Smrt fašizmu, sloboda različitostima
Povezani članci
- Božica Jelušić: ADAMSOV POUČAK
- Obrani pravo na izbor: Nećemo stajati po strani i gledati kako nam oduzimaju prava
- Gospodine Visoki predstavniče, krajnje je vrijeme za bonske ovlasti
- Pretučen čelnik sindikata i jedan od vođa otpora Josip Milić
- Bilježnica Robija K.: Orban bajram
- Skup sjećanja na Kristalnu noć na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu
Socijaldemokratima je vrijeme da se probude i shvate što nam prijeti, a građanskom društvu ovo je posljednji signal da protiv sebe ima ozbiljnog, organiziranog, militantnog i financijski potkoženog protivnika koji želi zaustaviti vrijeme. To naravno nikome nije uspjelo, ali samo od nas zavisi koliki će i kakav bit put do modernizacije i normalnog građanskog društva.
Piše: Dragan Markovina, StavCenzura
Još davnih dana, u “zlatnim” godinama hadezeovske nacionalističke vladavine, Franjo Tuđman jednom je prigodom izjavio kako bi volio da ga povijest smjesti uz bok španjolskom diktatoru Francu, kao spasitelja zapadne civilizacije. Iako to nije bio jedini slučaj Tuđmanovog javnog oduševljenja španjolskim zločincem, o čemu najbolje svjedoči, na svu sreću neostvarena, zamisao o miješanju kostiju u Jasenovcu, prilično je indikativna za ovo što nas je snašlo ovih dana, u pogledu netom završenog referenduma.
Naime činjenicom da je izjašnjavanje po ovom pitanju uopće dopušteno, a k tome je i prošlo s ovakvim omjerom, došli smo u predvorje društvenog ambijenta fašističke Španjolske iz Francovog doba. Od nje nas dijeli tek mali korak, u kojem će fanatizirana plemenska zajednica izglasati da se manjinsku naciju ima smatrati građanima drugog reda, nakon čega će put u otklizavanje prema klerofašizma biti širom otvoren. Zašto dakle Španjolska? Iz jednostavnog razloga što je u to nesretno doba ta zemlja, brutalno pogazivši sav modernizam i sva nadanja republikanskog razdoblja, pretvorena u duhovni bastion militantnog katolicizma, u kojem se svako iskakanje iz modela dopuštenog ponašanja strogo kažnjavalo. Za to je dovoljno uputiti se malo u praksu kojom su novorođena djeca od strane majki iz republikanskih obitelji, u organizaciji visokih uglednika crkve, otimani majkama, da bi bili transferirani konzervativnim obiteljima koje nisu mogle imat djece ili čak prodavani obiteljima u Latinsku Ameriku. Nesretnim majkama bilo je rečeno da su im djeca umrla pri porodu, a nikakva se precizna dokumentacija o tome nije vodila. Tako da brojna djeca i dalje ne znaju tko su im roditelji i obratno.
Kakav je bio odnos prema homoseksualcima u toj zemlji, najbolje se može vidjeti iz kultnih Almodovarovih filmova. Naravno opet s Katoličkom crkvom u glavnoj ulozi. Važno se zbog svega ovoga sjetiti Španjolske i Tuđmanovih simpatija prema tom režimu. Pokojni hrvatski autokrat, kakav god da bio, usmjerio je dijelom Republiku Hrvatsku u okrilje Vatikana, ponajprije putem Vatikanskih ugovora, ali nije dopustio definitivno otklizavanje sekularne države u katoličku džamahiriju, o čemu je vise puta argumentirano pisao Marinko Čulić. Drugim riječima, bez obzira što je trajno unazadio intelektualni razvoj budućih naraštaja, uvodeći vjeronauk u javne škole, ovakvo ludovanje crkve i ekstremnih klerikalnih krugova ipak nikad nije dopustio. U to doba se naime jasno znalo tko je zadužen za politiku. No danas su stvari dosta drukčije. Svjedočimo onome što je Jurica Pavičić nazvao dovršavanjem nedovršenog posla, tj. živimo usred ulično-crkvene revolucije koja želi srušiti i posljednje barijere koje su devedesetih stavljene pred klerikalna nastojanja.
No nesreća sadašnjeg trenutka je u izostanku snažnog otpora s druge strane. Istinski problem ovog cirkusa oko referenduma je odluka Vlade da ga prije svega dopusti nečinjenjem, tj. neupućivanjempitanja o ustavnosti ovakvog referenduma, a potom i propusti pokrenuti kampanju Protiv sa svimraspoloživim kapacitetima. Nema potrebe da sad ulazimo i u ciničnost uklanjanja odluke o potrebnoj izlaznosti od 50 posto upisanih birača da bi referendum bio valjan, što je napravljeno zbog prolaska odluke o priključivanju EU, no ostaje sasvim jasan dojam da tzv. lijevo-liberalna koalicija nije ni približno pokrenula akciju kojom bi mobilizirala pristojan svijet da opstruira nastojanja Željke Markić i ostalih talibana. Zašto je tome tako, teško je reći. Da li je riječ o strahu od neuspjeha ili o podcjenjivanju ovoga što se upravo budi, nije sasvim jasno, ali da je iskaz protiv bio javno emitiran tek reda radi i s pozicije s visoka, nema nikakve sumnje. S druge pak strane, građanska scena djelovala je prilično uspavano i kasno je reagirala, da bi mogla promijeniti rezultat. U takvim okolnostima, ovako mala izlaznost i činjenica da je 35 posto ljudi glasalo Protiv, nije zanemariva.
No da bismo do kraja postali svjesni o čemu se ovdje zapravo radi, bit će dovoljno uočiti da je u malim ličkim i slavonskim općinama, sa srpskom većinom, više glasova dobio odgovor protiv, unatoč tome što se ne radi o ništa manje konzervativnim općinama u odnosu na susjedne. Manjine naime jako dobro instinktivno osjećaju tko je sljedeći i kamo ovo sve skupa vodi, ako se sad konačno ne reagira odlučno.
Ako nas u konačnici nešto može veseliti, iznova je Španjolska, u kojoj je republikanska tradicija preživjela te u konačnici pod Zapaterovom vladom do zadnjeg kamena razorila klerofašističko društvo stvoreno za Francovog režima. Drugim riječima, socijaldemokratima je vrijeme da se probude i shvate što nam prijeti, a građanskom društvu ovo je posljednji signal da protiv sebe ima ozbiljnog, organiziranog, militantnog i financijsk ipotkoženog protivnika koji želi zaustaviti vrijeme. To naravno nikome nije uspjelo, ali samo od nas zavisi koliki će i kakav bit put do modernizacije i normalnog građanskog društva.