Socijalizam ponovno među Hrvatima

Autor/ica 👤Marinko Čulić 19.10.2011. u 10:23

Povezani članci

Hrvatska je do prije dva desetljeća imala evropski relevantnu marksističku kritiku kapitalizma. Ali, onda su ga počeli analizirati prorežimski dupeglavci, koji su u to novo kapitalističko čudo zurili očarano kao tele u šarena vrata. Zato je iznimno važno da se socijalizam ponovno pojavio među Hrvatima, zasad samo na ulici, a sutra valjda i drugdje

Dakle, to je do zijevajuće dosade isto. Nakon što su prošlotjedne prosvjede protiv neoliberalnog kapitalizma u 82 zemlje svijeta podržala i najistaknutija zakonita djeca tog istog kapitalizma, kao novi guverner središnje europske banke Mario Draghi i čelnik središnje američke banke Richard Fischer, a tu se, ne budi lijen, našao i sam Barack Obama, za kojeg neki također misle da je samo slabo prikriveno čedo Wall Streeta – uslijedilo je munjevito reagiranje i s naših strana. O da, revoluciju protiv podivljalog financijskog kapitala podržavaju i mnogi našijenci od kojih se takva podrška nije tražila, niti bi im se dala.

Pa čusmo da bi se u lišćem maskirani štab revolucije rado ubacili i čelnici stranaka koje se već svojim imenom legitimiraju kao liberalno-kapitalističke (Darinko Kosor, Dragan Kovačević), ili se odnedavno tako predstavljaju, kao SDP Branka Grčića. A pridružio im se, da slučajno nešto ne propusti, i sveprisutni HDZ, kroz lik ne sasvim nezanimljivog Gorana Marića, koji u ovoj stranci obavlja funkciju neke vrste referenta za lijevi populizam (pa s vremena na vrijeme ožeže po guverneru Hrvatske narodne banke Željku Rohatinskom, iako nitko živ ne zna u čemu je zapravo spor HDZ-HNB).

I što nam ova četiri stasita momka, Darinko, Dragan, Branko i Goran, imaju poručiti protiv liberalnog kapitalizma u ovom teškom času? Ništa, naravno, osim pljeve fraza o lopovskim učincima špekulativnog bankarskog, fondovskog i burzovnog kapitala, pljeve kojom su napunili usta tek kada je i vrapcima postalo jasno da je takav kapitalizam otpilio granu na kojoj sjedi. Otvoreno ću reći da su mi od ove četvorice prelivoda draži glavni drmatori u hrvatskom bankarstvu, Franjo Luković i Božidar Prka, koji su odbili poziv novinara da se pridruže ovom olajavanju lukrativne religije kojoj vjerno služe i od koje kamče masnu korist. S njima barem znaš na čemu si.

Kapitalizam u flanelskoj košulji demokracije

Ovi prvi podsjećaju me na Dušana Bilandžića koji se, saznavši jednog jutra da Jugoslavije više nema, hitro javno odrekao svih svojih knjiga koje je njoj u slavu napisao. I dobro, čovjek je svojom suverenom voljom odlučio pljunuti sam na sebe i ne vidim zašto bi mu itko u tome stajao na putu. Ali, DB se nije zadržao samo na tome nego je odlučio pisati te svoje knjige još jednom, ovaj put unatrag. Pa smo dobili Tita, a uz njega se dakako progurao i sam Bilandžić, kao navodnog grobara Jugoslavije, dakle Broz je ‘ustašiziran’ samo zato da bi naš Duško imao mirniji san pod novim državnim krovom. Nešto slično vidimo kod spomenute četvorice. Oni se, velim, zgražaju nad nastranostima predatorskog neoliberalnog kapitalizma, koji za ‘jedan posto’ bogatih znači sve, a za ‘devededeset i devet posto’ ostalih ništa.

Prosvjed 15. O u Zagrebu

Ali, ta gospoda ne bi htjeli, to nikako, da se pomisli kako i sami pušu u tu gnjusnu mješinu. Zato tvrde da u tome sudjeluju jer je kapitalistički sistem ipak u nečem važnom položio ispit zrelosti, osigurao je, vele, visoke demokratske standarde bez kojih ne bi bili mogući ni ovi prosvjedi (zato su oni, biva, suvišni). Oh, kako potresno, zaboli te i duša i srce kada to čuješ. Riječ je o varijaciji poznate laži, lažetine, da se kapitalizam osjeća ugodno samo u finoj flanelastoj košulji demokracije, s kojom je toliko srastao da je tobože nezamislivo da bi pristao na grubo vojničko sukno u koje su obučeni nedemokratski režimi i diktature. Naravno da u tome nema ni zericu istine.

Kapitalizam je ostvarivao srdačno sustanarstvo s najgorim satrapijama, i to svih vrsta, od ekstremno desnih, kao u doba naci-fašizma, do lijevih, kao danas u Kini, a i antiglobalistička (alterglobalistička) zvijezda Naomi Klein duguje slavu svoje knjige ‘Doktrina šoka’ upravo tome o čemu govorim. Detaljnom i produbljenom opisu kako je tzv. Čikaška škola, koja je ispisala ‘bibliju’ neoliberalnog kapitalizma kakvog danas gledamo, laboratorijski primjenjivala svoje ideje u Pinocheovom Čileu. Smatrala je baš tu huntističku državu idealnim ambijentom u kojoj će eksperimentalno dokazati superiornost tih ideja. Da se krivo ne razumijemo, nisu ti iz Chicaga došli u Čile da uvježbavaju neke špekulantske svinjarije, kojih se sada, čuli smo, gnušaju i mnogi liberali.

