ENG
Sokoli na Filozofskom fakultetu
Autor/ica 👤Boris Dežulović
Izdvajamo
- Da je, eto, bila policija s „pendrecima i suzavcem“, da je bila španjolska inkvizicija s užarenim kliještima ili Švicarska garda s dugačkim helebardama, ne bi bilo isto. Tek sa zaštitarima Sokol Marića dovršena je to, precizna i točna slika neoliberalno-katoličkog Sveučilišta, shopping-centra za lobotomizirane mlade Hrvate i lovišta za Todorićeve head-huntere „debela lica i tamnog srca“, u kojemu se točno zna tko što radi - što predaju studentski kapelani, što američki propovjednici, koga upisuju dekani, a koga hrvatski generali, koga na fakultet puštaju zaštitari i kakvu odoru na ustoličenju nosi rektor – i kojemu je Filozofski fakultet tek wikipedijska idejna i bogoslovna nadgradnja što mu krije svrhu tumačeći Smisao.
Povezani članci
Foto: Mladina
Da je bila policija, ne bi to bilo isto. Da je bio kordon policijskih specijalaca s pendrecima i vizirima, bila bi to samo još jedna klasična oružana agresija režima na posvećeni prostor univerzitetske autonomije, ni prva ni zadnja u historiji: viđali smo to i u Titovoj Jugoslaviji i u De Gaulleovoj Francuskoj, i u slobodarskim Sjedinjenim Državama
Piše: Boris Dežulović, N1
Ovo je, međutim, bilo nešto sasvim novo, točno onoliko avangardno i revolucionarno koliko se to od jednog filozofskog fakulteta i očekuje.
Nije mi, naime, poznat slučaj – ili barem ne na fakultetu čiji bi studenti već godinama vodili rat protiv koncepta znanja kao robe na tržištu, sveučilišta kao shopping-centra i obrazovanja kao servisa krupnog kapitala – da je dekan protiv pobunjenih studenata izveo profesionalne zaštitare, u osnovi zapravo plaćeničku policiju kakvu inače unajmljuju trgovački centri, noćni klubovi, banke ili korporacije, dakle privatni kapital, onaj kojemu besplatna javna, „državna“ policija – kao uostalom i svaka besplatna stvar na svijetu – nije dovoljno pouzdana, dobra i isplativa: isti dakle onaj kapital kojemu su studenti filozofskog ekonomski neisplativ resurs i posljednji prirodni neprijatelj u državi.
Mnogo je tako amblematskih prizora opće propasti hrvatskog društva, ima ih za cijelu raskošnu i bogato ilustriranu Taschenovu monografiju od bezdrvnog papira, ali jedan od ikoničnijih – onih što u monografijama obično zauzimaju dvije stranice – svakako će ostati onaj s Filozofskog fakulteta u Zagrebu A. D. 2016., na kojemu bezvrati godzile sa dva razreda srednje škole, „glockom“ za pojasom i grbom Sokol Marića na nadlaktici zaustavljaju na vratima studente filologije i profesore arabistike, legitimiraju ih i pitaju što tu rade i gdje idu.
Bilo je svega, ali ovoga nije
Svega se u godinama opće propasti hrvatskog društva vidjelo i na zagrebačkom sveučilištu, vidjelo se i spektakularnijih pizdarija, mnogo lakših za javno užasavanje i atraktivnijih za duplerice u monografijama, i svećenika kapelana što uče studente medicine kako silovana žena ne može zatrudnjeti, i poremećenih američkih propovjednica što uče studente političkih nauka kako je holokaust bio projekt njemačkih homoseksualaca, i vjeroučiteljica što među profesorima prebrojavaju Srbe i Jugoslavene, i dekana što spajaju filozofske fakultete s bogoslovijom, i rektora malograđanskog kicoša kojemu temelj Sveučilišta predstavljaju „biblijske vrijednosti“, a ceremoniju ustoličenja organizira režiser Tuđmanovih rođendana i kineskih opernih megapremijera.
Vidjelo se, najzad, i penzioniranih generala što studente Filozofskog označavaju kao „razmažena derišta recikliranih komunista“ i „skojevke neobrijanih nogu“, “manjinsku bandu od dvjestotinjak anarhista i boljševičkih sotonista“, „podivljali titojungend“ s „blijedim tenom“, „vratovima kao pet kuna“, „dugim prstima od igranja video igara“, „glavama nesrazmjerne veličine“ i „AVNOJ facama što patološki mrze sve hrvatsko“ – ukratko, kao „manjinu koja tlači većinu“ i koja se „rješava pendrekom i suzavcem“ – svega se, rekoh, vidjelo, ali mrki zaštitari na vratima Filozofskog fakulteta posve su nova speleološka razina.
