četvrtak ne ostavlja gotovo nikakve nade u pravedno „vraćanje duga države RH svim stradalnicima Domovinskog rata“. To je na neki način bila potvrdila i saborska zastupnica SDSS-a Dragana Jeckov vraćajući „crnima“ lopticu da je to „Miloradov (Pupovac, op. a.) i Draganin zakon“. „Da je ovo Draganin i Miloradov zakon“, kazala je, „izgledao bi drukčije te bi bile obuhvaćene obitelji nasilno odvedenih ljudi u Vukovaru neposredno prije izbijanja rata, obuhvaćene bi bile obitelji civilnih stradalnika koji su se nalazili u mnogobrojnim kolonama i civilni stradalnici koji su bili u logorima diljem RH, srpski civili koji su uhićivani u svojim domovima radi razmjene, itsl.“ „Ni med cvetjem ni pravice…“, davno je govorio stari Fric, pa…