Ne, oni su ondje navukli vojničku uniformu klasičnoj verziji ‘čistog’ kapitalizma, u koji se i dalje zaklinju, povremeno se bičujući, najvjerniji liberalni redovnici. Ali, pustimo to, čemu ići čak do te daleke latinskoameričke zemlje. Sličan primjer imamo i kod kuće i šire u ex-yu regiji, gdje se usred rata ranih devedesetih kapitalizam strasno spario s prilježnicama u vidu šest autokratskih militariziranih nacionalističkih elita (s kosovskom sedam). Danas je i šire prihvaćeno da je taj rat bio prilika da se nova kapitalistička klasa opernati dok su radnici, bivši samoupravljači, ratovali i na nekim tamo čukama i gudurama utvrđivali granice novih država. Ali stvar je zapravo puno gora. Rat je i pokrenut zato da se uništi jednu ozbiljnu i samo do neku godinu prije funkcionirajuću federaciju, koja se ne bi dala tek tako razgrabiti, ali je to bilo sasvim lako s novim nacionalnim državama. One nisu ni osnovane zato da se od toga brane, nego da se što prije predaju.

U domoljubnom pijanstvu koje i dalje traje, većina to još ne vidi, a ona četvorica (s Bilandžićem petorica) nisu, naravno, tu da im ponude usluge triježnjenja. Uostalom, to još ne shvaćaju, barem ne sasvim, ni sudionici O15 prosvjeda u Hrvatskoj, mada su inače puno toga shvatili, i krajnji je bezobrazluk kada im iz prorežimskih medija sole pamet da alternativa ovome što imamo danas ne postoji. Kako, matere ti, ne postoji?! Pa i ti mediji, idući oportunistički niz dlaku prosvjednicima, manje-više otvoreno priznaju da je sadašnji sistem ne-pravedan (jer favorizira premalu manjinu na štetu prevelike većine), da je ne-racionalan (jer samoga sebe potkopava), čak ne-uračunljiv (jer proizvodi krizu vrlo sličnu onoj iz tridesetih godina prošlog stoljeća, iz koje se rodio fašizam).

Dakle, dovoljno je prekrižiti ta tri ‘ne’ i alternativa je tu, jasna kao dan. Zato je glup i prigovor da prosvjednici ne znaju ‘što hoće’, jer su, sasvim suprotno, oni jedini u ovoj priči koji to znaju, i to jasno kažu (‘Protiv kapitalizma, za direktnu demokraciju’). Nejasni su, naprotiv, zagovornici liberalnog kapitalizma, koji ne znaju ni beknuti o uzrocima sadašnje globalne krize, samo zato što svoju ideologiju, koju jedinu smatraju antitotalitarnom i demokratskom, drže svetom kravom koju je zabranjeno i krivo pogledati. Osim toga, premda među njima ima čestitih i pametnih ljudi, ide ti na jetra što svi oni prave istu namjernu grešku.

Kritički pristup liberalizmu

Liberalizam prosuđuju isključivo sa stanovišta njegovih izvornih ideja (individualne slobode, ‘otvoreno društvo’, demontaža države), a sve ostale, prvenstveno socijalizam i komunizam, isključivo sa stanovišta posljedica ideja (progoni i masovna ubojstva političkih protivnika). Naravno da na taj način liberalizam ispada lijep kao slika, a socijalizam ružan kao strašilo. Ali to je naprosto neozbiljan, do upišanih pelena djetinjast pristup. Jer, i liberalizam je ružan, čak oduran, sa stanovišta posljedica (kolonijalizam, otvaranje konclogora prije Hitlerovih i Staljinovih, krivica i sukrivica za dva svjetska rata, sadašnja razorna ekonomska kriza), dok je socijalizam puno ljepši kada pođeš samo od ideja (jednakost, solidarnost, velika regulatorna uloga države, ali također s perspektivom nestanka).

Prema tome, dogovorimo se, dragi liberali, o kriterijima, a kako se ne bi stvarala zla krv i kako se svijet našao na prekretnici na kojoj se ponovno ukrštaju kapitalistička i socijalistička argumentacija, meni izgleda razumnije i produktivnije uspoređivati ideje, a ne posljedice. To je posebno važno za Hrvatsku, koja je do prije dva desetljeća imala vrlo plodnu, evropski relevantnu marksističku kritiku kapitalizma, kojoj nije naudilo ni što je tu bilo i koliko hoćeš jalovog i štreberskog popovanja. Ali, onda se dogodio jedan paradoks čije se posljedice drastično osjećaju do današnjih dana. Kapitalizam je kreativno analiziran samo na daljinu, jer čim se pojavio ovdje, pa si ga mogao ne samo bolje osmotriti, nego i prstima opipati, naši marksisti su se hrabro razbježali.

Time su prepustili predmet svog istraživanja uglavnom prorežimskim dupeglavcima, koji su u to novo kapitalističko čudo zurili očarano kao tele u šarena vrata. I tako je ostalo do danas. Zato je iznimno važno da se socijalizam ponovno pojavio među Hrvatima, zasad samo na ulici, a sutra valjda i drugdje. Jer ova zemlja snažne socijalističke tradicije, koju je odbacila zato da bi se ugledala na puno gore, kvazisocijalističke primjere, kakav je britanski (i europski) ‘treći put’, naprosto zaslužuje i taj drugi pogled na nesreću koja ju je snašla.

t-portal.hr