Predavanja društva iz studija televizije Laudato i „Na rubu znanosti“ Krešimira Mišaka sam su katehistički kurikulum zamišljenog svehrvatskog katoličkog sveučilišta i govore što bi se na njemu trebalo predavati, vjeroučiteljice što broje Srbe na katedrama govore tko bi tu mogao predavati, generali što studentima i studenticama mjere opseg glave i duljinu dlaka na nogama govore tko tu ne bi smio studirati, dekani što bi Filozofski pretvarali u bogosloviju govore tko bi smio, a papa rektor u koncelebriranoj procesiji pred Hrvatskim narodnim kazalištem govori nam kako bi sve to imalo izgledati: tek mrki zaštitari na vratima Filozofskog fakulteta toj kretenskoj i tanko pozlaćenoj formi daju, međutim, istinski sadržaj i smisao.
Sokol Bozanić
Da je taj smisao samo u katekizmu univerziteta što će odgajati katoličke vigilante, ministrante i prevarante, pobunjene bi studente Filozofskog na vratima umjesto zaštitara Sokol Marića dočekali zaštitari Sokol Bozanića – recimo inkvizitori Tomása de Torquemade, ili barem pripadnici papinske Švicarske garde, sa sabljama za pojasom i onim dugačkim helebardama u rukama. Mada se ne bih smio zakleti da rektoru Borasu, kad je saznao da je španjolska inkvizicija raspuštena prije dvjesto godina, nije na pamet pao – sve u skladu s Vatikanskim ugovorima – i angažman Papinih helebardira u plavo-žuto-crvenim odorama.
Da je, međutim, bila Inquisición española ili Pontificia Cohors Helvetica, ne bi to bilo isto. Da je bio kordon španjolskih ili švicarskih zaštitara s križevima i helebardama, bila bi to samo još jedna demonstracija katoličke konzervativne revolucije, ni prva ni posljednja, a bogami ni najbrutalnija u Hrvatskoj. Ovo je ipak bilo nešto sasvim novo, točno onoliko avangardno i revolucionarno koliko se to, rekoh, od jednog filozofskog fakulteta i očekuje.
Potplaćeni i iznureni zaštitari Zlatka Marića – tranzicijskog tajkuna što se kurči crvenim Ferrarijem i kućom na Karibima – postrojeni pred ulazom Filozofskog fakulteta simbolički su, naime, Sveučilište u Zagrebu pretvorili u filijalu neke austrijske banke, a stvarno u trgovački centar, West Gate King Cross Avenue Mall City Center One Importanne University, sa golemom ponudom praktičnih znanja i vještina, „izvrsnosti“ lako primjenjive u svakodnevnom korporativnom kapitalizmu, velikim potrošačkim košarama za dvije kune i bezvoljnim uniformiranim čuvarima što će na ulazu paziti da se na fakultet ne uvuče neka fukara bez para, a na izlazu provjeravati da netko pod jaknom nije s fakulteta iznio kakvu subverzivnu anarholiberalnu ili antikorporativnu ideju.
„Debelo lice, tamno srce“
U možda najdojmljivijoj epizodi te idiokratske utopije general Željko Glasnović, eto, zaštitarima Sokol Marića dijeli foto-robote studenata koji ne smiju na Filozofski, onih s „blijedim tenom“, „vratovima kao pet kuna“, „dugim prstima od igranja video igara“, „glavama nesrazmjerne veličine“ i „AVNOJ facama“, pa ih onako wikipedijski obrazovan opisuje „kineskom poslovicom“ – zna legionar sa srednjom školom, voli on kinesku kulturu i književnost, da nije morao braniti Hrvatsku bogami bi upisao kineziologiju – „koja kaže: iza debelog lica kuca tamno srce“.
„Debelo lice, tamno srce“, avaj & naime, nije nikakva „kineska poslovica“, već naziv stotinu godina stare filozofske rasprave i vojno-političke doktrine kineskog teoretičara Li Zongwua, ali i brojnih suvremenih, njime inspiriranih self-help priručnika za biznismene i korporativne menadžere. Podjednako se tako Zongwuovom traktatom nadahnjivao Mao Ce Tung, pripremajući svoju kulturnu revoluciju, i arhitekti partijskog kapitalizma, pripremajući kinesku ekonomsku revoluciju: „Debelo lice, tamno srce“ kao manifest oduhovljenog, ideologiziranog kapitalizma zapravo je – upravo suprotno od Glasnovićeve fejsbukozofske rasprave – divno primjenjiv za potrebe obračuna s neposlušnim studentima s Filozofskog, i „nebeskog mira“ u partijskoj katoličko-korporativnoj Hrvatskoj.
Da je, eto, bila policija s „pendrecima i suzavcem“, da je bila španjolska inkvizicija s užarenim kliještima ili Švicarska garda s dugačkim helebardama, ne bi bilo isto. Tek sa zaštitarima Sokol Marića dovršena je to, precizna i točna slika neoliberalno-katoličkog Sveučilišta, shopping-centra za lobotomizirane mlade Hrvate i lovišta za Todorićeve head-huntere „debela lica i tamnog srca“, u kojemu se točno zna tko što radi – što predaju studentski kapelani, što američki propovjednici, koga upisuju dekani, a koga hrvatski generali, koga na fakultet puštaju zaštitari i kakvu odoru na ustoličenju nosi rektor – i kojemu je Filozofski fakultet tek wikipedijska idejna i bogoslovna nadgradnja što mu krije svrhu tumačeći Smisao.
Autor/ica 👤Boris Dežulović
