Solidarnost iz vremena Josipa Broza

Izdvajamo

• Možemo živjeti u različitim državama, ali možemo i trebamo biti složniji, jedinstveniji i solidarniji.

Povezani članci

• Sergio Šotrić: Ovo je moj grad
• Logoraši pokreću tužbu protiv Čovića i Ljubića zbog negiranja haške presude Prliću i drugima
• VIJEĆE EUROPE POZDRAVLJA RATIFIKACIJU ISTANBULSKE KONVENCIJE
• BEČKI BAL I IZBJEGLIČKI JAD
• Goran Pandža: Pogled iz Washington-a
• Njemačka pomaže jačanju utjecaja Rusije u BiH

Foto: FB – Pločanski kalendar

Ovaj primjer solidarnosti iz naše prošlosti, iz vremena Titove Jugoslavije, kojim je prevladana elementarna nepogoda izazvana serijom potresa, mogao bi nam i danas kada se sva društva proizašla iz bivše zemlje suočavaju sa istim nevidljivim neprijateljem koronavirusom, biti primjer i pouka da se složnošću članova zajednice može pobijediti i postići ono što nam danas izgleda daleko ili nemoguće.          

Opuške iz pepeljara razbacanih po stolu, učitelj a kasnije i profesor Sveto Jakić istresao je u džepove vlastitog sakoa i na brzinu pokupio zgužvane prazne kutije cigareta „Morava“. Puhnuo je dva do tri puta najjače što je mogao preko površine stola, kako bi ono nešto malo preostalog pepela kojeg nije mogao pokupiti uklonio da se bar ne vidi. Zatim je rukavom obrisao rubove stola, otvorio prozore i žurno napustio dvoranu koju je bar malo upristojio, jer će tu uskoro, neplanirano, započeti jedan važan susret.

Naime, toga dana 18. siječnja/januara 1962. godine u Ploče je stigao Josip Broz. Na pristaništu u Pločama, budući je predsjednik Jugoslavije sa pratnjom stigao brodom, Josipa Broza je dočekao i pozdravio tadašnji prvi čovjek općine Mate Krstičević. Mate Krstičević je bio simpatičan, zgodan i naočit čovjek, drag ljudima pa su ga i prozvali nadimkom Kennedy, po predsjedniku SAD-a Johnu Kennedyju, koji je u to vrijeme bio najpopularniji strani političar u socijalističkoj Hrvatskoj i Jugoslaviji, što je samo po sebi vrlo interesantno i indikativno. Zanimljivost je i to da je Mati Krstičeviću nadimak Kennedy dala upravo moja majka Marija S.  tajnica Gimnazije u Pločama.

Dočekavši svoga gosta, Mate Krstičević Kennedy je pozdravio druga Tita upoznavši ga sa svojim suradnicima, te ga pozvao da krenu prema Luci gdje će imati radni sastanak. Naime, posjet Josipa Broza je uslijedio poslije serije potresa koji su pogodili Ploče i Makarsko primorje od 7. do 22. siječnja/januara 1962. godine u kojem je razdoblju bilo 60-tak potresa od kojih su bila i dva katastrofalna sa dvoje poginulih i velikim brojem ozlijeđenih, a da i ne spominjemo porušene kuće i domove. Posjet Josipa Broza je trebao potaknuti obnovu, uliti povjerenje i vratiti optimizam narodu.

„Došao sam radi naroda i sastanak će biti tamo gdje je narodna vlast“, kazao je Broz domaćinima. „Vodite me u općinu, a ne u poduzeće Luka.“

Kako je sve bilo planirano za sastanak u Luci Ploče, sada je trebalo sve promijeniti i otići u općinu, gdje poslije sinoćnjeg sastanka nitko nije počistio dvoranu, te je zbog toga prosvjetar Sveto Jakić odjurio u općinu postavši „junak dana“, očistivši i pripremivši dvoranu za taj povijesni susret, a evo spominjemo ga i danas gotovo 60 godina nakon tog događaja.

Nije pretenciozno kazati da su sastanci koje je Josip Broz održao u Pločama, a i dan prije u Makarskoj povijesni, budući su donijete dalekosežne odluke koje će iz temelja promijeniti na bolje život ljudi toga kraja. Najvažnija je odluka da se ne obnavljaju kuće u podbiokovskim zaseocima i selima, već da se aktivira stambena izgradnja uz prometnice i morsku obalu. Tako su formirana naselja od Makarske do Ploča kakve ih i danas prepoznajemo.

O mediteranskim gradovima nezaboravne je stranice ispisao i ostavio nam u nasljeđe velikan pisane riječi Predrag Matvejević u svom kultnom djelu Mediteranski brevijar.

„O mediteranskim gradovima, za koje znalci tvrde da ne postaju kao drugdje od sela, nego da sami stvaraju sela oko sebe i za se, gotovo je sve rečeno“, piše Matvejević.

A grad Ploče, premda je i sam mediteranski, nastao iz luke i oko luke, kao da pokazuje da je suprotno mediteranskim gradovima nastao upravo prigrlivši stanovništvo, naselja i sela iz svoje okolice, pa i susjedne Hercegovine, tako da su dojučerašnji poljoprivrednici i seljaci, ribari i nadničari postali građani, industrijski radnici, tokari i inženjeri, doktori, profesori i službenici.

Podrška Tita utvrđenoj strategiji obnove značila je da se pored republičkih aktiviraju i savezna jugoslavenska novčana sredstva. Jugoslavija je i na ovom primjeru pokazala da je u njoj živio princip solidarnosti.

Jedna od značajnijih mjera kojom je postignuta željena preobrazba ovog kraja krila se u stambenim kreditima lako dostupnim ljudima, a koje je narod zvao „potresnim“. Tim „potresnim kreditima“ koji su bili beskamatni, uzdigla su se mjesta uz obalu Makarskog primorja poprimivši izgled po kojem ih i danas prepoznajemo, a kako je 1964. i 1965. godine završena i Jadranska magistrala, turizam je preko noći izmijenio život ljudi ovog kraja.

Mijenjaju se gradovi Ploče i Makarska koji prihvaćaju mještane napuštenih sela poslije potresa, pa Makarska sa 3.600 stanovnika prerasta u grad od 6.700 stanovnika, a Ploče sa 3.100 stanovnika raste na 4.500 stanovnika, sve u tih par godina između dva popisa stanovnika.

Ovaj primjer solidarnosti iz naše prošlosti, iz vremena Titove Jugoslavije, kojim je prevladana elementarna nepogoda izazvana serijom potresa, mogao bi nam i danas kada se sva društva proizašla iz bivše zemlje suočavaju sa istim nevidljivim neprijateljem koronavirusom, biti primjer i pouka da se složnošću članova zajednice može pobijediti i postići ono što nam danas izgleda daleko ili nemoguće.

Ako teško pronalazimo zajednički jezik o bilo kojem pitanju, svijest o potrebi zajedničkog odgovora na izazov koronavirusa je nešto što bi po prirodi opstanka trebao biti zajednički interes svih na ovim prostorima.

Možemo živjeti u različitim državama, ali možemo i trebamo biti složniji, jedinstveniji i solidarniji.